Nova Evropa

lako je došla kasno, ipak smo tu izjavu pokojnog šefa bivše Radikalne Stranke smatrali tada zadovoljavajućom, pogotovo kad je u medjuvremenu izišla bila i knjiga Dra, Sitona-Vatsona (i na engleskom i na našem jeziku, — vidi »N, E,« od 11, avđusta 1926: »Vatsonovo „Sarajevo'«), koja je tako dokumentovano i sjajno branila našu tezu, i koja je veoma glasno odjeknula u zapadnom svetu. Tada je na tome ostalo, | Ali su od toga doba nadošli novi momenti, i javili se novi branioci austro-nemačkog gledišta, odnosno novi činioci austronemačke propagande. Medju pomagačima ove poslednje istakao se naročito jedan zabludeli sin našega naroda (Dr, Miloš Bogićević) koji, iz bilo kojih razlog4, misli da treba da stane na stranu naših ргобишка, ра сак da im se da i u službu, (Мјеба pomaže kod kuče, što bolje može, drugi jedan »domaći« naučnik i »ekspert« za balkanska pitanja, Dr, M, Šuilaj, nastojeći naročito da oslabi autoritet i važnost rada Sitona-Vatsona,) O njegovoj delatnosti bilo je takodjer reči u »Novoj Evropi« (poslednji put, u broju od 26. jula 1927: »,Solunski Proces' M Bogićevića«); ali je on u poslednje vreme postao još aktivniji, pa je izdao dve-tri nove knjige {na nemačkom i francuskom jeziku) u vezi sa našim predmetom, Nažalost, naša Vlada ogra'· ničila se na zabranu ulaza njegovih knjiga u našu državu, i na jednu izjavu kojom demantuje tačnost i dobronamernost objavljenih dokumenata i komentara bivšeg višeg činovnika srbijanskog predrainoš i ratnog Ministarstva Inostranih Dela, Očidledno, ovake izjave, makoliko da su kategorične bez stvarnih dokazi o protivnom, nisu dovoljno uverljive i promašaju cilj, podotovo kad za njima ne sleduju obećani dokumenti, Naši protivnici lo, naravno, iskorišćuju za svoju tezu, pa je baš i u poslednjoj svesci »Kriegsschuldirade« (ха арт! 1929) пјеп dlavni urednik, i vodja celog ovog pokreta u Nemačkoj (Alfred von \Jegerer), opet nabacio pitanje o »Srpskoj plavoj knjizi« (>Wo bleibt das serbische Blaubuch?«), koju je naše Ministarstvo Inostranih Dela, kroz našu štampu, obećalo još pre četiri godine, povodom one izjave pok, Ljube Jovanovića; u svome članku, na kraju, on ponovo skreće pažnju na svesku dokumenata što ih je nedavno objavio M, Bogićević, a za kojima će još ovih dana sledovati dve nove sveske,

Napokon, urednik nemačkoga časopisa »Za obaveštavanje inozemstva«, i G. M. Bogićević, skupa sa svim ostalim svojim drugovima i saradnicima koji brane nemačko-austrijsku tezu, rade svoj posao, i znaju za što ga rade, pa to ne bismo morali naročito tradfično shvatati, niti se radi Фоба bojati za našu pravednu stvar. Ali, stvar ne stoji tako prosto, Oni su uspeli da u jednom delu svetske javnosti, čak i u savezničkim zemljama, pokolebaju veru u tačnost i ispravnost gradje koja je služila podlogom pri stvaranju ugovora o Miru u Parizu, Do-

211