Nova Evropa

ona ponovo uzima u ruke napušteni dnevnik, da bi — ovaj put za svoju ćerku — zabeležila, kako je i zbog čeda omrzia svođa muža; njezina velika sreća se srozala, spoznavši da se onaj koša je ona bezgranično volela, potpuno razlikuje od опоба kođa je — u odnosu prema drugim ljudima — polako otkrila kao nekorektna čoveka, a i kao čoveka koji nju smatra kao »une dčpendance de lui«, te za koša je ona samo »partie de son confort«. Ljubav prema deci zadržava je uzanj, trpeći strpljivo sva poniženja. Dve Sodine zatim {epilog, 1916), čaša njenih muka se preliva, i ona ostavlja muža i decu, da bi svoj mulotrpni bračni život završila herojskom smrću kao bolničarka zaraznih bolesnik4. ž

Ovo Židovo smireno, ujednačeno, pričanje, ozareno briljantnom savršenošću stila i moćnom intujicijom duha, izdala je na našem jeziku — pod pogrešnim naslovom »Škola za žene« novoosnovana beogradska Narodna Knjižnica, poslavši ба u svet kao »roman o sudbini moderne žene u обједајц тоderne literature, koji bi se mogao zvati i „Škola za muževe «. Izdajući svakoš meseca po jedno kolo svojih »jevtinih«, »odabranih«, »lepo opremljenih knjiga«, »kako iz naše tako iz celokupne svetske književnosti, prvenstveno savremene«, beogradska »Narodna Knjižnica« dala je prilike i Židu da »prodre u najšire narodne krugove«, dajući ša na prevodjenje G. Rad. Vasiću, »und sein Machwerk ist eine liederliche Pfuscherei« (E. R. Curtius). Na svakoj stranici ovoga »prevoda« ima ponajmanje po desetak grešaka, i jezičkih i što se tiče smisla, i kad bismo hteli da detaljno prikažemo ovaj »prevod«, frebalo bi da postupimo sasvim obrnuto nego što se to obično radi, tojest trebalo bi da izdvojimo ono malo što je dobra u tom »prevodu«, a da ostavimo po strani gomilu svakovrsnih skandaloznih drešaka, Kod

G. Vasića je, naprimer — da spomenemo samo jednu, najružniju, njedovu grešku, koja upravo sasvim srozava opšti nivo i ton celoša Židova dela, — sve »prostačko«: i »Ђапа е«, 1

»ушбашге«, i »platement«, i njegov »prevod« vrvi od takih izraza (»Kada bi iz moga života trebalo izbaciti sve pokrete, iz moga razgovora sve rečenice koje ja kazujem i koje činim iz prostačke navike...«; »,.,jer on mi je nagovestio da je njegova porodica prilično prostač legro JO Ba oo Mb Gil prostački rekla da svi brakovi nisu srećni...«; itd.), Ne vredi da se duže zadržavamo na ovakom odista »prostačkom« prevodjenju, Podsetićemo samo, na kraju, na ove Židove reči: »Се que lon entreprend au-dessus de ses forces, Nćoptolčme, voilA ce qu'on appelle vertu« {»Philocičte«, 160), koje je G. Vasić, u svom slučaju, očigledno krivo protumačio.,

D. Težah.