Nova Evropa

eksperimenata, a katkada i znatnih troškova. U prvom slučaju pružiće patenino zakonodavstvo autoru izuma sredstva, da bi sebi osigurao dio mafterijalnoš dobitka koji će proizaći iz upotrebe postupka o kojem se radi, No i tu iskustvo pokazuje iluzoran značaj te zaštite, ako je autor učenjak koji živi izvan poslovnog svijeta, te se nije pobrinuo — bilo iz neinteresiranosti, bilo uslijed nehaja, bilo zbog nedostatka neposrednih sredstava, — da uzme patent ili da ušovori povoljno ustupanje svojih prava. Nezadržavajući se na klasičnom primjeru otkrića Pastera i njedovih učenika (koja su obogatila industriju fermentacije a da njihovi autori nisu čak ni pomislili da otuda vuku ma i najmanju osobnu dobit), potsjetićemo samo na slučaj kemičara Pridoma (Prudhomme) koji je — na koncu prošloga vijeka — otkrio reakciju alizarinskog modrila, pa je odstupio za 12.500 franaka jednoj poznatoj industrijskoj tvrtki patent koji je istoj tvrtci dopustio da zasluži milijone. Isti je slučaj — da ostanemo kod Кеmijske industrije — i s otkrićem sintetičkog indigo-modrila. Ipak se sudbina učenjaka-izumitelja čini kudikamo više nepravednom u druđom slučaju, gdje sama priroda izuma isključuje uzimanje patenta. I najslobodoumnija zakonodavstva, u pogledu patenata, slažu se u tom da uskraćuju zaštitu otkrićima koja se sastoje samo u objavljivanju neke teorije ili apstraktnoS načela, ako im se ne pridružuje naznaka industrijske primjene kojoj oni vode. Valja priznati da se ta jednodušnost temelji na važnim razlozima; bilo bi, naime, vrlo nezgodno, pa možda formalno i nemoguće, izdavati industrijske patente na otkrića koja mogu vječno ostati pukom teorijom ,..« Pitanje zaštite znanstvene svojine pokrenuto je, da doskoči ovoj nezgodi, da ispravi nepravdu i popravi nepovoljno stanje znanstvenih radnika. Još je zanimljivije, da se kuša uvesti neposredno medjunarodna zaštita novoSa prava, dok je redoviti put u običnim zgodama bio taj, da se pitanje zaštite znanstvene svojine postepeno rješavalo zakonodavstvom pojedinih država, a tek se kasnije pristupalo uredjenju medjunarodnim ugovorima. Dok se dakle obično radilo o unifikaciji državnih zakonodavstava, sada se ide za neposrednom medjunarodnom Код НКастот. Мата je ovdje svrha, da u glavnim crtama prikažemo dosadanja nastojanja u ovom pravcu, i nadovežemo neke misli o opravdanosti namjeravane reforme, Hoćemo samo da naglasimo, prije prelaza na samu stvar, da se izrazom »svojina« nipošto ne želi prejudicirati rješenju teoretskog pitanja o pravnoj naravi projektiranoga zakona,

lako je pitanje zaštite znanstvene svojine nabačeno u više navrata prije Svjetskoga Rata, pokret za zaštitu znanstvene svojine započeo je tek iza Rata. Prilike su bile takve da su opravdavale zahtjev za zaštitom: u doba kada su se privrednici sviju struka mogli u najvećoj mjeri koristiti poslijeratnom poslovnom

328