Nova Evropa

rat je već bio počeo. Ali je on odmah паогпио гахворот па »Anu Karenjinu«. A ja feh što stigoh da pročitam sedmi deo (Rhojim se roman završio u »Rushom Vesnihu«). Moj poznanih je, kaho izgleda, čoveh koji se lahko ne zanosi; ipaPb, ovog pufa me je iznenadio odlučnošću i stabilnošću suvog mišljenja o »Ani Катепјтој«: »Оро je nečuvena, prvoblasna stvar. Koji od naših pisaca može da se upoređi s fim? A u Evropi, — bo može dati nešto slično? Da li je u svima njihovim literafurama bilo, u poslednje ureme i mnogo ranije, delo boje bi moglo da stane pored „Ane Karenjine'?« ... Iznenadilo me je u ovom sudu, hoji sam i sdm delio, ovo pozivanje na Evropu, hoje je došlo bao naručeno, hao odgovor na ona pitanja i nedoumice Poji su se mnogima od nas i nehotice namehali.

Ova hnjiga (»Ana Karenjina«) dobila je u mojim očima razmere fahta hoji bi mogao da u naše ime posluži bao odgovor Evropi, — onog žabta boji se baš fraži, i na boji bismo mogli da prstom uhažemo Evropi. Razume se, protiv ovaboga shvatanja dići će se viha i smeh! »Ta fo je samo Pnjiževnost, nebabav roman, — smešno je da se ovaPo preuveličava i dolazi s romanom pred Evropu!« Znam da će biti smeha i larme; ali ne brinite, ja ne preuveličavam i gledam trezveno na stvar. Ja i sđm znam, da je ovo zasada feb jedan roman, da je samo jedna bap onog što freba; ali glavna stuar je za mene u tome, što ova Pap već sivarno postoji, ona je data, — prema fome, aho ona već postoji, aho rushi genije može da rodi ovaj }ahaf, onda on nije osudjen na nemoć, on može da stvara, da daje nešto svoje, može da rebne svoju sopstuenu reč, i da je dovrši bad dodju vremena. Pored toga, 0vO i nije samo Кар. О, ja ni oude ne preuveličavam: ја dobro znam, da nesamo u jednom članu »plejade«, već ni u celoj plejadi, strogo uzevši, nećete naći ono šio se zove #00račhom moći; u celoj našoj hnjiževnosti bila su svega fri bezuslovuna genija s nesumnjivo »порот rečju«: Lomanosov, Pušhin, i delomice Gogolj. Cela pah ova »plejada« {i autor »Ane Karenjine« u fom broju) potebla je pravo od Puškina, jednoga od najvećih rusbih ljudi, boji još nije dovoljno shvaćen ni objašnjen.

Puškin ima due glavne osnovne misli, i obe sadrže u sebi praslihu sveg budućeg opredeljenja i ciljeva Rusije, a prema Готе 1 сеје пазе sudbine u budućnosti. Prva misao je svemirnost Rusije, njena sposobnost saosećanja, i stvarno, bezuslovno, i najdublje srodstvo njena genija sa genijem svih vremena i svih naroda; fu ideju je Pušbin nesamo izrazio bao načelo ili teoriju, пе hao maštu ili proročanstvo, već ju je i ispunio na delu, uhljučio ju je u svojim genijalnim fvorevinama, dobazao ju je. On je čoveh iz antičkog doba, Germanac i Englez, hoji je du-

oho svestan svog nacijonalnog duha, — on je i pesnih Istobay on je hazao i objavio svim ovim narodima, da ih rusPbi genije

253