Nova Evropa

ostaviti, jedina je nada u Кјеба«... 8. oktobra 1837 pišu: »Dragi oče, koliko Vam mi zagorčavamo život. Da li ćemo kadgod moći da Vam se odužimo, Kad će doći vreme da budemo u mođućnosti da Vas obradujemo. Svaki dan za to molimo Boša sa suzama, Što da radimo kad su nam зидјепе

samo nezgode«... A 3. decembra 1837: »Danas smo primili Vaše pismo i 70 rubalja u novcu. Novac koji je obliven znojem Vašeg truda i koji ste odvojili od usta, — | je on za nas

dragocen! Zahvaljujemo Vam od sveg srca, koje oseća sve što za nas činite.,. Ah, oče, kako je gorko ponekad biti medju ovim svetom де ne znaš kome da se obratiš s molbom, kako da postupiš, i gde se mora Bog zna koliko čekati, Ali budite mirni, navikao sam Ja na ove ljude i umeću da se oduprem« ... 4, februara 1838, Fedor Mihajlović javlja oca da je primljen u Vojnu Inžinjerslcu Alkademiju, gde je ranije bio primljen stariji mu brat Mihajlo, Е

Potvrdjujući prijem 50 rubalja, koje su mu bile preko potrebne, udara u isti mah u notu lične gorčine i socijalnog nezadovoljstva: iako je položio ispit, nije primljen o državnom trošku, jer, kako su mu rekli, nije bilo mesta; docnije je saznao, da su posle njeđa ipak primljena Još četiri druga, zato što su imali jaku protekciju: »Kakva podlost! I kako me to ubija! Mi koji se mučimo za svaku paru, moramo da platime, a deca bogatih roditelja primaju se besplatno ...« 5. Juna 1838 piše: »Moja finansijska situacija je nešto slaba. Od novca koji ste mi poslali morao sam da potrošim dosta na školske potrebe. Ža majsku reviju trupa mora da se popravi uniforma i municija. Svi su moji drugovi nabavili nove sopstvene kape; a moja školska kapa mogla bi da padne u oči Caru, te sam morao da kupim novu, koja košta 25 rubalja. Za ostale novce dopunio sam crtaći pribor ı kupio kičicu i boje, Sve je to potrebno, U logoru će mnogo trebati, tamo je bez para teško. Ako je moguće, pošljite mi bar još nešto«,.. 23. marta 1839 opet piše: »Potrošio sam mnogo novaca na knjige, stvari, i 1. 4, ı morao sam da se zadužim. Svima sam dužan, i to mnogo. Sad imam duga oko 50 rubalja. Bože moj, dokle ću od Vas uzimati i poslednje. Ali ova mi je pomoć neophodna, inače sam propao. Rok plaćanja je prošao, Spasite me! Pošljite mi 60 rubalja (50 na otplatu duša i 10 na moje troškove). Skoro ćemo u logor, pa opet rashodi, Znam da smo sirotinja, al: Bog je svedok da ne tražim ništa suvišno, Molim Vas da mi pomognete što pre«,., U istom pismu dodaje: »Sad sam se pričestio, Pozajmio sam da platim svešteniku. Odavno nemam ni kopejke,« Onda, 5. maja 1839: »Pišete, dragi tatice, da oskudevate u novcu, i da mi nećete moći poslati kad podjemo u logor, Ali deca koja razumeju situaciju svojih roditelja, sama su dužna da dele njihove radosti i žalosti, — tegobe roditelja moraju podnositi

262