Nova Evropa

metamja bilo kakvih obaveza i dažbina pobedjenim državama Juga. Kamo lepe sreće, da su Saveznici u Evropi, posle Svetskog Rafa, sledovali ovom primeru .,, Ali, mi mislimo. da treba poći i za korak dalje u istom pravcu, pa — u smislu završnih reči ovog predavača — predložiti njegovim „zemljacima, da danas izvedu logične zaključke iz postojećih svetskih odnosa izmedju Evrope i svojih Sjedinjenih Državiš, Stvari se razvijaju brzo, pa se nameće pitanje: je li danas dovoljno zastati na savezu evropskih državA,i nije li možda — bar u privrednom pogledu — došlo već vreme, da se i Okean smatra samo onolikom preprekom kolikom je stvarno pre sedamdeset godin& bila ona izmedju severnih i južnih Sjedinjenih Država?

Stari Vašinšton bio je besumnje velik državnik, i znao je šta hoće propovedajući nemešanje Amerike u evropske stvari, Ali, svašta ima svoje vreme, Tada se radilo o tom da se zavede red u vlastitoj kući, Osim toga, ko је тобао — u doba Gjordja Vašingtona — predvideti brzinu s kojom će ići savladjivanje prostornog i vremenskog odstojanja medju kontinentima, i s tim naporedo zbližavanje marod3 i državA, Možemo mi sasvim lepo osetiti žive želje omih пи опа 1вејетика, рге stoipedeset godina i više, da budu što dalje i što izolovaniji od svoje ranije otadžbine, da bi mogli u novim krajevima otpočeti sasvim nov životi, i možemo razumeti kako su radi toga izjavljivali, na usta svoga vodje i МаупоКотапдијибеб, да »treba sve izbegavati što bi Ameriku dovelo u kakvo bilo vezu« s našim kontmentom, Ali, i bez obzira ma prilike koje su se u medjuvremenu iz temelja izmenile, i u njihovoj staroj i u njihovoj novoj otadžbini, šta znači danas udaljenost preko Okeana, i ko može sprečiti da se sutra iz Londona ili Pariza pre stigne u Njujork nego u Pariz i London iz Jugoslavije, ili recimo iz Grčke, Današnji Vašinštoni bili bi pouzdano prvi da — shvativši duh vremena — povuku konzekvence iz svetskog dešavanja, pa da preporuče i mametnu svome narodu novu doktrmu:; o hitnoj potrebi uzajamnog pomaganja i neminovnosti što tešnjih veza, Uostalom, oni su to već i učinili, O tome Jasno svedoči primer Vudroa Vilzona, na kojemu se (malo dalje u ovom broju) duže zadržavamo. Il, zar nije ulazak i učešće Amerike u Svetskom Ratu bilo »mešanje Amerike u evropske stvari«, i još od kako sudbonosnog značaja! Nažalost, Vilzona su njegovi zemljaci sledovali samo do pola puta, do Pariza i Versajskog Mira, a onda sa zastali, pred Ženevom, i vratili se natrag. Oni su doduše i dalje, iz Njujorka i Vašingtona, oglašavali ratovanje zločinom (Kelog), ali u Ligu Naroda nisu ulazili, Plivajući u blagostanju, oni su se poplašili da ga ne moradnu deliti s evropskom sirotinjom, pa su izneverili svoga Vilzona i svoju — bolju savest, To zacelo nije bilo u duhu Vašingtona. I sad se evo Javljaju posledice...

243