Nova Evropa

lično pozvao za sutra na ručak, To veče dovorio je Dučić nekim delegatima o nekakom odlaganju Kongresa u Dubrovniku, o čemu inače niko od članova Uprave, a ni naše deleбастје, nije ništa znao, Pa da bih sprečio zabunu u tom za nas važnom pitanju (јег је sutradan na sednici naš zvanični delegat imao да ргеда деНт ут рожу ха Kongres 1933), a i da bih se objasnio radi onog imcidemta sa Karm Mihaelis, pošao sam u Četvrtak pre podne oko #12 {dok su ostah išli Namesniku Hortiju) u Poslanstvo, Ujedno sam hteo pomoći, kako sam bio obećao, oko uredjenja stola ı rasporeda gostiju,

Kad sam došao u Poslanstvo, Dučić je imao posetu, pa mi je po momku poručio da malo pričekam, Uskoro zatim ušao je u srednji salon, i na moje pitanje u pošledu odlaganja Kongresa u Dubrovniku rekao mi je da mu je to govorila holandska književnica Jo fan Amers-Kiler {a ova je opet nama rekla bila, da je o tome od njega čula!), ali da je to sporedno; pa se onda izmakao za koralk-dva, i neobazirući se na ono što ja B8ovorim, mirnim ali naročitim, »zvaničnim« tomom, uputio mi je pitanje: kako se usudjujem doći u kr, Poslanstvo posle onoga što sam kazao za Poslanika? Na moje pitanje, šta sam to tako strašno kazao, odvratio je, da sam gospodji Karin Mihaelis rekao, da on nju »špijunira«! Zaustio sam: »Jeste li Vi poludeli, Dučiби — «, ali mi nije dao govoriti, nastavljajući sasvim mirno, kao s Olimpa: »Znate li Vi, kako se 6ovori sa kraljevskim Poslanikom?« I odmah nadovezujući, bez uzbudjenja i jedva dižući glas: »Vi ste jedna mizerija, narodna sramota, izdajnik. Marš iz Poslanstva!...« Sve to jedno za drugim, u jednoj minuti, iz čistofđa mira, Priznajem da se nisam umeo snaći, U prvom času, sasvim u prvom času, kad je izgovorio prvu pogrdu, hteo sam da skočim i da ga udarim; ali mi se nije dalo: nisam se nikada u životu ni s kim pesnicama obračunavao, a i izgledao mi je u taj mah fizički odvratan, da mi se бад о дофабј ба se, — pa sam odmah odustao od svake pomisli na lični doticaj. Šta mi je ostalo 'da radim? — U celom onom prostoru stajali smo sami: on, mirno ponavljajući pogrdne reči, očigledno unapred smišljene i naučene maizust; i ja, iznenadjen i preneražen, kome je krv bila udarila u obraze, a pred očima se mutilo, Nakon trideset godina »prijateljstva«, ovaka scena, bez vidnoša povoda, u Jugoslovenskom Poslanstvu, na sat-dva pred svečani ručak (koji sam ja sazvao i pripremio}! Bio sam potpuno nedorastao situaciji, Šta da radim? — Pošao sam na vrata, uzeo u predsoblju šešir, i izišao na ulicu...

To su fakta, uglavnom. Držim da mišta od važnosti, što spada ovamo, nisam ispustio; a namerno nisam ništa prećutao, niti — štedeći sebe — polepšao. Da bih sam pred sobom ponovio šta se dogodilo, te da bi mi ostalo sveže u pameti i da se ne bi kasnije pomaklo što u sećanju, požurio sam u hoteli

382