Nova Evropa

под власт Аустрије, од стране Пољичана непрестано се је настојало да би се та три дијела опет сјединила у једну заједничку опћину, која ће се звати опћина Пољица, као нека слика бивше кнежије. С уведењем уставног живота у Далмацији (1860), то се је постигло тек године 1911, када је Аустријска Влада у Бечу одобрила да се пољичка села на подручју старих граница отргну од Сплита, Сиња, и Омиша, те се успостави посебна опћина Пољица, која је започела својим радом на 1. јануара 1912. Опћина Пољица одабрала је за своје сијело зграду бившег илирског сјеменишта у Прику, код ушћа ријеке Цетине, напрам Омишу. Броји данас до 13.000 житеља вриједних ратара, помораца, и трговаца. Одликује се бројним свећенством, које је сачувало старе пољичке традиције у цркви, гдје се раби искључиво старословенски језик (глаголица). Пољица и глаголица два су истовјетна појма. У сваком народном покрету, као што су једноћ били на јуначком мегдану, Пољичани су и данас на првом мјесту. Франо Иванишевић.

O starim slovenskim pravnim običajima u Dalmatinskoj ZŽagori.

Po istorijskim spomenicima i kulturnim tragovima dugih stoljeć4, Dalmacija je neke vrste kalejdoskopa, u Којет se izmjenjuju politički i kulturni uplivi Zapada i Istoka, Rima i Vizantije, romanstva i slovemstva, paganstva, bogumilstva, hrišćanstva, i islama, Sve te izmjene i fi tragovi dominacija i kultura čine ovu zemlju, toliko bogatu prirodnim ljepotama i kontrastima, zanimljivom i privlačnom. Ali svi ti vanjski tragovi mogu da pobude u neupućenu strancu, koji letimično proputuje zemljom, pogrešam dojam o nacijonalnom karakteru Dalmacije, koja je jedna od najčistijih slovenskih zemalja, sa tek primjetljivom primjesom sporadičnih ostataka romanskog življa, raštrkanih po nekoliko naselja uz obalu, koji ukupno tvore tek oko pola procenta pučamstva (0.64%). Slovenski čisti karakter očituje se u jeziku i običajima, u svijesti, osjećanju, i težnjama, u nacijonalnoj duši, u načinu življenja, i u unutrašnjem uredjenju,

Ove bitne životne oznake, koje imaju svoj korjen od preko jednoga milenija, ne može tako jasno stranac da zapazi pod varljivim dojmom vanjskih spomenik4, jer mješđa vodi put uz obalni okvir Dalmacije, gdje su ti spomenici posijani, i jer ne dolazi u dodir sa pučanstvom; a pogotovo zato, što skoro nijedan stranac ne zalazi u nutrinju zemlje, u t, zv., Dalmatinsku Zagoru.

597