Nova Evropa

vati djela u kojima је зуе Кизсајо, Бик о, 1 Коу Шајо se u požaru boja i plamenim potezima linija. Ipak zauzimanje Ticijana, i osobito Aretina, nije ostalo bez svakog uspjeha: Skjavonu su počele dolaziti narudžbe sa strane crkava, škol4, vlasti, i plemića, tražeći od njeda ko mitologiju, ko svetačku sliku, ko napokon vlastiti portre, Nije bilo tih porudžbina previše, ali ipak bilo ih je; a u nedostatku jačih porudžbina radio je Skjavone, kao i ranije, za razne trgovačke mešetare, Medulić se je ponekad gorko tužio na ove trgovačke pauke; ali kad bi došli s narudžbom, on ih ipak nije odbijao, — kod nječa je stalno vladala finansijska kriza. Ridolfi dovori, skoro na svakoj stranici Skjavonove biografije, o teškim prilikama u kojima je naš umietnil živio, a istodobno nabraja mnogobrojne radove koje je izradio za privatnike i institucije, za koje možemo pouzdano račinati да ба nisu izrabljivali,

Ćud Skjavonova bila je, po sudu nješova biografa, »sc hictita e semplice« [{odrješita i jednostavna), i on je svaki udar sudbine primao mirno, kao da je tako moralo biti. On bi vjerojatno stvorio bio sebi situaciju u životu, da je živio kod svoje kuće, medju ljudima iste ćudi i istih nazora. Ali Skjavone je živio medju Mlečanima Činkvečenta, Venecija je u to doba bila u punome sjaju, tojest u punoj dekadđansi, Grad Зуејоб Матка bio je u to doba grad kurtizan4, koje su brojili na dvanaest, pa i na dvadeset hiljada; a jedan duhovit onodobni pisac veli, da ih ima »koliko žaba u barama, mravi na zemlji, i cvijeća po livadama«.') Najljepše medju njima zvale su se »Aretine«, imenom Skjavonova prijatelja, koji je bio njihov zaštitnik, slavitelj, i suveren. Njegova kuća, kraj »Rialta«, otvorena danju i noću, uvijek ih je bila puna; a Skjavone je često zalazio u Aretinovu kuću, noseći s puno pouzdanja skoro svako svoje djelo na uvid starome majstoru, koji je u to iddoba bio »madister eleđantiarum« nesamo Venecije nego skoro svih evropskih dvorova, Kad bi kroz koje vrijeme izbivao, Aretno bi ба sam pozvao.) Pa kad su kurtizane bile sposobne da svedu na ništa i golemo blago što je danomice priticalo iz čitave Evrope na adresu Aretinovu, kakvo čudo da su onda i чготабпов Медиlića, koji nije sticao ništa preko onog što je slikanjem zaradjivao, dovodile do sirotinje i bijede, U bijedi je i umro, prvog decembra 1563, neostavivši za sobom ni toliko para da 8a se pokopa Skja-

*) Ch, Diehl, »Vemnise«, Pariz 1925,

*) Godine 1548 piše Aretino A M Andrea Ischiavoni: »Okrutnost koju Vi iskazujete prema meni, kad nećete da mi se dadete vidjeti, kako ste to prije običavali, nenaslikavši migda stvari ni lascivne (lasciva) mi svete koju mi ne biste donijeli u kuću da je vidim, nije različita od okrutnosti sina koji zaboravlja na ljubav svog oca, etc,« (P, Aretino, »Lettere«, sv, IV, str, 222),

648