Nova Evropa, 26. 02. 1933., стр. 13

ба obično više nema, ono pripada poluzaboravljenim pričama davnine«. Ovde on veli, da su pevali naizmenično ne strolu po strotu, no stih po stih; a o melodiji kaže, da je nešto izmedju korala i rečitativa, uvek u istom toku, bez takla; pa i modulovanje da ostaje uvek isto, osim što menjaju i ton i metar, kao deklamujući, već prema sadržaju stihova. I završuje: »lu se tek oseća živi i čovečanski duh one melodije nad čijim smo mrtvim slovima inače razbijali glavu,«*)

=

Geteovi gornji navodi o proiznošenju epskih pesama u narodu zanimljivi su sami po sebi, kao prilog studiji o narodnoj poeziji uopšte, Ža nas su interesantni i po tome što izazivaju u sećanju ono ribarsko pevanje bušarštica na Jadranu pred našim pesnikom Hektorovićem. Ima li tu kakve sličnosti u melodiji ili u načinu izvodjenja?

Zanimalo me, razume se, zaviriti u one Rusovljeve note što ih Gete spominje, Ljubaznim posredovanjem G. Aleksandra Arnautovića dobio sam iz pariske Nacijonalne Biblijoteke fotodrafske kopije, Ruso tu donosi tri razna napeva: dva iz Venecije a jedan iz Firence {»Psalmodie nouvelle sur le Tasse«, » Tasso alla Veneziana«, »Ottave alla Fiorentina«), U 1, ı 3, markirao je i klavirsku pratnju, Prvi napev sličan Je svojom primitivnošću Geteovu opisu. Družđa dva su već melodije u pravilnim taktovima. Rečitativni karakter prvoga vidi se i po tome što negde po više slogova dolazi na jednu notu, Pred notama stoji »napo-· mena izdavačeva«: da su te psalmodije {i jedna melodija zvona, posle njih) »sačuvane zato da dadu sliku o dve vrste muzike koje u Francuskoj nisu poznate, ili su se deformisale, Videće se po tome koliko je Ruso bio stalno odan svojim načelima.« A ispred one prve pesme Ruso primećuje ovo: »Ova se psalmodija može lako pisati u trojnom taktu, ali ne treba da se taktuje u pevanju. Prilažem ovde i dve druge psalmodije iz Firence i Venecije, da se može uporediti,«

Donosimo ovde prepis prve psalmodije, kao i one bugarštice od Hektorovića (ovu iz »Pjesama P,. Hektorovića i H. Lucića«, izdanje Jugosl, Akademije). Hektorovićeve starinske note čitalac će lako pretvoriti u sadašnje, Znak AA na kraju svakog stiha bio bi valjda t, zv, »custos«, t. J. samo upozorenje

. 7) Posle gornje zabeleške iz Venecije, Gete odmah opisuje i narodno Hrsko pevanje u Rimu, za: koje kaže da je takodje neka vrsta rečitativa, bez prave melodije, a u intervalima koji se ne mogu notama zabeležiti, i da su napevi, odmosno te glasne dernjave, do zla bođa grube i neukusne, a za tekst da im služi šta mu drago, Na te rimske »ritornele« žalio se i Geteov prijatelj Moric; a savremenik Nibur pisao je, da »ne može biti nemuzikalnijeE sveta od tođa«,

61