Nova Evropa

Mesto еКопотзкоб ргебједа. NIKOLA TINTIĆC: TUGA NAŠIH VINOGRADA.

Dan se ljuljušha na žarhome suncu. Smije se, plače, i drema, — don ljetnji i žarPhi. Zlatan, užaren, rastaljen ... Težaci se fromo miču Pao vrbine sjene na valu fihog i ljetnješa vjetra. Zaduvani dišu, živi umiru Proz mrtve dane.

Žare fabane žarha rebra hrševite, mršave zemlje. Gžje vinogradđd naših, šhrape Егајеџа naših.

U želucu reže, hao Rhruava rana, osjećaj gladi, šuplja praznina. O, haho je šuplje sue u nama!... Curi znoj. Cure Satovi.

Sunce je odvratno, bhao spržen, opaljen list. Sunce ljetnje u polju, gadno li si fežaku! Vinogradi žedni bhlipću; loze dašću. O, gdrešfo, o nezrelo zrnje, zelenih grozdova, tužno li si, ftužnije od suzđ na licu djevojačbom. Žedno li si, — žednije od sladnoga čeda pred presahlim dojhama majčinim.

Osam je sati. A sat je svahi h6 godina. Vinogradi su žiui. Štrcaljhe škhripe. Selo je pusto, spava hao mrtvo. Težačhe stope već pet sati gacaju po vinogradima.

O vinograđi, radosna nado naša! O vinogradi, bolesna fugo naša! Kao da se noć preho vas automobilom prošetala ... Tužni li su otisci moforizovanih seljačbih stopala, — seoshih opanaha iz automobilshih holnih gumđd! Zgaženi Pao srca naša, i spori hao napredah naš.

Žedna li si, zemljo naša! A babo su bore na čelu težaha naših vlažne, uvijehb —, pjane znoja! I obrazi suhi, fežaci bez hruha, i loze šture, uinogradi bez gnoja. Pusti su domovi naši, u ljeto za djecu ne znaju; ni dimnjaci za dim. Lonci davno ne zagrijaše suoja dna. Sve je u vinogradu. Sve je uz lozu; svako je tetoši. Nema granicć& ni umor ni frud.

Galica pršti iz prshalicd. Sipi sifno, lijepo, zabavno, tiho hao holuti živi pred pjanim očima. A mozgovi su fežačbhi pjani od bijede, i tijelo od fruda. Ledja se savijaju. Remenje nabija ramena. Prshalica i motiha pjeva i škripi monotonu. pjesmu pjesmu monofonu hao što je monoton žiuof fežačbi. A život je

223