Nova Evropa

zagonefan. ] bijednih je Ratbad srećan! Život je čudan, — i fežah i lab. Ljudi su čudni, i osjećaji. Rastu bao planine, i venu bao zgažena frava na suncu. A fuga uvijeh nije fužna i bijedna; ni bijeda tužna. Život je u ljudima, u životu... Ko će u cjelosti da ga shvati i proživi? ...

Tjemena i fabani na suncu боге Rhao cidarefa pod lećom. Sumporom procvaše nozdrue, hao rastvoren ljiljan u proljeće. U grlu draži zemlja, sunce, sumpo?, hao slisnuti obruč angine. Pjevuckaju mašine i mofibe... Pjevuckaju ljudi i žene. Djeca se smiju i plaču. Sve je živo, suve umorno, suve zaposleno.

Ovo je mjesec najžešćeg rada, najuećeg cvata, mjesec proljeća — maj —, mjesec Marijin. O, haho su mnoge, hako su razne, Phaho su drukhčije fe Marije! Dugi li su i fešhi ti proljefni dani, od zore do bhasne noći, od jutra do »Zdravomarije«! Prazne se uvučije, lohue presušuju, bunari Rhrkljaju, sići hlohoću... A uši fežačhe vedro se hao brš goli u sunčano podne. Misli o zimi crne se hao mrhi, ofuoreni Srobovi, hroz famnu probdjeрепи пос.

Suša gola, crna, i feška bao olovo, pritisla je sve. Zgnječila plod, rad, i fežačke nade; ofežala dužničhke Епједе i tešbe dugove. I vode su upale na dno naših zdenaca, hao što su oči naše uronile na dno očne duplje. Još su malo vlažni; jadni životare, uenu, sahnu ispijeni. Suhi, crhnuće gSrozdovi od suše, Рао сотест од Е:5е.

Sagorješe vinogradi, sagorješe tfežačhe nade. Proplamsa lišće na lozama; proplanci su žufi i suhi hao jabučice bolesniPbovih obraza, hao slamnati brovovi seoshih holibd. Opaljena su čela, oguljeni dlanovi. Drvene su fežačbhe noge i ruhe. A zemlja зића Еао око mrtfvačevo.

Sada зе зато radi! Čeba se na jematvu. Težah čeha, uvijeh čeba, — i od suahog čeha. Ali su nade sad šuplje hao suha zrna grozdova. Sav frud je pobopan, proždrt. LJeto je gladno, jesen prazna, a zima mrfvačhi plašt.

O proljeće, bolesti naša, ti si bao smrt! ... Požutješe težačhi obrazi, požutješe žuljevi na dlanu, požutješe loze, požutješe borovi, — slfresao se sa njih smijeh sunčanoga proljeća ...

O vinogradi naši, fužni li ste!... Tužni li smo mi u vama fužnima, i jadni, hubavni i bijedni...

224

op SRKI