Nova Evropa

Na vjeru [е розјекозе, Ко бе сеје закир јан,

nevjernici! četovodja! divno |I Travnik okitiše, ko l krajini branit krilo,

to platili! bratsko krilo! sa lijepom бјауот tvojom, ko će turske dlave sjeći?

kuku! lele! oštra sabljo!

Bol raste sve bujnije i sve trašičnije, Sada ona, osim svog ličnog 1 ротофспоб, trpi Još Jedan, ne manji bol, bol društveni, — bol čitavoga naroda ono8S kraja, kojemu je Batrić pripadao. Društvo je izgubilo jedno8 svoS osobito značajnoS člana, ostalo je bez jednoS važnoS izvora žive sile; osakačemo je sa jedne svoje strane, — 1 to trpe svi njegovi članovi. Bol je postao, dakle, opšti, narodni, društveni, a za Sestru on Je dostigao vrhunac, kulminaciju, nategnuo sve njene nerve, pretvorio Je citavu u jednu бојети ramu, koja nesamo da nju ресе 1 забага, пебо је bolna rana na organizmu čitavoS tog društva kojemu pripada, Sada Sestra, za čudo, Još živa ı još na nogama, tuži dalje:

Па робђе ч бој ин, oko gdlavah i oružja, ubojniče! proste rane! dje se srpski momci Srabe, no na vjeru u nevjere, mlado momče! vjerna Slavo! Šta je to sad, najedanput? — Sestra Battićeva izgovara riječi »proste rane«! Ona prašta rane svoša brata; kaže da neka bi prosto bilo. što je poginuo, al: — nije prosto što nije pao na

bojnom polju, što su njegove sile uzalu dno bačene, — što su presahle za društvo kojem Je pripadao, To nije prosto, to ona ne može oprostiti, pa zato dalje nastavlja iskazivati svoj bol, koji je sada prevazišao bol lični, porodični, i društveni, za bratom, jer ih je ona zbrisala riječima praštanja njegove smrti; ali nije mogla da zbriše drugi bol, koji je nastao zbog toga što je Batrić pao nezamijenjen, van bojne poljane, neosvećen, na vjeru u nevjere. Sada ona iskazuje taj svoj bol: Da mi se je pomamiti, sestri crnoj! da te kako zaboravim, kukavica! е ргехбодпа бјауа бјезе, mladi brate!

Ovaj drugačiji, novi njen бој, зада је iskazan kao njen lično a ipak kao bol društveni:

Da uz cara sjedijaše, da kod kralja sjedijaše, mudra glavo! moj vladiko!

šćaše carev vezir biti, djeneral mu šćaše bili, sestri tužnoj! moja ružo!

360