Nova Evropa

koja se još uvek bori izmedju luj-filipizma i večnog fronderstva. U današnjem evropskom stanju, on oseća da je Francuska napadnuta u onome što je najlepše i največnije u njoj. Vraća se iz Varšave, bio je u Ženevi, prima u Pale-Roajalu, putuje u sve evropske pravce, — noseći sa sobom sumnje svoje generacije i sumnje francuske elite u održanje evropske civilizacije. Napomenuo sam Valeriju, da su kod naroda evropskog Jugo-istoka u porastu simpatije za Francusku, čega u Parizu kao da nisu dovoljno svesni; a on će nato: — »Narodi su zaboravili ono što je Francuska za njih učinila. Čovek, moderan čovek, zaboravlja ugovore koji su plotpisani juče, i naročito one koji su potpisani pre sto i više godina. Potrebno je preći preko toga, prihvatiti činjenicu, i poći napred. Ni vodeće klase nisu toga svesne; one drže da se ovaj stari svet u raspadanju može da zadrži na pola puta i ne strmoglavi...« Pol Valeri drži, da je strašno kad se pomisli, da se ova mala Evropa, koja nije drugo do jedna tačka, jedan malen i neznatan — 6 materijalnog gledišta — komadić globusa, danas lomi i cepa na strašne probleme, na ekonomske. i socijalne sukobe, da se mtiče naoružavanju koje ne vodi ničemu i koje znači propast našeg sveta. »To su pojaveć« — podvlači on — »koje ne mogu da shvatim«; pa nastavlja: — »Bitna oznaka savremene civilizacije Je ekonomsko i socijalno, ali ni do danas nije još uspostavljen odnos izmedju ekonomskog i socijalnog. Dok se ne pronadje harmonija izmedju te dve oznake, sve dotle neće moći da se pronadje ni harmonija za celokupno društvo i civilizaciju ...«

Pitam Valerija za njegov odnos prema komunizmu, za njegov stav prema Sovjetskoj Rusiji. Sav intelektualni Pariz, naime, stoji još uvek pod makom diskusija koje izazivaju ta dva pojma. Ла Sovjetsku Rusiju tvrde, da je ona skrenula sasvim sa svog dosadašnjeg puta i programa, komumističkog i teorijski marksističkog. I Valeri kaže za Staljina, da je odvratio mašinu sa njena dosadašnjeg toka; ali, nastavlja, »problem hijerarhije kulture i tamo naglo nestaje, na isti način kao što umire u Nemačkoj i u Italiji. Kultura se ne da menjati. Onde gde se cela ljudska delatnost svodi na čas rada, tu je peema nemoguća; jer pesma ne može da se meri časovima rada. Pesma je posledica izlišno utrošena vremena od nekoliko i više časova, od jednog bezbroja časova, koji može da sačinjava i godinu dana, i jedan decenij, i ceo jedan ljudski vek, i život generacija i stoleć4!... Zamislite samo delo ili pesmu koji se stvaraju dvadeset godina. Možda ih ljudi tamo moraju da pišu izmedju nekoliko časova rada, za odmora: a svakako moraće da imaju neko

17