Nova Evropa

Tstranina, osudjena zbog veleizdaje na smrt in contumatia m, da radi njega prijeti represalijama državi s kojom je do tada bila u korekinim odnosima, i snabdijeva ga svojim pasošem da mesmetano politički djeluje u glavnim centrima Evrope! Pritom se Ciliga ne može smatrati fašističkim obračenikom, Jer on sam kaže: »...ja sam se politički i organizaciono razišao sa Trockim još 1932, dakle ma četiri godine prije početka moskovskih procesd, i otada ne pripadam nikakovoj političkoj stranci ili grupi, ostajući na op Ćedemokratskom krilu društva...« Molim stoga svakog misaona čovjeka, da obrati pažnju na ova dva slučaja i da njihovim poredjenjem zaključi: da li je prema držanju nefašističke Jugoslavije postupak fašističke Italije normalan? Odgovor zacijelo nije težak, osim ako bi se uzelo da je smisao za ličnu slobodu gradjana razvijeniji i širi u fašističkim mego u demokratskim ili poludemokratskim državama.

Ako ni ovo nije dosta, dopustiću sebi još jedno poredjenje. Bi li bilo normalno, pretpostavimo, da se jedna čisto fašistička vlada u Jugoslaviji (naprimjer sa Ljotićem kao Vodjom) zauzima u inozemstvu recimo za Dra. Pavelića, koji je kao i Ciliga osudjen u oglusi na smrt, i da mu taka Jugoslavija izda pasoš da slobodno бебе Evropom?! Ako bi se teoretski i mogla pretpostaviti ta mogućnost, postavlja se odmah pitanje: da li bi taj fašistički režim to radio badava, bez protivusluga od strane Dra. Pavelića?

Prema tome, da li sam pretjerao kad sam za Ciliginu kampanju protiv Sovjetske Unije ustvrdio, da on njome »eskomptira političku mjenicu ma kojoj se kao žirant malazi talijanski fašizam, i da zato kroz Ciligine sastavke ne može da zrači prava i objektivna istina«?

Ne mogu razumjeti, po kojoj logici zaključuje G. Ciliga da, ako je istinita optužba koju protiv njega podižem, onda sam i ja njegov jatak i sudionik, zato što sam tobože ćutao godinu-i-po dana od našeg razgovora. Stvar je, naime, u ovome. Dok je Ciliga objavljivao svoje prve članke u »Novoj Mvropić, ja sam u zatvorima splitskog: Okružnog Suda čekao na svoj proces; oslobodjen sam istom 7. oktobra 1936. Prvi njegov članak (»Jugoslovensko svjedočanstvo o Sovjetskoj MRusijić) pročitao sam u božićnjem broju zagrebačkih »Novosti«. Već па Stjepandan (26/XiI 1936), reagirao sam i poslao odgovor na taj Ciligin članak; ali ga »Novosti« misu htjele donijeti. Potom sam se obratio redakciji »Nove Riječić« u Zagrebu, koja je odgovorila da članak u onoj stilizaciji neće proći, već da ga treba preinačiti i brisati neke stavke. Ja se s time nisam

190