Nova Evropa

složio i poslao sam članak beogradskoj »Javnostić; ali ga ni ova mije štampala. U tom traženju redakcije koja će mi dati gostoprimstvo za moj članak došao je i septembar, kad ga je, uz neznaine korekture, konačno uvrstila »Kultura«. iz toga izlazi, da uzroci moga ćutanja nisu bili u meni, već izvan mene. To će, vjerojatno, uvidjeti i G. Стева.

Jedini ozbiljni demanti G. Cilige svodi se, prema tome, mato da mi on, na moje nagovaranje da ne liferuje materijal medjunarodnoj reakciji, nije odgovorio, da on sada živi samo zato da mapakosti Sovjetskoj Rusiji; već nastoji stvar prikazati tako kao da je on tobože dobronamjerno kritizirao Sovjetski Savez. Nije nego! Kad se zna, da je Ciliga jedna od glavnih busija u Evropi iza koje se puca na Sovjetsku Rusiju; kad se ima u vidu, da se njegove publikacije, u prvom redu, prevode na talijanski, njemački, i japanski jezik, — da li onda izmedju onoga što je stvarno rekao i omoga kako bi htio sada prikazati da je rekao ima, u suštini, znaine razlike? Usprkos tome, ja povišenim glasom. uporno tvrdim i ponavljam, da je Ciliga od riječi do riječi rekao ovo: »Pvoja argumentacija nije bezsvake logike, ali znaj da Ja sada živim samo zato da napakostim Sovjetskoj Rusiji«. Vrlo se dobro sjećam svake njegove riječi, svakoga naglaska, i kako nisam to od njega očekivao taj mi se trenutak dobro urezao u pameti. Izravnih i neposrednih dokazA4, naravno, nemam, jer se razgovor vodio u četiri oka; ali imam sijaset indirektnih dokaza: još iste večeri, ne bez emocije, ja sam barem desetorici svojih znanaca vjerno reproducirao taj razgovor, a koncem februara 1936 otputovao sam u Prag, gdje sam se sastao s mojim pašancem (Ivom Marićem) i drugim prijateljima s kojima sam takodjer odmah načeo razgovor o Ciliginoj ulozi u Parizu, i ja ве пе iplašim da će me itko od njih demantirati; a kad sam stigao u zemlju, pričao sam isto to mnogima u Splitu, Zagrebu, i Beogradu, i to na godinu dana prije nego što se pojavio moj članak u »Kultari« i davno prije moskovskih procesa. Sve bi se to vrlo lako dalo utvrditi.

To što G. Ciliga, u glavnom i bitnom dijelu, nije ni pokušao poreći moje tvrdnje, najbolja je potvrda za mjihovu istinitost. Uostalom, teško bi se došlo do istine kad bi se za njeno utvrdjivamje tražili samo neposredni i izravni dokazi: do nje se, poimence u pitanjima političke naravi, često dolazi vijugavim putem: в роmoću analogija, po teoriji vjerojatnosti, i logičnim rasudjivanjem.

191