Nova Evropa

Maloruska {ukrajinska} književnost.

ima Ukrajinaca koji početke svoje književnosti datiraju još u doba pre Sv. Ćirila i Metoda. Prof. Ogijenko drži, naprimer, da su knjige pisane »ruškim« slovima, koje je Sv. Ćiril našao u Hersonesu Tavričkom, bile sastavljene na ukrajinskome jeziku. Drugi ukrajinski istoričari književnosti uzimaju za početak primanje hrišćamstva iz Vizantije od strane stanovništva Kijevske Države i slovenskih bogoslužbenih kmjiga iz Bugarske, za vreme vlade Vladimira Svetoga, a možda i nešto ranije. Nećemo poći njihovim primerom: u ono doba Malorusi kao zasebno rusko pleme još nisu ni postojali, budući da je podela Istočnog Slovenstva na Velikoruse, Maloruse, i Beloruse došla do svog jasnog izražaja tek mmogo docnije (u toku XIV—-b/XVI veka); a jezik ruske književnosti u XI—XIII veku bio je crkvenoslovenski ruske recenzije, dakle s izvesnom primesom osobin4 zajedničkih svemu ruskome Jeziku. Ovo gledičte ima za sobom autoritet nesamo velikoruskih, nego i svih siranih poznavalaca stare ruske književnosti, pa i samog Dragomanova, Jednog od najčuvenijih maloruskih naučnika.

U KV—XVIII veku, književnost Malorusa već se jasno razlikuje od velikoruske, i po jeziku i po sadržini. Ukrajinski profesor Bilecki naziva ovaj perijod: »Zlamo doba Ukrajinske Renesanse 1 Neoklasicizma«. Ali, u stvaranju ove književnosti imali su učešća i Belorusi; a jezik kojim sc ona služila, nije bio maloruski nego lakozvani »zapadnoruski«, koji se bio razvio u zemljama što su ih Litva i Poljska oduzele Rusiji. Prvo vreme, dok je centar ruske kulture u lini: zemljama bio na beloruskoj teritoriji, u Vinu, vrlo retko nalazimo u zapadnoruskinm spomenicima na specijalno maloruske crte. Поспаје, од kraja XVI veka, kad se uspostavio kultumi značaj Kijeva, maloruski elemenat u njima postaje sve obilniji i izrazitiji; ima čak dela mapisanih dosta čistim narodnim govorom. Ova književnost, ni po estetskoj vrednosti ni po sadržini ne predstavlja zanimljivost za savremenog čitaoca: to su dela, u ogromnoj većini, podražavanja slabih isusovačkih uzora, koji pokušavaju da spoje sholastiku sa Hemesansom i meoklasicizmom. Ali, makako se sudilo o ovoj književnosti i kulturi, koja je odavna izgubila svoj značaj, one su igrale — u XVII i XVIII veku — mnainu ulogu u Životu kako ruskog tako i srpskog, bugarskog, i rumunskog naroda. Budući da je središtem za sve njih bila Kijevska Akademija, ne može se poreći Maloruskom Narodu velik posrednički uticaj.

185