Nova Evropa

te postale izvorom budjenja nacijonalne svesti i kulture kod raznih slovenskih naroda. Tako je bilo i kod Malorusa. Počelo se, kao i drugde, sa parodijama na klasična dela i sa dobronamernim falzifikatima: Gligorije Poletika, i njegova čuvena »istorija Rusa« Psevdo-Koniskog, 1725—84; Ivan Kotlarevaki i пје gova fravestirana »Enejida«, 1798, ispunjena mnogim živim aslikama marodnog života i veselim humorom, zbog čega se i dandanas rado čita od Malorusa sviju staleža; pa se pošlo ka komedijama iz života nižih staležia (»Natalka Poltavna« i »Vojnikvračar« Kotljarevskog, kojima je udario temelj maloruskog kazališta i za čitav vek odredio pravac i karakter maloruskoj .književnosti). U kmjiževnosti je zavladalo sentimentalno i romamtično narodnjaštvo, uz obilje etnografskog gradiva, s idealizacijom i dobroćudnim humorom pri slikanju seljaka i kozak4, sa negativnim, pa čak i karikiranim, prikazivanjem viših staleža i gradskog stanovništva. Ovu poslednju crtu uneo je uglavnom mladji savremenik Ко јатеувког Сп1ак-Агтетоугка (1790—1865), satirik, Кој је napadao instituciju ropstva i njegove zloupotrebe (»Spahija i pas).

Ono što je Kotljarevski učinio za kazalište, Kvitka-Osmnovjanenko učinio je u oblasti pripovetke (1778—1843): on je stvorio malorusku mpripovetku, sa predmetom iz seljačkog života, s idealizovanim seljacima, a naročito sa seoskim devojkama ispunjenim sentimentalnim osećajima i romantičnim mislima, te sa moralnom tendencijom, osnovanom ma religiji i jednostavnom ali zdravom moralu maloruskog seljaštva; sa bogatim etnografskim gradivom u prikazivanju narodnog načina života, seoskih običaja, obreda, verovanja i praznoveric4 ı t. sl.. On Je znatno preduhitrio osnivače narodnjaštva u evropskoj književnosti, jer prvi zbomik mjegovih pripovedaka izišao je iz štampe još 1834—37 godine. Pored mmnogobrojnih pripovedaka (najbolje su »Marusja« i »Jadna Oksana«), Kvitka je napisao nekoliko lakih komedija (»Šeljmenko kao ćata«, »Posilni Šeljmenko«, i »Prosidba na Gončarivci«), koje se i danas još prikazuju. Gotovo svi maloruski pripovedači, do samog kraja XIX veka, ostali su u matičnom krugu koji je ocrtao Kvitka-Osnovjanenko. Treći krupni, besumnje majveći, predstavnik maloruske književnosti bio je Taras Ševčenko (1814—61). Od dobroćudnog idilizma svojih prethodnika on je prešao ka buntovničkom romantizmu. Odlikuje se pravim pesničkim nadahmućem, moćnim. i iskre-

187