Nova Evropa

nim lirizmom, dubokim osećanjem svake nepravde, naročito SOCIjalne, i bamim protestom protiv nje, visoko umetničkom formom, bogatim i raznovranim ritmom. Nažalost, ni on nije izlazio iz okvira marodnjaštva. Slavna je zbirka njegovih radova »Kobzar« (»Guslar«), štampana prvi put 1840, stvorila epohu u maloruskoj književnosti. Njegovi radovi dele se, uglavnom, na četiri grupe: balade, eposi iz savremenog Života, eposi istorijski, i lirske pesme. Balade pripadaju tipu koji su stvorili nemački romantici druge polovine XVIiI veka. Eposi iz savremenog života najviše se bave sudbinom devojke, zavedene i napuštene, često sa vanbračnim detetom. Istorijski eposi, kao obično kod romantik4, ne vode mnogo računa o istorijskoj tačnosti: njihovi su junaci ponekad izmišljeni, ali oni postizavaju svoj cilj: da prodube kod čitalaca ljubav i divljenje prema narodnoj prošlosti. prikazujući u živom i pesničkom obliku i u romantičnim bojama staru slavi, nezavisnost, i junaštvo maloruskih kozak4 (najbolji od ovih eposš, »Hajduci«, opeva kozačku bunu protiv Poljaka, 1768 godine). Lirika Ševčenka tesno je vezana za mjegov život: om se rodio kao rob na dobru jednog vlastelina u Poltavskoj Guberniji. Rano je pokazao slikarski, a zatim i pesnički, dar. Zauzimanjem pesnika Žukovskog i slikara Brjulova oslobodjen je ropstva, te svršio Akademiju Umetnosti u Petrogradu; ali je 1846 postao članom tajnog »Ćirilo-Metodijeva Bratstva«, koje je imalo za cilj ukidamje carizma i ropstva i Rusiji i organizaciju slovenskih naroda u ogromnu federativnu državu (nalik na Severne Američke Države), u čijem bi se okviru nalazile i dve samostalne maloruske državice. Na zahtev Austrijske Vlade, ovo je Društvo raspušteno, a njegovi članovi kažnjeni: ponajgore je prošao Ševčenko, koji je morao kao redov da provede deset godina u pustinjama Srednje Azije, sa zabranom da slika i peva (1847—57). Otuda se vratio tek pred sim kraj svog života. Zato je osnovni sadržaj njegove lirike, a delom i epskoga stvaranja, protest protiv ropstva seljaka, mržnja protiv spahija, protiv carizma i vojne službe, čežnja za lepim i dragim zavičajem, demokratske ideje i osećanja, maštanje o slobodnoj Ukrajini i o bratstvu svih slovenskih narodš4 (»Jovan Hus«). Od svih maloruskih spisatelja, Ševčenko je imao najsilniji i najstalniji uticaj na književnost svog naroda, te stvorio najviše sledbenika.

Dalji korak wnapred učinio je Kuljiš (1810—07), autor prvog maloruskog istorijskog: romana: »Crna skupština&« (iz doba previranja, koja su mastupila u Maloj Rusiji posle smrti Bogdana Hmeljniokoga), izdavač prvog maloruskog časopisa: »Osnova«

188