Архив УНС — Листови странака

UDRI BANDU

KNJIGE GOLOOTOCKIH MUCENIKA

(Insert iz autobiografskog romana Miroslava Popovića)

Miroslav Popović rođen je 1926. u Zemunu, Diplomirao je slavistiku nafilozofskom fakultetu u Beogradu. Pored romana „Udri bandu", autor je romana „Sudbine" i zbirke pripovetki „1 vrdo nebo". Za svoju prvu knjigu „Sudbine" dobio je Nolitovu nagradu. Umro je u Beogradu 1985,

Jedan od linčeva (na Golom otoku) bez smrtnog ishoda, kako bi se pravno medicinskim rečnikom reklo, nije bio baš mini. Mogao bi se nazvati medijalnim, ali bez asociranja na Srednji vek, koji je i tako previše oklevetan. Glavnu ulogu u ovom medial linču imao je bivši bokser, profesionalac, predratni prvak Jugoslavije u srednjoj kategoriji: Stevan Jakšić. U našoj vojsci bio je poručnik. Šta je uradio ne znam. Možda je to bio primer kako se prolazi za neoprezno izražavanje o Titu, Jato nagađam. Iznutra, u sebi, osećam tako. Jer ne mogu da zamislim ništa čime bi jedan zatvorenik mogao zaraditi prolazak kroz stroj celog radilišta (radilište je eufemizam za konclogor: „Arbeit mach frei"). Ni prećutani momenat istrage ni bilo kakva „neprijateljska haranga" ne bi bile tako kažnjene, Bilo je drugih kazni za to. Tito... Samo on. Samo nešto nepovoljno o njemu. Zato nam nije

ni rečeno šta je to Jakšić uradio. Kako se ne bismo kvarili... Tito je bio u pitanju. Madaje bio član Partije, Jakšić nikada nije dovoljno srastao sa miljeom i bio je dovoIjno predratno naivan da gOvori pred kim nije smeo i da ne oseti šta je tabu. Žao mi je što ga kasnije nisam pitao da li je ova moja pretpostavka tačna. Sreli smo se na tramvajskoj stanici u Beogradu posle desetak godina. Čekao je tramvaj. Gurnuo sam ga koferom. On se malo pomerio. Gurnuo sam ga ponovo. Pomerio se još malo. Najzad sam ga bezobrazno gurnuo ramenom.

Prođite ispred mene, gospodine zamolio me je. Ne treba da se guramo ako smo Ijudi. A ako smo banda? zapitao sam šapatom. Tek tada me je poznao, Naravno, izašli smo iz reda, zagrlili se i zatim nekoliko puta privlačiii jedan drugog rukom da se boije razgledamo. Jedva sam ga übedio da nema nikakvog smisla da noćim u njegovom stančiću kada mi je hotel i tako plaćen. Otada ga nisam video. Koju godinu posle toga poginuo je sa ženom i kćerkom u saobraćajnoj nesreći. U doba kada je prošao kroz stroj radilišta bio je još jak čovek, i pored svih tragača i muka, Mislim da nije mogao imati više od trideset pet trideset sedam godina. Stroj ga je pretvorio u starca. Hodao je teško, iice mu se sasvim opustilo i naboralo. Jedino su mu ostale šake. Tako je mogao da nosi tragač. Sobne starešine, objasnile su, svaki svojoj sobi, da je Jakšić banda, da ]e bio bokser i da može mnogo da izdrži. Zaista je izdržao. Bilo nas je oko dve hiljade, postrojenih licem jedan prema drugom u dve krivudave linije. Prave ne bi stale u logorski krug. Od toga je bar polovina svojski udarila Jakšića. Zašto? Neki zato što je sam bio motren i logika, ta podmukla, vek na zlo navodeća logika, govorila mu je da je boije da udari jednom čestito neoo ća uveče sam prođe kroz stroj ili da mu odmah tu razbiju lice. Samo, logika nije izračunala šta po jedan nerad aii jak udarac čini za Jakšića u zbiru. Neko je na Jakšiću vraćao udarce koje je sam primio, Neko je kroz njega udarao odrvenelog sebe. Svoj život je tukao, Svoju muku i stid. Poniženje svoje. Izgubljenost svoju... Druga polovina je fingirala. Teorijski, čovek je mogao demonstrativno skrstiti ruke. Praktično, to je značilo izvršiti vrlo bolno, a možda I vrlo dugotrajno samou-

bistvo. Naravno, to bi bilo najrazumnije, to bi bila prava logika. Samo što čovek niie razuman ni van pakla, a pogotovu to nije u samom njegovom centru. Lakše je bilo pokušati glumu. U opštoj vrevi moglo se povući. Uvek je bilo ravnosruh, onih koji su se trudili da dvaput udare, a da se to i vidi, pa je čovek svojorn šakom udarao po njihovoj vrednoj ruci. Bilo je i markiranata, koji su, nameštajući se tobož zgodnije, samo vrhovima prstiju očešali leđa onog koji prolazi kroz stroj. Šaka se mogla spustiti sa velikim zamahom, teatralnim takoreći, ali baz stvarnog udarca. Ponekad su markiranti, glumeći revnost, namerno jedan drugom smetali. Sve to, naravno, bez dogovora. Nikako reči! Jer one se mogu u određenom momentu i napisati. Ispred Jakšića, kroz prolaz između dve naše lese, išaoje jedan sobni starešina, sa svake strane koridora —još po jedan. Tu procesiju nisam odmah shvatio, Sobne starešine čuvale su Jakšića, Da ga najrevnosniji ne obore i ne übiju. Jer rečeno im je da treba da prođe ceo stroj. Ne i da umre. Međutim, niko iole slabiji od Jakšića ne bi izdržao toliko pesnica po glavi i leđima. Niko. Moja baraka bila je postrojena negde na polovini Jakšićevog puta. Iza sobnog starešine prethodnice lelujalo se nešto pognuto, sa glavom zbijenom među dignute mišice. Šuplje su odjekivali buboci, Poneki pakosni udarac šakom po nezaštićenom potiljku dobro se čuo. I pored „Tito Partija narod Armija" i „Tito Marko Kardelj Đilas" i našeg pljeskanja u taktu. Ono nešto je gunđalo. Kada mi se približiio, shvatio sam da nije reč o gunđanju već o disanju. Jednaduga nit sline otegla se iz nevidljivog lica i klatila se levo desno. Skoro je dodirivala tucanik. Video sam takvu kod premorenog vola. Samo, ova je bila crvena. MiROSLAV POPOVIĆ

UDRI BANDU-MIROSLAVLJEVO JEVANĐELJE

Ako ste decenijama verovali da su se u logoru na Golom otoku nalazili krokodili, übice špijuni, oganizatori i komandanti sibirskih agenti, atentatori i teroristi i da su vaši goiootočanski poznanici izuzetak, pn će vam, samo pričajući svoje, objasniti da su tamo bili jedino neki kao vi. U svojoj delikatnosti, neće va's mučiti razmišljanjem o tome da li su bili gori ili bolji od vas, kazaće tek toliko da su vam bili slični. Isto vam tako neće tvrditi ni da oni za Gulag nisu ni znali, a kamoli da su ga osnivali, iako su im mučitelji često govorili: ~Da si sad u Rusiji, bio bi u Sibiru!" Ali to je Golootočanima uvek zvučalo kao šaia. Jedan duhoviti Slovenacje, kažu, u trenutku mekšeg logorskog režima, a, bogami, i dobro zaštićen od „svoje" Udbe i tamo su Slovenci imali autonomnost bio uspeo da na zid barake nakratko prilepi ovakav plakat: ~Menjam godinu dana Golog otoka za pet godina obične robije! Sigurno ste više puta videli fotografije kineskog kažnjavanja smrću od sto rana ili ono čerečenje srpskog industrijalca Teslića u Sisku 1941. godine. Samo on je na njima video još nešto. Kao i Teslić pod ustaškim noževima, linčovani Istočnosrbijanac Vlastimir Petrović, koji je jedino jako želeo da opet vidi svoju rusku ženu i svoje dve poluruske devojčice, pred odvajanje duše od tela u stroju smrti maja 1951. na ostrvu Svetom Grguru bio je, reći će Popović, sav nakostrešen. Ne samo duša nego i telo na predosećanje bliske nasilne, mučeničke smrti reaguje užasavanjem. U ovoj dragocenoj knjizi ovakvih lucidno uočenih pojedinosti ima mnogo. Malobrojni koji su se isčupali ispod malja i kame Jasenovca, iz dušegubnih kupatila Treblinke i Osvjenćima, iz leda i gladi Kolime ili iz stroja i moždanog pranja Golog otoka, na žalost, znaju da se sve to rnože, i verovatno hoće, još mnogo puta u istoriji sveta ponoviti. Optimistička mogućnost ukidanja ovakvih „ustanova" njima mora izgiedati smešno i izgieda im smešno. Takvi su na svojoj ožiljnoj koži osetili da su Ijudska nadanja u psihotičnim časovima Ijudske zajednice ništavne snage i ne žele niko da ih zavarava niti sami ikog da oblaguju. Ali oni još ređi među njima koji su svoje logore ne samo preživeli nego ih i u sebi

pobedili a niko od osećanja krivice ne pati više od preživelog logoraša, ono je kod njega možda jače negoli i kod njegovog zlotvora znaju da u Ijudima tu njihovu krvoločnu, demonijačnu stranu treba obeshrabrivati, objavljujući istinu i punu istinu o najstrašnijim trenucima Ijudske istorije. Ako već neka gnusoba u Ijudskoj zajednici, zbog nakazne prirode čovekove, mora da se ponavlja znaju Solženjicin, Šaiamov, Popović neka se bar ne ponavlja kao potpuno ista i neka se ne ponavlja toliko često. Neka njihovi sumanuti naredbodavci i sadistički izvođači imaju raakar tu nevolju da ih svaki put moraju iznova izmišljati i na drugi način skrivati. I neka, poput ovih golootočkih, loše spavaju od straha da će se jednog dana, s punim imenima i prezimenima, sve do tančina, a njihovi se sinovi i unuci pitati koga su imaii za pretke. Goioo-

točkog zlikovca kao oca ili dedu niko neće voleti da ima. Zato knjiga „Udri bandu" predstavlja i Mirosiavljevo objavljivanje mogućnosti nekakvog Ijudskog spasa. Ta mogućnost je, svakako, ograničenog dometa i pruža umerenu nadu, ali je bar isto toliko u skladu sa čovekom koliko i zločin. Ako među Ijudima ima takvih koji, sa velikoprividnom moći a upravo onda kad su verovali da su najmoćniji, bili u najvećoj zabludi zamišljaju i ostvaruju ovakve istorijske grozote, ima i onih sa duhovnom i moralnom sabranošću, koji se od njih, zajedno s njihovim zamišljenim ciljevima, pobeđujući svoj Ijudski strah od odmazde, istinski groze i spremni su da svoju reč o tome iskažu. Miroslav Popovićje, sigurno, bip jedan od ovakvih. ■

Akademik

DRAGOSLAV MIHAILOVIC

RAĐANJE VLASTITOSTI

Milenko A. Perović

Pojava socijalističkih društava povijesno je dvostruko zaprijetila građansko-kapitalskom svijetu. S jedne strane i to je ono jedino što se do sada imalo u vidu ta pojava je označila otvaranje strepnje pred baukom revolucije, koja bi se mogla sa kapitalske periferije preseliti u sam njegov centar. Ne treba imati nikakve sumnje u pogledu nemilosrdnosti sredstava kojima je taj bauk protjerivan sa evropsko-američkih prostora. No, tc svakako nije najvažnija strana zapadne aberacije od proleterske revolucije. Virus revolucije savladan je enormnim rastom proizvodne snage rada (dakle, opet iz kratera najviše slabosti svijeta kapitala: iz zakona tendencijskog pada profitne stope, kojemu je jedna od temeljnih socijalno-klasnih izvedenica pojavljivanje kapitala proleteru u, kako to veli Marks, „beningnom i ugodnom obliku") i ekspioatacijom cijetog svijeta (dakle, opet iz istoga kratera najviše slabosti svijeta kapitala). Revolucije su onemogućene i pobijedene (gle, čudnog li paradoksa!) imanencijom slabosti svijeta kapitala! S druge strahe i to je sada i još uvijek velika prijetnja svijetu kapitala pojavljivanje socijalističkih zemalja ipak postavlja nekakvu granicu planetarnom širenju kapital-odnosa. One su vlastite teritorije i teritorije koje se osvajaju „izvozom revolucije" učinile aktualnom ili potencijalnom smetnjom za kapitalsku „neokolonijalizaciju". U tom smislu ove zemlje „kvare posao" svijetu kapitala i „otkidaju" dijelove vitalne pretpostavke njegovog preživljavanja. Jer, ne rekosmo li već, on može preživljavati samo ako se širi! Ne nalazi li se u tom odnosu dio odgonetke za aktualno zapadno zahtijevanje „prava i sloboda" čovjeka u socijalističkim zajednicama, za zahtijevanje njihove „demokratizacije" i „otvaranja", za sve osude tzv. totalitarnih komunističkih režima etc.?! Koliko li je samo intelektualno-političkih naivčina u nas koji vjeruju da je ovaj agresivni slobodarski humanizam Zapada larpurlartistički?! „Ne laje kera sela radi...!". Taj „humanizam" jeste itekako utilitaristički. Njemu treba apsolutno vjerovati kada traži „otvaranje" ovih zemalja, jer ono mu je i potrebno radi njegovog velikog posla, dakle, jeftine radne snage.jeftinih sirovina, svekolike eksploatacije i, naravno, novih velikih tržišta za njegove proizvode. Što taj „humanizam" ne bi malo poveo računa o „pravima i slobodama" britanskih rudara, o beračima pamuka iz južnih američkih država, o demokratskim pravima jedne svojevrsne kloake vlastitog sistema kakavje Bronks etc.? Nemoguće je da ta idilična društva nemaju disidente! Ali, gdje su oni? Zna li iko-ijednoga? Što li se sve krije u fiokama skribomana, koje niko neće da objavljuje. Pita li ih iko išta? Pitaju li ih što im se sviđa sistem u kome žive? Nije li se, dakle, dovoljno übjedljivo progovorilo o rečenoj drugoj razlici! Najviša slabost socijalističkih država ne rješava se pljačkom cijelog svijeta, i tu je ona druga strana istine o neefikasnosti privreda socijalističkih zematja. Zatamnjenje te druge strane imamo zahvaliti krajnjoj licemjernosti i krajnjoj gluposti jugoslovenskog intelektualnog i političkog uma, krajnjoj propagandnoj agresiji koja prikriva tu stranu stvari i krajnjoj inferiornosti vladajućih birokratija socijalističkih zemalja (koje se lako daju ugoniti u komplekse). štaviše, i to je već rečeno i treba izvesti daljnje

konzekvencije: same socijalističke zemlje postaju objektom građansko-kapitalske pljačke cijelog svijeta. Narnetnuta građanska paradigmatska mjera stavari i svijeta jednako je i mjera globalnog ekonomskog odnosa. Kapitalističke zemlje diktiraju uslove kupovanja kapitala, kupovanja roba i sirovina, prodaje roba i sirovina, cijenu radne snage, cjelinu razmjene etc. Treba li imati ikakve sumnje u učinke toga sveopšteg diktata?! Ko igru vodi, njegovaje i pobjeda i slava! Kako to onda lijepo i übjedljivo zvuči kada se „opljačkanim nacijama"još prebacuje što im ekonomski i politički sistemi nijesu podešeni zajoš veću pljačku. Pljačka ima vrlo lijepe nazive: ~sistem efikasnijeg privređivanja", „pomoć u razvoju", razmjena „pisama o namjerama", „ažurnost u izmirivanju obaveza" etc, Međutim, ne treba začepiti uši ni pred urlajućom übjedljivošču glasova: Jeste, oni svakako imaju koristi iz svojih kreditnih ulaganja, ali nas tako i „razvijaju". Jedino tako možemo uživati u blagodetima građanskog svijeta!". Zaista, takav je argument neodoljiv u svojoj übjedljivosti i ironijskom karakteru. Progovorila je žrtva grofa Drakule: „Tačno je to efa grof pije moju krv, Ali, on mene tako „razvija"!". Rezultat rada grofa Drakule uvijek je samo -leš! Druge blagodeti su moguće na pretpostavci besmrtnosti duše. Ne treba imati nikakve sumnje da je Jugoslavija i ovdje nešto drugo. Šta drugo? Ova naša jadna i napaćena zemlja (sačinjena redom od „tragičnih" naroda), plaćajući cijenu svoje takozvane političke nezavisnosti i svoga „puta u socijalizam" (kao doista jedinstvenog povijesnog pokušaja da se malograđanska mediokratija uspostavi kao relevantan povijesni model organizacije društva, dakle, apsolutno s onu stranu transgrađanske revolucije, s onu stranu boljševizma, s onu stranu socijalizma... S onu stranu uma), uletjela je pravo u razjapljene ralje međunarodnog kapitala (ne ponovismo li vec više puta: „iav" je u svojemu preobilju uvijek gladan zemalja i naroda!). Uletjela je na isti način na koji je to učinilo mnoštvo zemalja i naroda, koji su bili daleko i od vlastitih socijalističkih revolucija i od relevantnih refieksijao biti kapitala. „Besplatni", gratismamac sadržavao je tridesetak milijardi dolarskih čestica, koje su übrizgane u tijelo potencijalnog narkomana, da bi se od njega trans-gratis kreditima stvorio trajni zavisnik. Prisjetimo se danas svih onih jadnih mistifikacija kojima se "identifikovao" taj veliki kapitalski posao ulaganja u firmu zvanu „Jugoslavija" (bili smo „zemlja od ugleda", „pobjednici nad fašizmom i staljinizmom", pomagani smo u razvoju, jer smo Zapadu bili „osobito dragi", jer smo bili „priviiegovana nacija", jer smo „dobijali pare zahvaljujući ugledu našega predsjednika", jer smo na „strategijski važnom položaju"). Što to danas govore svi naši takozvani velikani, ako ni danas još nijesu shvatili da je, sa stanovišta logosa kapitala, cijeli svijet „na strategijski važnom položaju" i cijeli mu je svijet „osobitno drag", i svi su pobjednici nad „staljinizmom i fašizmom" (osim F. Kastra i još nekih), i svi su „zemlja od ugleda", jer svi imaju razumne predsjednike i razumne vladajuće ctrukture. Razumni su, jer igraju ulogu stare „radnčke aristokratije", jer su transmisija međunarodnog kapitala za nemilosrdnu pljačku vlastitih naroda. A ti se, narode, zbrajaj i sračunavaj u nemoći da razumiješ što se i koliko se bolje živjelo prije deset i prije dvadeset godina. Da se ne bi jadu dosjetio, bacaćemo ti „sjeme raspre" svih naših homogenizacija, svih naših „europeizacija" i „vizantizacija". Jugoslavija čvrstim korakom maršira u kluu proleterskih zemalja. Ostale su samo maie „prepravke" u strukturi vladajuće birokratije, da bio na postala efikasna „radnička aristokratija". Što se inteligencije tiče za svakom će slanom rukom ona blejati. Krv i meso potpore „radničkoj aristokratiji" bivaće na brzinu proizvedeni novi sitnoburžoaski slojevi. Preostali narode zna ti se! Da li će to ikada shvatiti svi naši „demokrati" i „liberali", naši borci za „prava i slobode", „Ijevičari" i „desničari", „ustavobranitelji" i „ustavolomitelji", naši „nacionalisti" i „deželisti", „pluralisti" i „monisti", „europejci" i „vizantinci", naši „knezlazarevci" i „jelačićevci", „znanstavenici" i „narodnjaci", naši „slatki pravoslavci", „vatikanci" i „fundametalisti", naši „oj, vojvodo!" i ti "bane"? Hoće li ikada razumjeti kojemu su kvascu bili plesan? Hoće li se nad samim sobom ikada zgaditi sredstvo koje je vjerovalo da je, ništa manje nego cilj? Hoćemo li doživjeti prizor njihovog povračanja nad vlastitim „iznevjerenim idealima", „propalim iluzijama", nad svojim „nijesmo mi to tako mislili"? Dokle se može živjeti s „velikim gađenjem"? Čije smo sjeme? Hoće li potonja nesreća umjeti da pjeva, k’o što su pjevali oni koji su je izazvali?B SPECIJALNI RAT „NEZAVISNOG“ NOVINARA

fDuga broj 432 „Nemci su pobeđeni“, Mirjana Bobić-Moisilović)

Gospođa Mirjana Bobić-Mojsilović je nedugo (tj. odmah) posle razgovora sa Radonjom Vešovićem, predsednikom Novog komunističkog pokreta, u svojoj emisiji „Priča 0..." na lli kanalu TVB, požurila da narod upozori na ~opasnosti" i „starog" i tzv. novog komunizma u visokotiražnom časopisu „Duga". Zbrčkala je u istoj vreći i „stari" i tzv. novi komunizam u cilju da što pre objavi ovom naivnom narodu „istinu" o novom valu komunizma. Čak i posle jednog takvog bledog izdanja tzv. neokomunista gospođa Mirjana Bobić-Mojsilovićje osetila duboku „moralnu" potrebu da upozori i žigoše novo rađanje stare ideje o pravdi za sve. Verovatno u svemu tome ima i malo neverice da neko posle arhipelaga Goli otok može ponovo, sa neumrlim, istim zanosom da se uspravi i ustane za tu ideju. I Josip Broz se verovatno siično sablažnjivao 1974. kada su mu rekli za Barski kongres. Zar je gospođa Mirjana Bobić-Mojsilović, u tom toliko bledom predstavljanju tzv, neokomunista videla tako ogromnu opasnost za srpski narod? Kao da je ovaj narod toliko blesav i bebičast da ne može sam da rasuđuje i misli svojom giavom u

davanju glasa nekoj partiji na budućim višestranačkim izborima. Ne, I posletolike bledunjavosti samih tzv. neokomunista ovom lakovernom narodu treba tutorstvo i dodatna objašnjenja jedne „savesne" novinarke. Zar je toliki strah od komunizma, i u čemu, kad mora da se protiv njega upire prstom (direktno u oči) u samom njegovom novom začetku kod nas? Taktika je jasna. Komunizmu se i u samom zametku mora pripisati i one stvari koje on nije. Zar ovom narodu više nije dosta bilo kakvog tutorstva, posle tutorstva broznih vremena? KPJ-u nije sprovodila nikakva naučna ispitivanja (jer još nismo na pravi način krenuli u borbu za glasače) o mišljenju naroda o pravim mogućnostima komunizma, ali ako je gospođa Mirjana Bobić-Mojsilović već toliko usplahirena mogućnom progresijom našeg članstva, hvala joj u ime KPJ-u što je takvo istraživanje obaviia umesto nas. Po mome mišijenju „Duga" još uvek nije nikakvo stranačko glasilo da upozorava i piše o navodnoj opasnosti nekih ideologija i pokreta za ovaj isuviše istutorisan narod. Zarjetolika snaga samo u veri i nadi koju nosi ime komunizam i posle onoga što je govorio Radonja Vešović? Zar opasnost postoji sa-

mo u tom komunističkom imenu, koje je i jedino celo ostalo ali samo kao nada u razgovoru? Čak i posle uzurpacije komunistička imena u brozomornim vremenima. Komunisti Jugoslavije su jedina stranka koja je upoznala zatvore u svim „starim i novim" Jugosiavijama. Sam Vlado Dapčević,istaknuti revolucionar, je imao „čast" da upozna obe varijante. Sada smo izgleda na pragu jedne treće Jugoslavije ili nečeg drugog. Da li će i u tom novom, u svakom slučaju „demokratskom" društvu, komunisti opet prvo morati da upoznaju njegove nove, demokratske vidove zatvora, jer sa njima treba odmah raščistiti, kao što je to učinila gospođa Mirjana Bobić-Mojsilović, Jedan drugi novinar, Milovan Brkić, najavljujući svoju izbornu kandidaturu za ministra policije proklamuje da će hapsiti komuniste! Dokle? Cudi me samo to što još niko nije upozorio na opasnost skorog izlazenja ,Komunističke iskre", kad je to jedan totalno komunistički list_ M.C

KOMUNISTICKA ISKRA, list Kornunistićke partije Jugoslavije STRANA 12