Београдске новине

Broj 9. PRILOG

Beoiraisle Novine

Četvrtak 20. januara 1916.

Česi. U posljednje vrijeme sve se češće javljaju glasovi u inozemnom neutralnom novinstvu, u kojima se govori o podjarmljivanju Čeha u Austro-Ugarskoj. Za novinstvo prema nama neprijateljski raspoloženo, kao što je to francusko novinstvo u Francuskoj i jednom đijelu Švicarske nije ni čuđno, jer jetojoš od početka ratabila najomiljenija tema za to novinstvo. Tendencija sviju tih članaka vrlo je jasna. Prije svega cilja se njima protiv Njemštine, koja tobož primorava slovenske narode Austro-Ugarske, da prolijevaju svoju krv za pangermanske ciljeve. A zatim se želi, da se i sama Austro-Ugarska pred stranim svijetom omalovaži i tobož prikaže njeno raspadanje. Ovim člancima želi se dokazati kako Česima u Austro-Ugarskoj ide rgjavo, i da zato oni teže, da se ođcijepe od Austro-Ugarske i priključe Rusiji. Stara lozinka ,,slovenskastvar“, pređstavljase ovdje kao struja, sa kojom češki narod u cjelokupnosti, nema ničeg zajedničkog. Ove članke pišu Ijudi, koji sami sebe nazivaju predstavnicima češkog naroda, ali koji su u stvari samo nesavjesni veleizdajnici, koji svojim draženjem nanose baš najviše štete samom češkom narodu. Ovi ljudi, koji su se danas okrenuli protiv svoje ctadžbine i u inostranstvu od toga žive, što je napadaju, sva svoja tvrgjenja osnivaju na laži. Oni pričaju da Česima, kao i svima Slovenima u Austro Ugarskoj iđe vrlo rgjavo, i da bi oni poslije za Ger-

mane pobjedononog rata sasvim propali. Inozemstvo, koje nažalost u Austro-Ugarskoj vrlo malo zna, vjeruje onim klevetama, i zato je zadatak ovoga članka, da izvede svijet iz ovih zabluda. Ako bacimo jedan pogled u nedavnu povjest, viditi ćemo, da Česi već krajem osamnaestog vijeka počimlju veliku borbu, kojoj imaju da blagodare svoj današnji položaj u Austro-Ugarskoj. Već 1773. godine general grof Franjo K i n s k y objavio je napis, u kome je raspravljao o vaspitanju češkoga plemstva i zahtjevao, da se vaspitanje plemstvu ima dati u maternjem jeziku, dakle češkom. Naglasio je ljepotu češkog jezika, dokazao njegovu potrebu za praktični život, i zahtjevao, da se proučava i češka povjest, da bi se češko plemstvo ugledalo na velika djela svojih predaka. Time je on dao maha pokretu, kojisesve više širio i 1719. godine doveo đotle, da su česki gradovi podnijeli žalbu caru Leopoldu II., u kojoj su tražili, da se češki jezilc zavede i u gimnazijama i teološkim školama. Ovaj je zahtjev odbijen od carske vlade. ali narodni je pokret postojao i uzimao sve više maha. Prvo je obuhvatio samo književničko i umjetničko polje, dok nije došla 1848. godina, kojaje Čche uzvela i na političko polje. Tu su se oni sa takvom energijom i bezobzirnošću borili protiv Nijemstva, tako da su ga istiskivali korak po korak. 8to su se Njemci stavili u odbra.iu protiv Čeha sasvim je pojmljivo. Od kak'o postoji stari Ostmark sa svojim

pokrajinama, bili su oni nosioci kulture, koji su oni toliko puta i oružjem branili od varvara. Oni su na svojim legjima imali da snose najveće terete države Austrije, i oni su od davnine bili nosioci državne misli i najvjerniji oslonac dinastije. Sada su Česi upali u njihovo imanje, i prije nego što su oni mogli i da shvate svu opasnost, Česi su ih potisnuli u položaj odbranbeni ne samo u Českoj, nego i u Moravskoj, pa čak i u donjoj Austriji. Tako je to ostaio sve do današnjeg dana. Tvrdnja, da su Česi potiskivani od Nijemaca u Austro-Ugarsko gnjusno je patvarenje povjesti. Njemci se nisu nikada protivili, da priznađu nacijonalne zahtjeve českoga naroda, u koliko su oni zahtjevi bili opravdani. Ali Česima to nije bilo dovoijno. Oni su mlad, neobično ekspanzivan narod, koji je uvijek težio preko svojih nacijonalnih granica, i pokušavao te granice da proširi. Cijela borba izmegju Čeha i Nijemaca u Austriji nije u tome, što se Česi bore za neka izgubljena prava, nego što su Nijemci primorani, da brane svoja stara prava. Glavna sjedišta Čeha jesu sjeverozapađne provincije Austrije: Česka, Moravsa, Šlezka i jedan veliki dio donje Austrije. Ovdje je pozornica velike i teške borbe, lcoju Njemstvo moradavođi za svoj narodni posjed. Slovaci, koji žive u sjeveroistočnom kraju Ugarske, u rođbinskim su vezama sa českim plemenom, ali ne učestvuju u borbi Čeha, jer su se, na vei liku žalost česke propaganđe odvojili od

Podlistak. Soiun i njegov zaštitnik. Ranije opsade Soluna, Kod svakog grčkog neuspjeha čuje se jadikovanje grčkog naroda : ,,To je prokletstvo apostola Pavla. On je napuštajući Solun otresao prašinu sa svoje obuće i prokleo varoš." I sada se često čuje jadikovanje Grka, jer se opet strahuje od ponovne opsade Soluna. Za vrijeme je balkanskog rata bio Solun od toga poštegjen, jer su Turci bez borbe ustupili varoš grčkoj vojsci. Ali prošlih je vjekovao Solun često imao da izđrži opsadu. O jednoj od tih opsada, koju su Arapi izvršili 904. godine, piše grčki kalugjer Joanides Kameliotis, slijedeće: Godine 820. zauzeli su Arapi iz Syrije ostrvo Kretu i zagrozili su svima ostrvima u Archipelagu, pa su se zato mnogi gragjani sa ostrva sklonili u Solun. Na čelu Arapa početkom desetog’vijeka bio je Lav od Tripolisa, poznat sa svojih zvjerstava, pa se sve živo sa strahom pred njim sklanjalo. Sa velikom je flotom prodro on iz Mramornog mora u Dardanele. Ali tada je on uvidio, da bi mu i suviše teško bilo da zauzme prijestonicu Bizanta i zato se krenuo proiiv Soluna. Varoš je sa obale bila slabo utvrgjena, jer se strahovalo jedino od napada Slovena sa kopna, i taj je dio utvrgjivan. Kada je tiranin iz Tripolisa krenuo sa svojim brodovljem protiv Soluna, pristupilo se tek žurno utvrgjivanju od strane mora, i podignut je veliki zid

na obali. Ali svi radovi na utvrgjivanju nisu na vrijeme mogli biti završeni. 29. jula 904. godine pojavila se arapska flota pred Solunom. Branioci su se popeli na visoki gradski zid i napadači se malo pokolebaše videći veliku varoš i njene branioce. Brodovlje se ukotvilo na zapadnoj strani, i Lav je od Tripolisa lično izišao, J da pregleda gradske bedeme. Idućeg dana je sa suva izvršen strahovit napad, koji je trajao cio dan, ali je bio odbijen. Poslije je izvršen istovremeno napad i sa obale. Grad se nije mogao J braniti i predao se. 22.000 je zarobljeno i odvedeno prvo na Kretu, a poslije u Tripolis i u SiJ riju. I Kameliotis bio megju zarobljenima. Godine 1185. napala je normandijska flota Solun, a godine 1430. oteo je od Mljećana varoš sultan Murad. Prije turskog ulaska u Solun bila je ova varoš vjerski centar. Kalugjeri sa Athosa imali su veliki uticaj na kulturni život Soluna. Joanides Kameliotis priča dalje, da je u Solunu i bilo toliko zlata, srebra, čelika, dragog kamenja i uopšte dragocjenosti, da je to blago bilo dovoljno, da se podigne još jedna varoš, koja bi bila kao Solun. Solunski godišnji sajmovi, koji su držani na pijaci svetog Dimitrija bili su nadaleko čuvenl. Sveti Dimitrije je zaštitnik Soluna. Postoji legenda, da se i on lično borio za odbranu varoši. On održava red i mir u varoši. U Solunu se nalazi lijepa crkva podignuta u čast svetog Dimitrija. Kada su Turci bili zauzeli Solun pretvoriii su oni ovu crkvu u džamiju, ne kvareći u stvari ništa na njoj. Nekim slučajem godine 1912. ušli su Grci u Solun baš na dan svetoga Dimitrija. Godinu dana poslije ulaska

Grka u Solun, pretvorena je džamija opet u crkvu, i svečano je proslavljena godišnjica oslobogjenja grada. Bugarske bajke. Eto nekolike zanimljive bugarske bajke: Kako je postala zima. Bješe nekad vrijeme kada se nije znalo za snijeg i studen na zemlji, i kada je vječito vladalo ljeto. Tada je na zemlji bilo blagostanje. Životinje su bile velike i ugojene i pokušavale su, da podražuju čovjeka. Jedna je debela žaba htjela, da se oženi s jednom lijepom djevojkom. Tada se djevojčin otac potuži dragom bogu, koji je s vremena na vrijeine silazio na zemlju. A Gospod reče. „Kaži žabi, da sve reptile pozove, da mu budu gosti, kad se bude ženio.“ Otac posluša. Žaba je skupila sav svoj rod, i kornjače i zmije, tako da se cio jedan kraj crnio od svatovskih gostiju. Tada Gospod pokaza ljudima jednu zatvorenu kapiju, iza koje su stajahu zimski vjetrovi i naredi, da kapiju otvore. Kad je to bilo izvršeno, dogje zima na svijet, snijeg poče da pada, i bila je takva ciča, da niko nije mogao ništa ni da vidi ni da čuje. I svatovski gosti, koje je žaba sakupila, rasturiše se. Jedan dio pobježe u šumu, jedan se skloni u vodu, a nekih sasvim nestade. Oni, koji se skioniše u šumu i moraii su u buduće tamo da ostanu. Tako to bješe, da je Gospod pola godine odredio za Ijeto, a pola za zimu, da bi se na zemlji održaia ravnoteža. Da je to postignuto treba pripisati žabi.