Београдске новине

Broj 11. PRILOG

Beopadske Novine

Utorak 25. januara 1916.

Česi. (Kraj.) J Borba, koju svaka austrijska vlada mora da vodi protiv češke navale, pokazala je politiku, koja ne služi uvijek dobru zemlje, ali služi dobru Češke. Razvila se stranačka politika, koja je vladu uvijek primoravala, ako je htjela, da postigne neke više ciljeve, da čini koncesije vladajućim strankama, a na prvom mjestu Česima; vogjena je čisto trgovačka politika, po principu do ut des. Česi su se u ovome pokazali kao najbolji političari-trgovci, jer su oni biii mnogo bezobzirniji nego druge narodne stranke, naročito u pogledu prema Poljacima i Nijemcima, kojima je uvijek interes domovine bio viši i značajniji od stranačkih interesa. Ali Česi su umjeli tako čvrsto da vežu sitne stranačke i krupne državne interese, da je svalca vlada bila priinorana, da se upušta sa njima u politiku niske trgovine. Dok su Nijemci za sve državne potrebe glasali ne tražići zato nikakve lične koristi za sebe, Česi su se za svako glasanje skupo naplaćivali. Tako sp oni uspjeli, da čine skok za skokom ne samo na političkom polju, nego i u pogledu upravljanja cijeiom državom. Uporedna je upotreba češkog i njemačkog jezika zavedena u zajedničku državnu upravu kroz zakulisna vrata. Kako je pak Austro-Ugarska po cijelom svom političkom i historijskom razviću jedna čisto činovnička država, sasvim je razumljivo, što je Česima prije svega stalo, da zauzmu te činovničke položaje, koje su ranije zauzimali samo Nijemci. Starali su se uvijek da njihovoj upravi budu povjerena ministarstva, čija je uprava razgranata, tako da je pod njihovom vlašću mnogo činovništvo: kao što su ministarstvo željeznica, ministarstvo rada i ministarstvo finansija. I jedna godina rada češkoga ministra bila je za Čehe od veće koristi nego deset godina parlamentarnog rada. U željeznici se uvukoše Česi na prva mjesta, i zauzeli su ne samo najviša direktorska mjesta,

nego i najniže radničke položaje. Tojeišlotako daleko, da su na mnogim željeznicama u Češkoj, ne samo privatnim, nego i onima, koje su bile pod državnom upravom ili kontrolom, prodavali željezničke karte štampane samo na češkom jeziku, a da je činovništvo i posluga znala samo češki, i ni jednu riječ njemačku. Tako stoji stvar sa „podjarmljivanjem" Čeha u pogledu upravljanja državom. Ni u koliko ne stoji drukčije u pogledu kulturnoin i trgovačkom. Česi se nisu ograničili samo na to, da austrijske Nijemce potiskuju iz jednog odbrandbenog položaja u drugi, nego su oni činili i trgovačka i industrijska osvojenja, i u tome su takogjer imali velika uspjeha. Oni su i na bankovnom i hipotekarnom polju umjeli uvijek da izvuku koristi, jer su bogati češki plemići za te cijelji davali rado svo] novac, koji im je i u političkom i u trgovačkom pogledu donosio dobar interes. Naročito pada to u oči kada se posmatra češki bankovni život. Živnostenska banka, najveći novčani zavod sa češkim kapitalom i koji se vodi u češkom duhu, danas već uživa megjunarodni glas i ona je svoj rad i akciju razvila daleko izvan granica monarhije. Ako hoćemo pravo da sudimo, moramo reći, da se i u trgovačkom pogledu Česi mnogo lakše i brše podižu nego Nijemci. Oni su zauzeli ne samo vodeći položaj u Češkoj i u Moravskoj, nego su prodrli i na čisto njemačko zeinljište. Mnoge češke banke i osiguravajuća društva imaju danas svoje filijale u Beču, i sve te filijale vrlo dobro rade i napreduju. Naročito Beč ! Česi su u Austriji tako „podjarmljeni“, da se oni u ovoj čisto njemačkoj varoši sve više šire. Jedna mala statistika biti će dovoljna, da pokaže kolikosu Česi „podjarmljeni" u Beču. Na trgovačkom i privrednom polju zauzimaju Česi u Beču: Slovensko pučko privrijedno društvo. 9 kreditnih udruga (po Schultze-Delitzsch). 3 potrošačke udruge. 4 preduzimačkih udruga.

1 mala privrijedna udruga. 1 tiskovno i nakladno društvo. Česke zanatlije nije potrebno ni navoditi, jer oni su zastupljeni na svima poljima u Beču. I na kulturnom polju Česi su pobjedonosno prodrli na čisto njemačko zemljište u Beč. Da bi zaštitili česku djecu od njemačkih škola, osnovali su oni udrugu ,,Komnensky“, koja izdržava škole, kojima je od vlade priznato pravo javnosti. Nije zamjeriti opštini grada Beča, što se ona usprotivila ovim školama, koje su u stvari samo leglo za nacionalnu agitaciju. Ali za „podjarmljivanje“ Čeha naročito je karakteristično to, da opštini grada Beča nije pošlo za rukom, da zatvori te česke škole udruge ,,Komnensky“. U Beču izdržava sada ovo društvo jednu školu, 2 zabavišta i 6 škola za izučavanje českog jezika. A i inače u kulturnoin pogledu ne čini se nikakva smetnja Česima. Oni mogu da osnivaju koliko hoće društva dijelom kulturna, dijelom privrijedna, ali uvijek nacionalnog karaktera, i oni se ovim pravom koriste u najširim granicama. Treba naročito zapamtiti, da sve ove udruge imaju svoja sjedišta u Beču, ili kao slučaj sa sokolskim udruženjima u većim mjestima u Donjoj Austriji. Treba zapamtiti, u Beču, u toj njemačkoj varoši, i u Donjoj Austriji, u toj njemačkoj zemlji! Ovi brojevi govore tako jasno i tako nepobitno, da su lažne sve izmišljotine českih veieizdajnika, u kojima se govori o podjarmljivanju českog naroda u Austro-Ugarskoj. Od sviju narodnosti koje žive u monarhiji, Česi imaju ponajviše da blagodare Austro-Ugarskoj. Ni pod čijom upravom ne bi se oni mogli tako razvijati, kao pod blagim žezlom Habsburgovaca. idući broj izlazi u četvrtak 27. januara.

Podlistak. Kakoje pobijegjena Crna Gora. Poznaii ratni dopisnik Eugen Lehnhoff pripovjeda u „Berl. Zeit. am Mittag" vrlo lijepo bojeve vojske generala Kdvess-a protiv Crne Oore, koja je bila u ovaj odsudan čas posve prepuštena sama sebi, kukavno izdana od svojih saveznika, u prvom ređu podle ltalije. Prenašamo ovaj dopis, koji jednako ističe nadmoćno strategijsko vodstvo, kao i besprimjerno junaštvo austro-ugarskih četa. Poslije pada Lovćena, nije preostalo Crnoj Gori drugo, ili položiti oružje, ili da je stigne ista sudbina, kao i Srbiju. Već i prije pada ovog bedenta, položaj je Crne Gore bio izvanredno težak, dok je napredovanjem prema Cetinju postao upravo očajan. Od onog časa, kada je austrougarska vojska generala Kovessa-a u decembru prošle godine započela ofenzivom na liniji Metaljka—Plevlje—Jabuka—Suhidol—Peć, pa time pokazala, da se ne plaši u sred zime, dakle pod najtežim uvjetima stupiti u borbu, sudbina je Crne Gore bila zapečaćena. Usiijed velikog kruga od Jadranskog mora na zapadu sve do arbanaške granice na istoku, što ga je zauzela napadna vojska, morali~su Crnogorci svoje čete podijeliti, što je znatno sinanjilo njihovu otpornu snagu. Doduše su Crnogorci dobili pomoć, one srpske čete, koje su k njima prebjegle, ali se je doskora pokazalo, da ove srpske čete znače više za Crnu Goru pogibao, nego pomoć. Tose

već vidi otuda, što su Cmogorci sve radili, da bjegajuću srpsku vojsku odbiju od svoje zemlje i puste u Arbaniju. Jer oni ostaci srpskih pukova, koji su se preko Nove Varoši, Sjenice i Novog Pazara ugruvali u Crnu Goru, bili su prosto demoralizovani čopori iznjurenih, do smrti izmučenih, iz njihove domovine protjeranih ljudi, koji nijesu bili sposobni za boj, nego tražili samo odmora i hrane, mnogo hrane! Već sam pogled na ove čete morao je uništiti borbenu sposobnost Crnogoraca, pa kad se je ovamo još i uračunalo, da ove ljude treba opskrbiti, što će ostati Crnogorcima? Bez obzira na loše komunikacije, od časa, kada je potučena Srbija, bilo je nemogućno hranom opskrbljivati Crnu Goru. Dovoz je bio moguć jedino inorem, ali austrougarski su brodovi i podmornice razvile na crnogorsko-arbanskoj obali takvu djelatnost, da, pošto je nekoliko talijanskih brodova uništeno, morski je put bio tako rekuć odsječen. T a 1 ij a n s k a f 1 o t a, ova „gospodarica Jadrana" n i j e mogla osigurati dovoz hrane u Crnu Goru. U ministarskom vijeću, koje se je održalo mjeseca decembra na Cetinju, čule su se teške tužbe i prigovori protiv Italije i saveznika, pa je na to zvanično objavljeno, da je uslijed djelatnosti carsko i kraljevske ratne mornarice, teško ugrožena opskrba zemlje. Već onda su se čuli glasovi za mir, koji su postali od časa, kada je valjalo hraniti i srpske bjegunce, sve jasniji. U vrijeme, kada su au-

stro-ugarske vojske prodirale preko Čelebića, Prijepolja i Bjelopolja prema Tari, od istoka preko _Berane i zapadno preko Peći, bilo je vrlo zlih sukoba i prepiraka iznregju srpskih icrnogorskih prvaka. Srbi, koji su prebjegli u Crnu Goru i tamo bili spojeni sa crnogorskom vojskom, predavali su se rpimice. Crnogorac je bio rijetko kada koji zarobljen, dok su austrougarske čete u samim bojevima oko Plevlja zarobili 15.000 Srba. Moguće je zastoj austro-ugarskih četa na Tari i položajima oko Berana, koji je imao samo za zadaću, da vješto prikrije nastupanje novih napadnih kolona u prostoru Grahovo—Orahovac—Lovćen—Budva—Špica, pobudio obzirom na poteškoće terena nove nade u Crnogorcima i otuda proizlaze one vijesti o njihovim pobjedama, ali je reakcija tim žešće nastupila. I ako se željezni obruč nije stezao — hrane nije bilo. Crna Gora se ozbiljno pritužuje kod svojih saveznika, jer se je još uvijek nije n a d a 1 a, d a će doćidojuriša naLovćen, ponajmanje zimi. Kada su ipak austro-ugarske čete izvršile ovo velebno djelo, nije Crnogorcima preostalo drugo, nego pomišljati na kapitulaciju. Oni nijesu ni čekali na daljnje rezultate napredovanja, nego su odmah odposlali parlamentare. Kakav je bio očajan položaj Crnogoraca sa strategijskog pogleda u času obustave neprijateljstva, vidi se otuda : ofenzivi preko Lovćena slijedile su u zajednici nastupanja protiv Cetinje i jake navale sjeverno i južno. Čete, koje su