Београдске новине

Broj 19. 13. februara 1916.

moglo desiti, da se jedna neprijateljska eskadra usu- ] dila nesmetano izići iz Boke Kotorske i sa mora upraviti vatru svojih topova na Bovćen ? Zašto na Lovćenu nisu bili teški dalekometni topovi? Zar nisu ti topovi mogli, da se donesu sa Rijeke na Cetinje, i sa Cetinja na ovaj beđem Crne Gore, na Lovćen, ako je potrebno bilo i na rukama, kao što smo mi prenosili naše topove. Austrijanci nisu pravili nikakvu tajnu svojih planova i namjera. Treba samo proćitati „Secolo“ i „Corriere della Scra“. tamo je na dugačko i na široko pisano o tome. Razumije se, osvojenje je Lovćena od strane austro-ugarske vojske udarac i za Italiju. Neosporno su Lovćen i Crna Gora samo sporedna stvar u svjetskome ratu. Samo jedan potez, ali vrlo karakterističan potez. Potez, koji znatno pojačava samopouzdanje Austrije. Još više: sa mora je talijanska flota mogla da upravi svoju vatru na Spič, onaj isti Spič, o kome mi je kralj Nikola crnogorski rekao: „To je trn u oku mom'... Ali ništa, ništa od svega toga nije uragjeno. Čak i Bar, onaj isti Bar, koga je Crna Gora dala pod najam Italiji za šezdeset godina, ostao je neutvrgjeno pristanište. Tako se završava sudbina jednog naroda, koji je izabrao kao mjesto svoga stanovanja na vrhu brijegova. Smrt naroda, čiji su sinovi jedini vitezi današnjih dana, i čiji su očevi i pradjedi, još prije nepunih sto godina smatrali, da je sramota umrijeti u krevetu.“

Narodna privrjeđa. Nezgodan privrjedni položaj Engleske. Engleski listovi javljaju, da su se cijene muškom i ženskom odijelu popele u Engleskoj sa 20 do 30 postotaka, i da će se vjerojatno i dalje stalno penjati. Zatim se još javlja, da će se znatno ograničiti i upotrebe benzina za privatne automobile u Engleskoj. Na engleskim željeznicama je takogjer nastao veliki zastoj, jer je znatan broj engleskih žcljeznica i željezničkog osoblja, oko 150.000, pozvano pod zastavu, a pored toga još i u svima đosadašnjim željezničkim j radionicama proizvodi se sada municija. Velika je oskudica i u vagonima. Engleskn je vlada uputila sađa molbu glavnom vojnom zapovjedništvu, da se engleski željezničari oslobode vojne obveze, i da se uopšte ne primaju u redove vojske. Milijuni, koji će nam ostati. Kraj „engleskog“ gospodskog sukna. Jedan od mnogih privrjednih poremećaja, koje donosi sobom svjetski rat biti će otkaz njemačkih i austrijskih potrošača, „engleskog" gospodskog sukna. Milijuni, koji su do sad odlazili u Englesku ostati će u buduće domaćim radionicama. U prvoj svesci novog povremenog lista „Die Merienwelt“ stručno se govori o tom pitanju „engleskog“ gospodskog sukna. Od nekoliko desetina godina ovamo domaće industrije sukna u Austriji i Njemačkoj mnogo su trpile pod opštom predrasudom, da je englesko gospodsko sukno bolje i izdržljivije, nego što su naša sukna; jedan otineni gospodin smatrao je samo tada da je dobro odjeven, ako je bilo njegovo odijelo izragjeno od engleske čohe. Ne može se, istina, oporeći, da Englezi u svojoj škotskoj ovčijoj vuni imaju odličan materijal, koga nema na cijelome kopnu, ali godišnja izragjena količina te škotske ovčije vune toliko je mala, da ne može podmiriti potrebu ni u samoj državi. Za izvoz gospodsko sukno od škotske ovčije vtine i ne uzima se u račun, naprotrv, na kopno se izvoze sukna, koja su po kakvoći i izradi Iošija od sukna izragjenog u domaćim tvornicama. Za to je najbolji dokaz vanrcdno jak izvoz njemačkih i austrijskik proizvoda u Englesku. Pošto usljed dosadanje velike tražnje „engleskog“ sukna na kopnu tamošnji proizvogjači nisu mogli odgovoriti zahtjevima, to se uobičajilo, da engleske tvornice s onu stranu kanala kupuju sukna, provide ih svojim znacima, pa su ga onda kao „englesku“ robu k nama ponovo vraćali, razume se poskupljenu zbog podvoza, carine i posredničke službe. Veći dio „engleskog“ sukna, koje nami dolazi radi prerade u samoj je stvari čist austrijski injemački proizvod; to je krajičak već poznate istine, da se mnogi „pariski modeli' ženske mode u francuskoj prijestonici izragjuju vještim rukama austrijskih i njemačkih krojača. Rat je, kao i mnogim drugim stvarima, skinuo i sa ove varke koprenu, i sad je našem otmjenom svijetu poznato, da je mišljenje o nenadmašimosti „engleskih" gospodskih sukna prava zabluda.

Beogradske Novine Beograd, nedjelja Strana 3.

Razne vijesti. General-pukovnik Conrad v. Hotzenđorf o generalu pješadije Vojnoviću. Izjava zahvalnostinajstarijem članugeneralštabnog zbora. Iz ratnog se stana u štampu saopšiava : Šef je gcneraluog štaba izdao, povodom umirovljenja generala pješadije Vojnoviča iz generalnog štaba, sljedeču zapovjest: „General je pješadije Milano pl. Vojnović od Belobreške razriješen po svojoj vlastitoj molbi iz zdravstvenih razloga od dužnosti upravnika ratnearhive, čiju je on sudbinu svojim petraest godišnjim neumornim radom uputio najbolje obećavajućim novim putevima i koji je svojim velikim stručnim znanjem doveo do osobite visine. Ovim ostavlja on — naš najstariji član — generalštabni zbor, kome je, s malim prekidom, pripadao skoro 40 godina. Ali ne samo, da neumorni radnik, dobar drug o docniji moćni usavršilac generalštaba odlazi iz naših redova. U srijed takmičenja naroda, na čijoj je spremi on najviše radio, odlazi on, koji je odličnim radom kao učitelj strategije na ratnoj školi mnogima naših vogja dao osnove uspjeha našeg oružja. Sa osobitom zahvalom za njegov rad, a ja naročito s toplim osjećajima dragog oprobanog prijateljstva sjetimo se njega na kraju vojničkog životnog puta, ispraćajući ga najiskrenijim željama za zaranke njegova života i molimo ga, a da se i u buduće sa nepromijenjenom odanosti sjeća sudbine zbora, čiji će on ponos uvijak ostati. v. Conrad, generalpukovnik. Vjeridba bosanskog Reis-ul-Uleme. Reis-ul-ulema Mehmed Džemaluddin ef. Cauš e v i ć, vjerio se prije nekoliko dana u Sarajevu, sa kćerkom umirovljenog člana Ulema-Medžilis-Muderisa, Hadži Hafiz Šakir ef. P a n d ž e. Očeva puška. Hrabrost jednog turskog dječaka. Turski vojni list donosi dva dirljiva pisma, koja su prvo štampana u bagdađskim novinama „Sedai Islam“. „Njegovoj svjetlosti zapovjedniku iraka i okoline. Ja sam nesrećni sin kapetana Šakir efendije, vodje .. . odjelenja . .. bataljona u ... regimenti, koji je kod Kut-a pao, i ja sam siroče u svojoj desetoj godini. Ovo parče hartije je molba koju ja naivno upućujem. Ne boli me smrt moga oca, niti suze moje matere, jer sad sam neosjetljiv kao nadgrobni kamen moga oca, ako mu je koji položen, ili kao krvlju natopljena zemlja, pod kojom on počiva. Čuo sam, da je poslije moga oca ostala jedna sablja i jedna engleska puška sa izvjesnim brojem metaka. To je ratna uspomena od moga oca, koja će me docnije oduševiti za osvetu. Za sada su mi ruke odviše male, da je upotrijebim. Za ovu vas pušku molim. Ako nalazite, da ne treba, da mi je ostavite, onda je poklanjam vojsci. Ljubim vam ruke Lutfi. “ Ovaj mladi junak dobio je slijedeći odgovor: „Lutfi-u sinu kapetana Šakira, koji je pao na polju časti. Moj dragi Lutfi! Tvoje pismo dirnulo me je isto toliko, koliko i vijest o hrabroj smrti tvoga oca. Šaljem tl 50 metnka kao i pušku, koju je tvoj otac od neprijatelja zaplijenio. Osim toga šaljem ti očinski poklon u svoti od 40 funata. I ako je tvoj otac poginuo, ti nisi siroče. Svi muslimani su tvoja potpora, svi zapovjednici i časnici su tvoji očevi. I ja sam megju njima. Za nagradu za odličnu službu, kao i hrabru smrt podigao sam tvome ocu čin. Sve tvoje želje ispošlji meni. Sačuvaj pažljivo moje pismo, jer je ono dokaz o hrabrosti tvoga oca. Pročitaj ga, pročitaj više puta. Sa puškom čini bojna vježbanja. | Pripremi se da braniš svoju vjeru i otadžbinu i da osvetiš tvoga oca. Neka ti Svevišnji podari sreću i dug život, dijete moje. Zapovjednik i generalni gouverneur Iraka, Nuredin Ibrahim." Putni prtljag crnogorske kraljice. Suđeći po pojedinoslima, koje pariski listovi donose, o prispjeću crnogorske kraljice sa njene dvije kćeri u Lyonu, bilo je bjegstvo crnogorskog dvora u najvećoj hitnji. „Petit Parisien“ piše, kraljica je, bar po njenom prtljagu, izgledala kao žena sa sela, koja sa svojim kćerima putuje u grad, a spoljašnji izgled kraljice i njene svite činilo je veliku suprotnost prema sjajnom zasebnom vozu, koga joj je francuska država stavila na uslugu. Pošto je kraljica, uz pripomoč knjeginjice Ksenije sišla s kola, iznešen je njen prtljag. On se sastojao iz nekoliko pocjepanih kutija, da se njihova sadržina jasno mogla vidjeti, zatim iz nekoliko starih, zaključanih putnih

torbi, i najzad iz nekoliko kutija, koje su bile u hartiju uvijene i kanapom vezane. Svota novca, koju su one kod sebe imale, sastojala se samo iz srpskog papirnog novca, koji niko nije htio, ili veoma nisko primiti, a i tako malena, da je dopisnik lista ni ne označnje. Ipak je držanje sedamdesetgodišnje kraljice bilo dostojanstveno i veličanstveno. Nevolja njihova nije se dala primjetiti, kupovala je samo ono što je najpotrebnije, a bila je i odviše gorda, da primi kakav poklon. Pojmljivo je, da su Francuzi bili razočarani ovim kraljevskim ulaskom u Lyon, jer ovaku prostotu nisu mogli zamisliti, i dotični list se pita, da li su austro-ugarske čete, kao riječnl talasi preplavili Cetinje i Crnu Goru, da staroj kraljici ništa drugo nije ostalo do naglo bjegstvo u najvećoj sirotinji. SjednicaTnjemačkog kongresa za unutrašnje Ijekarstvo u Varšavi. Prvoga i drugoga m a j a ove godine održavati će se u Varšavi vanredna sjednica njemačkog kongresa za unutrašnje ijekarstvo, na kojoj će moći uzeti učešća vojni i civilni liječnici njemačkih i saveznih država. Srpska putnička Skupština. Iz A t e n e nam javljaju, da su se u petak, prošle nedjelje, sastali u Rimu oko 80 srpskih narodnih poslanika, megju njima, i nekoliko bivših ministara, i da su tom prilikom pretresana razna pitanja. Odluke donijete na ovom sastanlui drže se u strogoj tajnosti. Megju poslanicima vlada, razinije se, veliko razilaženje mišljenja. Može se lahko shvatiti, da sjednica nije uvijak glatko tekla, i da je došlo čak i do razračunavanja pijesnicama. Gonoreno je mnogo i ć> a k c i j i Italiji, kojom su prilikom pretresane i poslijednje polemike, koje se vode izmegju talijanskog i francuskog novinstva. Ovom sastanku srpskih narodnih poslanika ne pridaje se nikakav zvaničan značaj. Ovih dana otići će srpski narodni poslanici iz R i m a u N i z z u. Balkanski brzovlak prije 1600 godina. Tko rekao, da nije S r e d e c, ranije ime za bugarsku prijestonicu Sofiju, čisto slovenskog porekla? Pa ipak je to samo nješto promijenjeno ime stare rimske varoši Serdica. Još za vrijeme biričanske rimske carevine, bila je ova varoš poznata. Kada je car Konstantin imao plan, da jedno mjesto na istoku podigne na stupanj druge prijestonice, da od njega napravi „mlagji Rim“, kolebao se on izmegju Bizanta, lijepog grada izmegju dva dijela svijeta, i Serdica, koji je po svome položaju bio baš u srcu balkanskog poluotoka, i koji je već tada pokazivao, da u njemu leži znatna budućnost. 1 ako se je najzad riješio za Bizant, njemu u počast je dobio i ime „Konstantinov-grad“ (Konstantinopolis), tako je prekršten —, ipak je on često dolazio i u Serdicu, i mnoga njegova naredba je potekla iz tog grada. Megju ovim naredbama nalazi se i jedno pismo upravniku Španije, iz 316. godine, na kojoj stoji i primjedba: Dato 4. decembra u Serdici, primljeno 3. za dan i po. Ali izgleda, da su i prije 1600 godina bili vrlo ponositi postignutim poštanskim uspjehom. marta u Cordubi“. Bilo mu je potrebno dakle tri mjeseca, da iz Sofije stigne u Cardubu. Skoro upola toliki je put, koji novi „Balkanzug“ prevali izmegju Berlina i Sofije Inače nije bilo uobičajeno, da se u carevim naredbama, u primljenim pismima, označava dan prijema. Obično je istavljan samo dan kada je naredba izdavana, upravo kada je carevo pismo napisano. Ali kada je u ovoj naredbi označen i dan prijema, očevidno su bili u Španiji iznenagjeni postignutim brzim poštanskim saobraćajem sa srcenr Balkana, i zato su i stavili i dan prijema, da bi i potomstvo vidjelo postignuti uspjeh.

Tko traži namjCvštenje, ili treba rađne sile, najbolje je, da oglasi n „Beo^rađskim Novinanm bk . Uprava; Ćubra uiiea br. 3. flalas za namiestanie sieii so fiiira Oglas za potrazbii radne snage K 1~