Београдске новине

Broj 22. PRILOG

Nedjelja 20. februara 1916

Beoinish Noiiie

RATNA POŠTA

Zajeđničko izvještajno odjelenje Crvenog Krsta u Beču, (Die Auskunftstelle fiir Kriegsgefangene des gemeinsamen Zentralnachweisbureau des Roten Krouzes in Wien I. Iasomirgottstrasse 6) moli, da se ja\i za mjesto stanovanja i stanje zđravlja slijedećih osoba. Svi se dopisi, pitanja i odgovori šalju putem car. i kralj. vojnih vlasti na naše uredmštvo:

Br. 5763] 1

Br. 5805 2

Br. 5806(3 Br. 5806 4 Br. 5809|5 Br. 5811|6 Br. 5811|7 Br. 581118 Br. 58119

Br. 5811110 Br. 5811:11

Dr. L. H i r s c h f e 1 d, njegova žena dr. H. Hirschfeld i dr. Klotzman. Oni su zaposleni u Srbiji kao vojni liječniei. Posljednje vijesti imala je njihova porodica, koja živi u Švicarskoj, početkom decembra 1915. iz Novog Pazara. Članovi francuske vojne misije u Srbiji: Major Henri August Escluse, komandant jedne ambulante pri timočkoj diviziji; posljednje vrijeme bio je u Kragujevcu. Dr. Jean Apchin, koji je bio u oktobru 1915. upravnik bolnice u Petrovcu. E 1 i n a A i g o i m, milosrdna sestra u 3. rezervnoj bolnici u Valjevu. Vuko Vuletić iz Cetinja; njegova žena i porodica su zdravi u Lausanni; Savovo zdravlje ide na bolje. Braća M a n d i 1 iz Jagodine : Živko je zdrav u Lausanni. Demeter Theodor Soti'r grčki podanik, traži se. Gospoji Arse Drenovca u Kruševcu javlja se, da su Gjorgje i Tihomir zdravi. Gospoji Nešić u Kruševcu, Duga uiica 64, javlja se, da joj je porodica zdrava. Milan M a 1 i č a n i n, trgovac iz Trstenika da izvjesti gdje se nalazi, i stanje zdravlja, porodice Rake Obradoviča iz Okruglice. Rista Damjanović, trgovac, Vrnjačka banja, vila „Javor", da izvjesti, gdje se nalazi i stanje zdravlja porodice Joksimović iz Loznice. Sofija A j d u s sa troje djece, u Vrnjačkoj banji, vila „Dobrila. “ Salomon je zdrav u Ženevi. Kristin Dragomir R a k o v i ć, nadzornik monopola u Užicu. Dragomir i Darinka su u Ženevi zdravi.

Br. 5823) 12 F. S. Parsous, administrator britanske farmerske bolnice, je kao zarobljenik interniran u Kruševcu. Br. 5824 13 Dr. Leon Antoine M. Beandot, liječnik VIII. vojnog korpusa, 1. aprila 1915. poslat je sa francuskim vojnim misijama u Srbiju ; 17. oktobra 1915. bio je u kiruškoj bolnici u Arangjelovcu, koja je bila pod upravom komandanta Pierra. Br. 5842 14 Agnes Ellen Porter bila je liječnica u bolnici u Vrnjačkoj banji. Oko 5. novembra 1915. je sa ostalim bolničkim osobljem zarobljena. Br. 587L15 Almuli freres et Demago trgovci u Kruševcu, da iztrjeste šta je sa Sof i j o m A 1 m u 1 i i njeno troje đjece (Moncelo 6 godina, Ella 4 godine i Račel 2 godine) zatim, sa njenom sestrom Hanom Koen starom 17 god. i njenim roditeljima Salomonom iRašelom A 1 m u 1 i. Br. 5872; 16 O mjestu stanovanja i zđravlju Jovanke Vukomanović u Kragujevcu i njenoj djeci. Br. 5872(17 O Todoru M a r j a n o v i ć u, starom 45godina, iz Beograda. Br. 587218 O Andreji Dražiću iz Mačve, okružje podrinsko. Br. 5872)19 O gospogji Prodanović i Katarini Prodanović u Kraljevu. Ujedno se javlja, da su Sava Prodanović i Ćosić zdravi. Br. 5915 20 Leposavi M. Jovanović-Mitričev i ć u Kragujevcu se saopštava, da se Velibor M. Jovanović nalazi zdrav u Karlstein-u, Donja Austrija. Br. 5915(21 O profesoru Lecco u Kruševcu. (Nastaviti će se)

Borba proti zaraznih bolesti u Srbiji. ' (Humanitarno djelo carsko i kraljevskih četa i vojnog generalnog-gouvernementa) Napisao štopski nadljekar Dr. Lochbichler, sanitetski glavar carsko i kraijevskog vojnog generalnog gouvernementa. S dubokim je saučešćem pratio cio svijet u dej cembru predprošle godine i godine 1915. u mjesecima januaru, februaru i martu strahovitu zarazu pjegavog tifusa, koji je u ono doba harao u Srbiji. Pučanstvo je naše monarhije patilo pri tom još od po[ misli, koliki li su od naših hrabrih junaka, koji su Srbiji bili đopali ropstva, postali žrtvom ove užasne bolesti. Srbi su proti ovoj velikom se brzinom širećoj zarazi bili upravo nemoćni. Veliki je dio sanitetskog njihovog osoblja, a megju ovim ponajvrsniji njegovi ljekari sam podlegao ovoj epidemiji, koja je tek kasno u proljece jenjala, kad su se strane misije prihvatile rada, da ju utamane. Svim je mjerodavnim faktorima stoga bilo jasno, kad su se centralne vlasti u jeseni 1915. stale spremati na ofenzivu protiv Srbije, da pri ovom predužecu ne će trebati pobijediti samo svoga protivnika, već da ih u pozadini zemlje čeka još mnogo opasniji neprijatelj — bolest i zaraza. S vojskom su trebale dakle da idu usporedo i higijenske sigurnosne mjere. Momčad je stoga najprije profilaktično kalamijena, a onda se je nastojalo svim sredstvima, improviziranim kupalištima, uredbama za čišćenje ocuvati od gamadi. Uspjeh je ovih higijenskih mjera bio tolik, da osim nekoliko slučajeva kolere, crijevnoga tifusa i srđobolje nije bilo medju carsko i kraljevskim četama nikakve zarazne bolesti, pa nije uslijed toga ništa sprečavalo daljnji pohod u unutrašnjost zemlje. U unutrašnjosti zemlje pojavile su se megjutim u toliko veče poteškoće, jer je trebalo za frontu odpremiti srpske zarobljenike i bjegunce, megju kojima je upravo harala kolera, srdobolja i tifus. Usled toga se je moralo ustrojiti velike karantenske stanice u Mladenovcu, Valjevu, pa i samom Beogradu. Tamo su smještane one tisuće zarobljenika i bjegunaca. Tu su oni inotreni, kalamljeni, i čišćeni od vaši, a njihove su se izmetine tri puta prije bakteriološki istrazile, pa su tek onda odpremani dalje u pozadinu, kad

Podlistak. U ruskome ropstvu. (Nastavak) U takvim i sličnim prilikama mogao sam, tla zagledam u rusku dušu, i velika bijeda te ruske duše pretvarala je moju mržnju u sažaljenje. Gdje god se čovjek pojavi u ovoj zemlji svuda je jedno isto: svuda se osjeća samo kao u velikom kavezu jednog napaćenog i namučenog naroda. Batine su na primjer već zabranjene u Rusiji, ali tako zvani „zakon mira“ još dozvoljava, da se one upolrebljavaju. Samo je možda jedna petina zemlja te sreće, da ova kazna ne zamenjuje sve druge zakone. Za duševno podjadmljivanje ruskoga naroda stara se već ruska vlada, potpunim ignorisanjem sviju modernih potreba narodnog vaspitanja, a stroga cenzura dopunjuje još i ono ostalo. Samo gdje u ruskome narodu žive elementi, koji još nisu potpuno asimilovani, kao što je to slučaj u cijeloj carevini sve do Moskve, gdje ima veliki broj Tatara, Finlangjana i Poljaka, tu se još može primjetiti po malo svežine u kulturi, koja je podignuta privatnom inicijativom i privatnim školama. Za nas nije bilo nikakvo iznenagjenje, da u Karanu vidimo tatarske škole. Tatarima u Rusiji mora se još mnogo što šta priznati, što mu se danas u zapadnoj Evropi poriče. Već i njihove sasvim odvojene kolonije, u potpunoj su suprotnosti od čisto ruskih naseobina i njihovom čistoćom ljepše zidanim gragjevinama, i višim ži-

] votnim potrenama. Tatarin se ne zadovoljava, kao ruski seljak, sa korom hljeba i rgjavim čajem, (jer bajka o dobrom ruskom čaju odnosi se možda samo na bolje ruske krugove), ili sa rgjavo usoljenom ribom, uz koju pojede još i neljušteni krastavac! Ne, tatarin vodi u svom domazluku sasvim drugi život nego Rus. Ali on je zato i vrijedniji, a u njegovoj kući alkohol je rjedak gost. Često je izgledalo, da Ruse toliko ne bol ni rat, koliko im je, kad se moraju odreći alkoholnih pića, koje je ruska vlađa zabranila još u početku rata. Kako su nas žalosno i zavidno gledali Rusi, kad smo im pričali, da kod nas nije zabranjen alkohol, da svaki može piti koliko hoće. Svašta sam ja imao, da vidim na putu od Jelatmi preko Rjasan, Rjaška do Karana. Suvišno bi bilo kada bih ja pokušao te utiske da iznesem u ovom feljtonu. Hoću da napomenem samo još jedno, što sam od sviju tih utisaka poneo: cijela ruska carevina je samo jedan kavez, hapsa, ne toliko za ratne zarobljenike — kao što to pokazuje moj primjer — nego više za sam ruski narod. Na radu u šumama na Uralu. Poslijednja naša stanica bila je Karan, stara tatarska prijestonica. Izgledao nam je kao kakav grad iz bajke, kada smo mu se u vozu približavali, prolazeći kroz široku dolinu Volge. Kuće sa zelenim i pozlaćenim krovovima, a izmegju njih vide se lijepa minareta sa polumjesecom. A tek život u samoj varoši ? Ugledni tatarski trgovac sa turbanom i velikim kaftanom prolazi ponosno pored Rusa, pa bio to žandarm ili vojnik,

kao da je još kao Ulug Mohamed gospodar kraljevstva, a ne car Nikola. Nad kućama su zapisani nazivi ulica pored ruskog još i tatarskim jezikom. Ulice su izljepIjene raznim tatarskim objavuma. Vidio sam jednu tatarsku štampariju u samom ulazu u varoš; više nisam mogao vidjet, jer mi nije data sloboda kretanja. Tome je došlo još jedno iznenagjenje, koje je osvojilo sasvim moju pažnju. Pred nas ide jedan ruski vojnik, sasvim iznenada povede razgovor na njemačkom jeziku tako, da ga niko od njegovih drugova nije mogao razumjeti. On je iz Kurlandije, ruski Nijemac i očevidno mu je milo, što s nama može njemački da razgovara. Odmah nam je pričao o najnovijim ruskim neuspjesima kod Gorlice' i Pržemyšla. Ne treba se začuditi, što je on poslije mjesec dana došao sa tom viješću kao da nam donosi neku novost, dok smo mi sami dolazili odande i bili svjedoci ruskih neuspjeha. Nije to bio posljednji put, da ja takve i tome slične stvari posmatram u Rusiji. Rusko novinstvo je pripremalo javnost na takve katastrofalne vijesti o ruskim porazima. Prvo se uvijek samo javljalo, da se pojeđina mjesta samo evakuišu, i tek kad hiljade izbjeglica bude dovedeno u pozadinu, i tek oni đonesu prave vijesti, onda se novinstvu dozvoljava, da opet objašnjava pobjedonosno povlačenje. Obično su u takvim vijestima pomenuti Napoleon i generai ,,Zima“. Pravi Rusi odmahnuli bi rukom i rekli samo „ničevo!" (Nastaviti će se).