Београдске новине

Strana 2.

Beograd, nedjelja

Beogradske Novlne

20. februara 1916.

Broj 22.

je i treče iztraživanje imalo negativan rezultat. Samo ovom promišljenom i energičnom postupku svih pozvanih organa ima se zahvaliti, da je sa strane Srbije pozadina vojske bila poštegjena od ratnih bolesti i zaraza. Uz borbu je proti zarazama bio najvažniji problem opskrba. Dobro se hranjena vojska odupire naime i epidemijama lakše, ali opskrbljivanje je vojske nalazilo na upravo, neverojatne poteškoće, koje ispravno može samo onaj prosudii, koji poznaje dobro Srbiju. Ceste, 0 kojima se u opšte ne može reći, da su ceste, gorovito pa snijeg i kiša i zima to su bile poteškoće proti kojima se je valjalo boriti. Nije dakle čudo, da je 'komora samo s najvećim naporom stizavala vojsku. Pa ipak: čvrstom voljom i ove su poteškoče prebrogjene. Vojska je primjerno snabdjevena hranojn, a uz nju i one tisuće i tisuće zarobljenika i bjegunaca, koji su naravno takogjer htjeli jesti, pa su i dobivali svoju hranu. Zdravstveno je stanje četa bilo za čitave ofenzive povoljno, jer rijedko je kada bilo 3 bolesna na tisuću vojnika, a redovito se je razmjer kretao izmegju 2 i 3 na tisuću. Nasuprot tomu je bilo stanje zarobljenika i bjegunaca vrlo nepovoljno. U bojevima kod Novog Pazara, Mitrovice, Sjenice i Peći zarobljeni su Srbi bili sasvim izgladnjeli, pa je uslijed toga harala kolera megju njima. Mnogi se nisu mogli oporaviti ni onda, kad su dobivali krepku hranu, jer oni su već od bronchitisa ili slabijeg crijevnog katara umirali. Ovom je jadnom njihovom stanju u prvom redu bilo krivo, što srpska vojska nije imala hrane. Od nužde su dobivali srpski vojnici mesa, ali nisu imali hljeba, nl soli. Ova mesna hrana bez soli, pa nestašica kruha — brzo je podkopala njihovu snagu. Danas se megjutim može reći, da su zdravstvene prilike u Srbiji povoljne. Uslijed poduzetih sanitarnih mjera Srbija je sada prosta od zaraza. Pojedini slučajevi pjegavog tifusa ugušeni su odmah, dok se sasvim još sporadično pojavljuje koji slučaj trbušne pošaline, srdobolje i ospica — a i ovo većinom potiče od bjegunaca, što se vraćaju kući. Pri tom valja imati na umu, da u Srblji borbu proti zarazama otešćava okolnost, što srpski seljak stanuje u lošim domoviina, gdje se ujedno nalasi i kuhinja i gdje su smještene domače životinje. Za to je svrab na primjer u Srbiji gotovo bi se moglo reči narodna bolest, a jednako su raširene i vaši, kojih sada uslijed preduzetih energičnih mjera ipak nestaje. Kako je megjutim teško uputiti pučanstvo u zdravstvene mjere pokazuje ovaj slučaj: U jednom su se mjestu pojavile ospice. Pučanstvo je smjesta bilo kalamljeno 1 poduzete su sve nužne rnjere. Dogje lijekar da vidi, je li sve u redu provedeno, i naigje na ovaj prizor: U jednoj kuči leži na odru umrli od ospica, a oko mrtvaca se skupila rodbina i seljani na daću, uz rakiju. I svi su bili vrlo začugjeni, kad im je Ijekar zabranio, da se na ovaj način slavi uspomena pokojnika. Vojni generalni gouvernement nastoji megjutim s največom intenzivnošču i odlučnosću, a provede sve, što je u sanitarnom pogledu nužno, pa da i u ovom smjeru učini pučanstvo dionikom blagodati civilizacije. Nužne su odredbe u tom pogledu već izdane, pa su i stupiie na snagu. U svim se okruzima več nalazi profilaktični kalam proti koleri, tifusu i ospicama, da se uzmogne smjesta upotrijebiti, a jednako se je počelo i s time, da se pučanstvo očisti od vaši. Kalamljenje je proti ospicama obvezatno, pa se je s njim započelo već u čitavoj zemlji. Nužno je bilo takogjer, da se uvede kontumac pasa, da se spriječe slučajevi bjesnoće, koji su se pojavljivali. Nadalje su u svakom okružju uregjene civilne bolnice, uredbe za čišćene od vaši, barake za izolaciju i kupatila. Naregjeno je uvedenje tržne policije, izdana je zapovjed glede besplatnog liječenja siromaka. Osim toga uvedeno je u škole besplatno dijelenje hrane siromašnoj djeci. U osnovi se nalaze izgradnja doma za tuberkulozne, primaljska škola, nahodište, proširenje dječjeg pjestovališta, uregjenje savoda za pregledbu živesnih namirnica, akcija s prothezama i drugo. Od apeteka radi u Srbiji polovica i to dijelom pod vojnom upravom, dijeloni pod vodstvoin svojih vlasnika. Vojni če generalni gouvernement nastojati, da do kraja pogje dodrim putem, kojim je udario. Radi se 0 velikom humanitarnora djelu, koje pobjedi austrougarskih četa na bojnom polju daje ne samo vojno 1 političko, već i veliko kulturno značenje.

Žrtve besavjesnosti. Ovih dana vratili su se i oni nesrećnici, koji su najdalje bježali za srpskoin vladom i za razbijenom srpskom vojskom — čak u Crnu Goru i do arbanskih planina. U prvoj grupi, koja je došla, ukupno 703 lica, ima veći broj i inteiigentnijih ljudi, više

državnih činovnika, i nekoliko srpskih sveštenika. Bijedno i potpuno iznjureno izgledaju ovi jadnici, koji su i suviše prepatili za kratko vrijeme, i koji su se, samo zbog nepromišljenih postupaka srpske vlade, po dva i tri mjeseca namučili bježeći bez ikakve potrebe ispred pobjedonosnih austro-ugarskih četa, da im se poslije ipak predadu, izgubivši samo prethodno i svu uštegjenu gotovinu, i što je još gore — zdravlje, koje se teško opet može popraviti. Prva grupa Srba, koji su bježali čak do Crne Gore, dovedena je sada preko Bosne i Hercegovine željeznicom u Beograd, i mjesne vlasti daju im sada putne isprave, da se mogu nesmetano vratiti u svoje prebivalište, i tamo obavljati svoj redoviti posao. Imali smo prilike, da razgovaramo sa nekolicinom, koji su se već krenuli svojim kućama, i tek kada čovjek vidi njihova namučena lica i naborena čela, kada iz njihovih usta čuje krajnje ogorčenje protiv srpskih vlasti, a u isto vrijeme blagodarnost prema ljudima, koji im danas čine sve olakšice, da bi ublažili njihove bole i jade, — onda se tek može dobiti prava slika bijede, koja je snašla ove paćenike. Zašto su Srbi bježali. Tek kada se razgovara sa izbjeglicama može se razumjeti zašto se toliki riješiše da bježe. U trenutku, kada je pao Beograd i kada su austro-ugarske i njemačke čete na cijelGm frontu preko Save i Dunava prešle u Srbiju, poslala je srpska vlada iz Niša brzojavna naregjenja svima vlastima, saopštavajuči grajanstvu, da bježi ispred pobjedonosne vojske ,jer vaba stavlja pod nož sve, što se Srbinom zove!“ Samo ovaj besavjesni postupak srbske vlade, objašnjava zašto je iz Srbije pokušalo, da bježi sve što je moglo ići, i bježalo je sve dotle, dok su samo noge nosile. — Onima, koji su se ranije predali, — reče nam Milutin V e I j k o v i ć, bivši komesar srpske policije u Vrnjačkoj Banji, koji je takogjer sada došao sa ovom grupom iz Crne Gore, — bolje je, jer su se manje namučili i napatili I Ali šta smo znali raditi, kada je naregjeno, da bježimo, bježimo, i sami neznajući kuda i dokle, i kada su nam naši predpostavljeni sve jednako objašnjavali da „predati se znači i s t o, š t o i poginuti.” — Pa predali ste se i ne poginuste?! — Da, tako je, gospodine, — rekoše u glas svi, koji se okupiše oko nas, a zatim se izdvoji iz grupe pop Biagoje Todorović, iz Dovežen a c a, i u ime sviju reče : — Hvala vam, kako nas lijepo dočekaste, ljepše nego što bi to naši ikada učinili. Ovaj srpski popa iz Doveženaca, još neki drugi popa, poimenu, Svetozar Eskič iz Kovačevca blizu Mladenovca, zatim Živojin T o p a I o v i ć fabrikant iz J a g o d i n e, i još drugi inteligentniji, nastaviše da pričaju o patnjama, kojepreživješe u Crnoj Gori. Eto šta su nam oni pričali: Bijeda u Crnoj Gori. Kada su u Crnu Goru pobjegie prve izbjeglice iz Srbije, Crnogorci su ih odmah poprijeko gledali, jer i sami uisu imali šta da jedu. Slobodno se može reči, da u Crnoj Gori vlada glad još od mjeseca oktobra prošle godine, jer je bilo prestalo dovoženje hrane iz Srbije, a i preko mora nije ništa dovoženo. U prvi mah odmah je hljeb od tri kilograma prodavan za devet perpera, a toliko baš davali su Crnogorci za srpsku novčanicu od 10 dinara. Ali u koliko je svijet iz Srbije u većem broju dolazio u Crnu Goru, u toiiko su i cijene životnim namirnicima sve više skakale do nevjerovatnosti. - Gospodine, — reče nam Aleksandar L u k i ć iz Medvegja, — posijednjih dana pred pad P o dgorice, samo za jednu proju od 5 kilograma, tražio mi je jedan Crnogorac, 60 kruna I E, pretjerao si, — rekoh nevjerujući. Ali L u k i ć u bi krivo što mu ne vjerujem, i on dozva nekog Mihajla Radakovića, opet iz njegovog sela, i izmegju njih se razvi ovaj dijalog: — Reci, Miko, šta je ona Crnogorčina tražila za jednu proju? — Tražio ješezdesetkruna, ali kako nismo imali više od 48 kruna, pristade jedva, da nam je za toliko da. — Jest’, gospodine, nije samo to, — objašnjavaše nam Milutin Veljković iz Vrnjaca, — ja sam vidio, kako je jedan svog konja dao za hljeb! Bjegstvo ka Skadru. U Crnoj Gori bilo je mnogo vigjenih srpskih gragjana. Još posljednjih dana bježalo je ka Skadru predsjedništvo ranije beogradske opštine, na Čelu sa predsjednikom Gjokom Nestorovićem i kmeto-

vima Krstom Miletićem i Dobrom Mitrovićem, i srpski radikalni političari i narodni zastupnici Nastas P e t r o v i ć, Mika K o s o v I j a n i n, Marko G j o r g j e v i ć, Sveta Radojkovič. U Skadru su posljednjih dana vigjeni i profesori beogradskog sveučilišta Branko Tanazović i Aćim Stevović. Veliki broj dobjeglica iz Srbije živio jeuPodg o r i c i, i kada je tamo stigao glas, da je Lovćen pao i da će austro-ugarske čete ući u Cetinje, bio je u Podgorici i kralj Nikola. Kralj je izišao na sred pijace i okupljenom narodu održao ovaj govor: „Braćo! Neprijateljska vojska dolazi, ali ona neće nikome činiti nikakva zla, i svako dragovoljno treba da preda oružje. P r e d a j t e se, braćo, t o j e n a j b o 1 j e. Ako hoće ko zamnom da pogje hajđe, ako neće —- neka ostane. Ja odoh. Zbogom!„ Malo je Crnogoraca pošlo za svojim kraljem u bijeg, ali veliki broj Srba, koji bjehu u Podgorici, pogjoše za njiin u Skadar. Neki nisu stigli ni do Skadra i vratiše se opet natrag, drugi opet što dogjoše do Skadra, ne htjedoše dalje i tu se predadoše austro-ugarskoj vojsci. Crnogorci rado položiše oružje. Sve ove izbjeglice, što sada dogjoše iz Crne Gore, pričaju kako su Crnogorci rado položili oružje. Nitko u Crnoj Gori nije htio više, da se bori. Najbolji je dokaz za to i pogibija Ise Boljetincau Podgorici. Kada je kralj Nikola otišao iz Podgorice, svi Crnogorci, koji tamo ostadoše, riješiše da polože oružje i da se predadu austro-ngarskoj vojsci. Ali u Podgorici je bio i Isa Boljetinac, sa svojim sinom i još šest Arbanasa, koji nikako nisu odobravali, da se položi oružje. Upali su u sudnicu, gdje su Crnogorci bili okupljeni i tu ubiše jednog crnogorskog pisara i dva pandura. Ali Crnogorci se ne premišljahu dugo. Njihove puške i pištolji upraviše se odinah, i bez saslušanja i presude, protiv Ise Boljetinca i njegovih drugova. I tu u Podgorici, u crnogorskoj suđnici, pogibe toliko pominjani plaćenik srpske vlade i poznati zlikovac Isa Boljetinac, kojl je mislio, da će moći primorati Crnogorce, da nastave besciljnu borbu. Sad vlada u Crnoj Gori mir, a zaaovoljstvo megju srbskim bjeguncima, koji su se odatle vratili.

Posijednje borbe na Soči. Od E. K. (Nastavak). 17. oktobra počela je borba sa punom snagom. Na cijelome frontu, od. Krna pa sve dalje do mora, otvorili su Talijani snažnu artilerijsku vatru, pripremajući napad za pješadiju. To je u stvari bila paklena vatra, koja je trebala da ima za cilj i azoriti sve preprjeke, koje su stojale pred našim šančevima, i tako da omogući talijanskoj pješadiji uspješan juriš protiv naših položaja. Naša artilerija takogjer stupa u akciju, ali kako ona brojno dostiže jedva trećinu talijanskog topništva, ne može ona, istina, da uništi neprijateljsku artileriju. Mora se zadovoljiti time, da ućutka najdosadnije baterije. A to najčešće i polazi za rukom. Kada naši mužari od 30.5 centimetara poklone svoju pažnju nekoj neprijateljskoj bateriji, onda se sa sigurnošću može unapred reći, da će neprijateljska baterija pobjeci daleko, ili da će je za navijek nestati. Tako se jednom dvije neprijateljske baterije teških haubica utvrdiše na obroncima Tohnina, i bile su nam tu vrlo dosadne, jer su svoju vatru upravljale ne samo protiv naših položaja, već i na drumove, koji su nas vezivali sa pozadinom, pa čak i na veliki željeznički gvozdeni most. Dakle, razumije se, odmah su dovedena dva naša inužara. 1 u najvećoj tišini postavljene su ove dvije opasne zvjerke na jedno mjesto, odakle su svoju vatru mogle upraviti pravo u neprijateljske haubice. Talijani već vrlo dobro poznaju glas ovih naših topova-džinova, i čim su odjeknuli prvi pucnji ovih topova kod Santa Lucie, počeše se dizati neprijateljski aeroplani, da bi utvrdili mjesto, gdje se nalaze naši mužari. Ali oni su bili tako zaklonjeni, da ih Talijani nikako ne mogahu naći. I tako su naši mužari nastavili svoju vatru protiv neprijateljskih haubica — dva protiv osarn! Samo malo sati vogjena je još ova borba. Talijani su slijepo gagjali na sve strane, gdje su još mislili, da će naći naše džinove. Ali ne pogagjahu ni u blizini naših mužara. Megjutim ovi su sa neobičnom tačnošću gagjali posred talijanskih haubica, i uništavali su sve top za topom, dok najzad i posljednji ne umuknu. I te dvije talijanske haubičke baterije, koje su se tada tamo nalazile ne pojaviše se višenikako na fronti