Београдске новине

DUHOVSKI PRILOG „BEOGRADSKIH NOVINA“.

Broj 144.

Nedjelja, 27. maja 1917.

Godina III.

Sadržaj : Soča od sluga.

Nazora - Gregorfiča. Poslovice.

O relativnosti. Iz „Prirode". — ,,Lišće“

: Par distance. — Žena. •— Kakav gospodar, takav

Nazor-Gregorčič: S O Č A.

Krasna si, bistra kći planina: Car prirode u tebi sja, Kad prozirnih ti sred dubina Oiuje gnjev ne muti dna. Krasna si gora kći.

Tvoj brzi tok ko hod je lak Tih gorskih djevojaka, 1 jasna si ko gorski zrak I glasna si ko i pjev jak Tih planinskih momaka. Krasna si gora kći. . . . Rad gledam tvoje žive vode I vale tvoje zelenmodre: Sva tama trava na planini, Sva vedrost rujnoj u visini U skladu tu se slila; U rosi visa plavetnih, U rosi gora zelenih Ti Ijepotu si pila. Krasna si gora kći. . . . Ti znanica si meni draga. Kad šumiš gorskih iz dubrava, Sa rodnoga mi nosiš praga Svu silu radosnih pozdrava. . . . Po ravni ovoj sada strujiš. Oh, kako glasno, Ijupko brujiš U gori, gdje ne postajkuješ, No čvrsto, krepko poskakuješ! ...Kad put svoj utreš na ravnin , Ta radost čemu sva te mine? Što plaziš kao izmorena? Što plačeš bolna, rastužena? Oh, teško ti je ostaviti Tu zipku gorsku vala svoga. Zar znaš, da voda sad ti hiti Uz groblje roda hrvatskoga?

Kip „Ratnik" u beogradskom dvoru.

I dvojak bol nam trpjet znaš, Ti tužna, ali časna! Ko velja suza ti nam sjaš, A1 i ko suza —- krasna. . . . Krasna si, bistra kći planina; Car prirode u tebi sja, Kad prozirnih ti sred dubina Oluje gnjev ne muti dna.

Al, oh, siroti tebi pr’jeti Oluja groze, vihor strave; Sa toplog juga on će banuti I harat, kud ti vodeTplave Ravnicu rodnu; — dan taj kleti Doskora će nam, avaj! svanuti. Nad tobom stat će vedar luk, A naokolo tuča olova I krvav dažd i jauk bolova, Grom, bl’jesak — Ijute borbe huk! I gvožđe britko sve će sjeći, I krvava ćeš ti nam teći; Krv naša će te pojiti, Krv dušmanska te bojiti! . . . O Sočo bistra, tad se sjeti, Što vrućim ću ti srcem r'jeti: Sva sila spremljenih ti voda U oblacima vedra svoda, Sve vode tvojim po planinama, Sve vode cvjetnim po ravninama U časak neka taj plahovito Narastu, propnu se strahovito U b’jesan skok, u strašan tok! A tf se razlij preko žalova Pa međaš makni, plot svoj ruši I strance, gladne zemlje, guši Duboko na dnu burnih valova