Београдске новине

Broj 185.

Nedjelja

Beosradske Novlne

8. jula 1917

Strana 5.

Amj'jst S:noa: B r a n k a. (Nastavak). 31 ,,Je li dobro bilo, gospodjice, je li dobro, ili bi jošte pokušali?** „Nctreba dječice, dobro ste pjevali; samo dajte na ispitu tako“. „0 draga gospodjice,** reče mladi bistrooki čovuljak, „pjevačemo još Jjepše; ovdje smo u šumi pod vedrim nebom pa se nečuje tako jako glas, ali u školi smo pod krovom, ondje će 6e sve rušiti od našega pjevanja." Učiteljica izvadi sad iz ubrusa velik kolač, stađe ga raskrajati na komadiče tako, da je svako dijete dobilo svoj dijelak, zatim izvadi iz džepa staklenu čašu i pruži ju prvomu djetetu, rekavši: ,,Na evo vam čaše, dječice moja, napijte se lijepo iz potoka ovdje, biće vam za zdravlje.** Mali se najedoše, napiše vesela zadovoljna lica, otimljući se za čašu, skačući, gurkajući se, ali sve za šalu, bez ikakve prostote, da se grof Belizar iza svoga grtna toj Ijupkoj čednosti i slozi uprav divio. Tad doviknu Branka ononnt malomu dječarcu mišjih očiju: „Hodiđer amo, Jankiee; o čem ste .vi pjevali?" „0 domovini.** ! 2 ,,A molim te, šta je to domovina?" Mali upre svoje sitne oči u učiteIjlcu i reče: „Zeinlja, gdje smo se rodili." . ,,A ta zemlja zove se?" ’l’ad skočiše sve male glavice kao ptičice u gnijezdu i udariše u jedan glas klicati: „Hrvatsk'a zeinlja." „A je li ta zemlja samo Jalševo, gdje ste se vi rodili?** „Nije, nije,“ viknu od ostrag bjelokos dječarac; ,,i Zagreb je hrvatska zemlja, ondje je „svetli kralj*) i ban„* >— a do njega istaknu se malen, rnrk •vat i reče: ,,I Krapina je Hrvatska i Pregrada.** ,,A zašto?“ okrenu se Branka IIjepoj, crnoj djevojčici, koja je pred njom stajala. „Jer tu stanuju ljudi, koji govore hrvatski, koji su Hrvati," odgovori idjevojčica stidno, ,,i svuda je Hrvat•ka, gdje se hrvatski govori, od mora 'do gora.“ „Kaži ti meni,“ zapita učiteljica, li ti domovinu svoju i zašto je i „Ljubim je, jer sain tu postao, Jer od vajkada tu inoji starijl živu, Jer «amo tu mogu naći prave zaštite, gdje ic moj jezik govori." ,,A kako ćeš tu svoju Ijubav pok'azati?" „Kad budem čovjek pošten i vaIJan, kad budem radio, ne samo za »ebe, već i za domovinu.** „Dobro si upamtio, što sam vam toliko puta u školi govorila, i to si ceizbrišite nikad iz svoga srca; nije čovjek samo za sebe, več i da pomogne braću svoju, da je tješi, ako treba. Pitam vas ja, jeste li vidjeli pčelinjak | one male sobice u njem?“ , „Jesmo, jesmo!“ viknuše djeca. !’ ,,A jeste li vidjeli krta?" „Kako nebi," nasmljaše se svi u Jedan glas. „Eto vidite, dječice moja, pčellpjak vam je domovina, tu svaka pčellca ima svoj stanak, a sve rade složno 1 lijepo, svaka zna za svoj posao, đo nepravi svaka pčela med i vosak »amo za sebe, već za sve pčele, da nepoginu. Nije li to lijepo? Tu radi svatko za cijelu domovinu. A gledajte krta, taj živi, ćoravi svat šeće sam I eam pod zemljom, neradi ništa pred Bogoin, več grabi samo male kukce i *) Crtv.i ,,sv. Kralja".

Jjubiš Uubiš?

crviće i ogriza biljkama korijenje, taj nepomaže drugomu, taj nezna, što je domovina. Šta hoćete vi biti, pčele ili krtovi?" zapita napokon učiteljica dječicu. A ona dižući ruke klikoše veselo: „Pčele smo mi, pčelice, a krta neka voda nosi“. „Pravo je tako, dječice moja, no vrijeme je, da krenemo kući“. Učiteljica se digne, stavi svoj šešir na glavu i pusti se iz šume medju veselom dječicom kao čarobna vila, a grof Belizar gledaše za njom, dok je nestade, za zavojem brežuljka. XI. Dobromu župniku bilo je stalo do toga, da udje svim spletkaina proti Branki u trag. Prave začetiiike poznavao je i onako, ali je htio imati dokaza, štono sc veli, crno na bijelu. Bilp mu je rečeno, da je Šilićey rodjak, divlji onaj preparand, pisao denuncijacije u novine; nije sumnjao, da i tajna tužba potječe iz toga kola, pa da je po svoj prilici pri tom bio kuštravi kandidat učiteijstva. Bar se na to slutiti moglo po pojedinim kičenim frazama, za koje Šilić nije znao, ni znati mogao. Opazivši nekoga dana preparanda na ulici, pozove ga župnik i reče mu: „Hvaljen Isus, mladi gospodine!" „Vaš sluga prepokorni, prečasnl gospodine!" pokloni se preduboko preparand, stresavši pri tom svoju lavlju grivu. „Oprostite, mladi gospodine, te vas zatistavih, jer sain rad nešta da vas upitam.** „Izvolite, reverendissime!"*) odvrati mladi lav s nekim britanskim mirom. „Imao bih poslati neki lzvještaj duhovnomu stolu. Ja sam već ostario, a sa mnom i ruka, pa pravim kojekakve čudne kvake. Izvještaj se mora svakako Čisto i lijepo prepisati, a ja ću i lijepo platiti. Bi li vi litjeli preuzeti taj posao? Ja sam odmah u prvi mah bio pomislio na vas, no nije bilo zgode, da se sastanem s vama.“ ,,Na vašu službu vazda sam prlpravan, reverendissime. Izvolite samo zapovjediti, kada da započnem djelo." „Dodjite sjutra u 8 sati u jutro u župni dvor, jer da znate, vi morate Izvještaj pisati kod mene u kući.“ „Bićete služeni, prečasni!" ■ „Sad s Bogom, dragi moj,“ oprosti se župnik domahnuvši irdadiću, a ovaj se pokloni opet, ,,do crne zemlje", stresavši i opet svoju Iavlju grivu. Mlad! pedagogus veselio se u svojoj duši da je našao nekakove zasluge za trošak svojih cigareta, jer sam nije ništa irnao, a od Šiličeve tanke kese nije se takodjer mogao nadati pomoći. Skačući od veselja priopći u novinu školnikovoj obitelji, koja se nemalo čudila ponudi gospodina župnika, ,,jer,“ reče Šilić, „prepisača ima u našem mjestu više, a prečasni naš duhovni pastir nije osobito sklon našoj obitelji, pa neznam, kako je na tebe spao.“ Lavogrivi preparand nije mario potanje istraživati razloge te zagonetke, već je počeo razniišljati, kako je za neke Ijude mnogo bolje, da se bave prepisivanjem, koje ipak po koji grošič nosi za duhan nego li samostalnom književnom radnjom, koja u takvim slučajevima ne vrijedi ni za „fidibus". Vedre duše koracao je u jutro drugog dana mladi literat prema župnoin dvoru, te se predstavi župniku, koji mu smjesta namijeni posao, ponajprije materijalni dakako, to jest zajutrak u obliku svinjćeta u kiseloj čorbi, sira, boce vina i nekoliko finih cigara. Preparand obavi taj prvi dio svoje zadaće s osobitim uslii*) „Prefasni" („preosvešteni").

tc«n, posrknu napokon još nekoliko kapi izvrsnoga vina, zapali cigaru finoćom kakova diplomata, zamahnu desnom rukom preko papira i lati se sretno drugog dijela svoga zadatka t. j. prepisa dosta opširnog izvještaja. Pisao je zaista lijepo, skladno, ali nešta polagano, možda hotimice. Njemu nije baš bilo stalo do toga, da se posao što prije svrši, jer je gojio slatku nadu, da bi se taj kiseli odojak, te slatke cigare mogle kroz više đana ponoviti. Poslijc dva sata prepisivanja stupi župnik, držeći svoju burmuticu, u sobu. ,,No, mladi gospodine, teče li posao?“ upita starac. „Kao po loju, prečasni," pošali se razdragani preparand, ispuhntiv ispod nosa cijeli oblak dirna, „izvoiite se sami uvjeriti." Župnik zagrabi burmuta, koraknu polagano stolu i pogleda preko ramena mladića u artiju, izvađi iz džepa svoga dugačkog kapnta neopazice drugu artiju. Iznenada trznu, zakrenu dva tri puta glavom, čeio mu se namršti, zatim se opet na njegovu licu pokaza sraijeh. Zadovoljan pogladi bradu, turnu svoju artiju u džep, potapša rukom po ramenu i reče: „Vrlo krasno pišete, mladi prijatelju, vrlo krasno. Vidi se, da ste vjcštak. Nežurite, pišite pomno, da posao izidje Ijepši." Za nekoliko dana bio je preparand svoj posao svršio; župnik mu reče, neka ostane kod objeda, kojemu bješe pozvan i načelnik. Vrijeme objeda prodje bitro, jer su načelnik i kapelan govor navrnuli biii na evropejsku politiku, naposeb na istočno pitanje. Gospoda bijahu u tom vrlo razna mnijenja, jezici udaraliu živo, boj bijaše dosta oštar, no domaćin pustio je, da se to kreševo, pri kojem se je osobito načelnik znojio i neprestano šakom udarao u stol, razvije, pa je pomno slušao, kako kapelan, kako li načelnik kani osloboditi kršćane Baikanskoga poluotoka. Na svaki način pokazalo se u toj raspravi vrlo čudnih pače mitoloških hipoteza i vječtia je šteta, da ju nije zabilježio koji brzopisac. Preparand pazio je pomno, da mu čaša nebude prazna, pa je napokon, upirući se Laktoin o stoi, i prebacivši noge motao cigare i odbijao dimove gostima gotovo pod nos. Ćasomice uplete se l on u političku prepirku i to s licem vrlo važnim. Bacio je ovdje ondje krpicu, istisnuo bi tu i tamo štogodj iz povijesti statistike, ili bi opet, štono vele, blesnuo u ludu frazu, da su borcl stali te izvalili na drzovana oči. Cijelu prepirku zakrči napokon župnik dignuvši se i prekrstivši se. „Ajdmo u bližnju sobu gospodo," reče, „ondje nas čeka crna kava, dobra baš kao turska, a siromaku Turčinu dajte spda mira i onako ga boli glava dosta- Cjofovo mislim, da ima jedian od vas j#r$$in srećaka, koje nenose više ni kamata, niti se od njih isplaćuju lutrijski dobitci, jer se toliko motate o pitanju, koliko da još lma godina Turčina u Evropi." Gosti učiniše po pozivu kuće gospođara, a za njima doivuče se i lavogrivi mladić, koji stojeći s osobito-m gracijom posrkanu svoju kavu. „Dragi moj mladi go.spodine,“ prihvati župnik pristupivši k mladiću, „neću vas dttlje zaustavijati. Svoj posao.svršili ste lijepo, a što tražite, molim, za prepis?" „Molim prečasni," zapenta mladić porumenuvši se, ,,to prepuštam vašoj dobroj volji. Posao je blo neznatan, samo prepis. Drugo bi biio, da je samostalna literarna radnja." ,,Sa—mo—stalna literarna radnja!“ nasmjehiiu se starac, pogledavši

postrance neopraneg kuštravca, „to jest kakov nezreo člančić ili kakov pamflet proti kakvoj nepoćudnoj osobi, je li, prijane moj?! Hm, da! Samostalna radnja! Ima, ima toga dosta kod nas. Vjerujte mi, prepisom koje valjane, poštene stvari više bi ste zavrijedili, nego črčkanjem ludih, nepoštenih sastavaka i dopisa. Zapamtite to, mladiću, da vam nepotavni obraz. No govorimo o poslu. Jeste li zadovoljni, ako vain za prepis platim šest forinti ?“ ,,To je odviše, prečasni!" počc pripravnik od velike neprilike mucati, jer kad je župnik počeo natucati o nezrelosti i o pamfletima, pocrvenio je nadobudni mladić poput raka i pogledao u strahu domaćina. „Evo vam dakle šest forinti,** reče župnik položiv novce na stol, „samo vas molim, da mi potvrdite namirom, da ste ih otimili. Treba taj prilog za moje račune.** „Drage volje, reverendissiine," pokloni se mladac, sjednu i napisa: „Namira na 6 for. a. vr., kojili je i t. d. Potpis: Janko Ćavlić, učiteljski pripravnik s. r.“ Tako izvolite. Je 1 pravo?“ „Jest, samo molim gospodina npčelnika i kapelana, da se potpišu pod namiru kao svjedoci." Obojica napisaše po žeiji župnikovoj svoj „preda mnom i t. d.“, a domaćin mahnu preparandu: ,,S Bogom, prijatelju, s Bogom!" Janko Čavlić stisnu svoje banke u džep, pokloni se, stresavši svoju grivu, do crne zemlje. „Sluga pokoran, gospodo!" I ostavi ponosito župni dvor, te krenu ravno prema trafiki. Jedan, dva puta udje mu u glavu župnikova riječ o pamfletima i opomena, nek pazi, da mu nepotavni obraz, al sa prvom clgaretom zaboravi 1 taj spasonostii nauk. „Ali molim vas, gospodine župniče, šta ste od toga pisara za 6 for. tražili tako formainu namiru?" upita načelnik. „Odmah ću vam reći,“ nasmjehnu se župnik. „Jesam li vam govorio za onu pritužbu, koju su neki Jalševčani poslali proti mladoj učiteljici u Zagreb.“ ,,Dš,“ odvrati kapelan, ,,t& original poslala vam je vlada da sve osvade istražite i razjasnite, a pritužba je bila kasnije i u novinama tiskana.** „Čitao sam tu lopovsku črčkarlju,“ reče načelnik. „Čitaii ste? Dobro!" kiirmu župnik. „Htio sam točno saznati, čije da je to maslo.** „Ta valjda Šilićevo,** brzo Će kapelan. ,,To znam i ja, to rekoh I ja u duši, ali dokaza je trebalo. Sad ih hvala Bogu imam.“ „Kako? Kako?“ skočiše načelnik i kapelan pitati. ,,Ja sam sebl rekao: Ta pritužba pisana je u Jalševu, poznajem po priiici ruku svih naših pisara i učitelja. Toga pisma još nisam vidio. Pismo ]e lijepo kaligrafsko. Tko ga je dakle pisao? Sjetio sam se, da ima šilić pri sebi rodjaka preparanda. Da nije možda taj? Nasnubim gospodina Janka Čavlića, nek mi prepiše izvještaj na duhovni stol. On to I učlnl, primi plaću 1 Izda namiru, koje nemože pobijati kraj vašeg svjedočanstva." „I nemože!" potvrdi načelnik'. „Sad gledajte," reče župnik držeći jednom rukom namiru, drugom anonimnu pritužbu; ,,to vam je tužba, a to namira. Pogledajte dobro!“ Načelnik i kapelan stisnuše glave, da zavire u spise. „Ista ruka!“ ’viknuše uzmaknuv od Čuda; „oboje pisao je Čavlić."

1 ne zun'.j o i iia nestidu i na nevidu, da nije veo ,,ljoga!“ Bilo bi je, ne bojte sc, ko drva, da ne banu kamena ribareva niajka, glotnu je rodna godina umela! — I ta je, Ivane, prvili puta što čujem, da ribar ima karnenu majku! — A šta je današnja bura, već kamena i ledena majka? — i nagrko se Gašpić nasmlje. — Dobro ti niojzi šnijgnu! — ko zanapast ću ja na nj. — Lako ćemo mi za šmiguućc- Već vi recite, da zbogu njc šiiiignu mcni danas evo ovo ovako! — i napuuoni se on pregršti pomilovala oko usta da zorno predoči punu šaku novca, što bi ga za obilatu lovinu bio unovčio. — A gdje se zakloniste ispred njezina zuluma? — A u „Sječenicu"! — lo je onda pogodio stric Nikola, • pogotovu promaši zlog^ko huhukanje tvoje Stane! — Tko če pogoditi zeca već lovac, tko ]j o ribarskome zanatu da zbori već majstor i zanatlija, te i stric Nikola! — A Stana? — Zensko je Stana, pa i njezino naganjanje i bugarenje žensko! — otvrdo ćc Ivan- — Ja bih se okladio, da se | 1 vaina tužakaJa, što me ne može od rifcarenjf odvratiti! — Pcgadjaš. A znaš, što joj ja odovorih? pa kad slavić odnetnari proetni biglis, onda ćeš i ti mrežu, brod 1 udicu. Jesani li pogodio? — Baš nntški i po misničku! Već Joj prenebrdiste pripomenutl, da Ivan voli na djubru dobiti, nego H na medu tfgubiti. Selom se lolati, danguban se

ogledati, čime ćeš ncradimt drobinu nasuti, bit će medotečno, nu Ivan se nije nigda toin srebrenom žlicom niašao, već drvenom varnjačom izmedju ovo dese: žuljavih prsta. — Pri tome Gašpić izvrnu obe ruke i pri svijeći mi pokaza žuljima nabijene dlane. * Domalo unese laki priluh vjetra na moj pendjer mirluh pečene ribe iz Ivanove vatrenice. Današnja ribareva kamena majka svoj je pravorijek izrekla, na čemu je Gašpič svoju stekao- Nu i kod mene se peče i o istoj uri. A pravorijek? *'* Neka je, kaki da je. Samo ne prenebrdite, da me, osim rodjene majke, nije druga milovala. Rodjenu sam opet majku davno izgubio. (Jedro). Jadrtovac-Šibenik.

Književni prijegled. J. K. Hotl: ,,Iz mrtvog kraljevstva“. — Cetinje, mjeseca juna, 1917. Primili smo ovu „prvu hrvatsku, a i uopće prvu ove vrste knjigu. lzdanu u Crnoj Gori, pod c- i k. vojnom upravom**, kako veli sam pjsac u pozivu na pretplatu. „Mrtvo kraljevstvo" znači Crnu Goru, pa se prema tomu radnja zbiva u najskorijoj prošlostj. Glavni joj je junak hrvatski pričuvnl natporučnik, koji se slavno borio na frontu, a bio ranjen, te došao u službu u „mrtvo kraljevstvo," odakle je I cpe: tražio premještaj na froni, gdje je 1 poginuo. Na svom kratkom boravku ti CrnoJ Gori imao jc da provede istragu o nekom uhodarstvu. gdje »u bile upletene I odličnije gospodje, s ko-

jima je natporučnik dolazio u bliži saobraćaj. Gotovo bi bila nastala i ijubav, da se nije natporučnik — i sam oženjen — u pravo vrijeme odhrvao napastima i tako ostao vjeran onim karakternim crtama, s kojima ga je pisac ideahzirao. Sujet je prema ovomu kj-atkom prikazu doista zanimljiv, smion i aktuelan, samo je šteta, da se više „izmedju redaka“ i izmedju razbacanih i nesvršenih podglavlja mora konstruirati, da ga valja tražiti i nadomišljati, umjesto da cjelovito i potpuno satn iskoči. Nekoje su stranice, naročilo opisi, prave umjetničke i pjesničke vrijednosti sjećajući svojim živim ritmom na pokojnog Evgenija Kumičića, drugi naglo zadru u bliiedu prozu novinskih članaka s praznim riječima: jedni dakle pisani u časovima inspiraclje ili neposredno pod njenim dojmom, a, drugi u „obične dane" u želji, da stvar šio prije ugleda svjetlo. Ova neujednačenost smeta donekle kod čitanja, prernda se mora priznati, da čovjek ovu malu, hrlu, knjižicu na dušak pročita; prijatno — toplo dojimaju se patriotska mjesta I ponos piščev, što pripada ovakovu narodu, koji je odgojio onakova junaka, kao što je njegov idealizovani pričt^vni natporučnik, Hrvat Zagorec. iVidi se Iz cliele knjige, da ju je plsala mlada žlvabna ruka, kojoj su I mane simpatične, jer vrline obećavaju mnogo kod budućih djela, gdje će se trebati posve otrestl nekih površnosti, a jače izradltl nabacane niti, koje su u tkivu sujeta, a Jto je giavno: povezati Ih- Kad bi se u „Mrtvom kraljevstvu" prozaiične duljlne skratil« • umjetnička. tek skiclrana. miesta lzerađila ! oro-

širila, kad bi se romantika i naivnost dovele u sklad s realnošću vremena, u kojem se zbiva — izišla bl od ove epizode hrvatskog časnika na Cetinju izvrsna i osebujna novela, koja ne bi bila na odmet hrvatskoj i onako slaboj ratnoj literaturi. Uza sve to knjigu kao zanimljiv i samorodan pokušaj najtoplije preporučamo s tim više, što je pisac polovinu čistog do-hotka namijenio dijelom udovama i sirotinji junaka 25. zagrebačke dotnobranske pukovnije a dijelom austrijskomu crvenomu krstu- Knjiga staje 1 K 50 fil., a može se naručiti izravno od pisca: J. K. Holl, Cetinje. O. Borisav Stanković: Vrela krv (Novele sa slikom piščevom). Kao četvrtu knjigu „Odabrane biblioteke** izdao je Gj. Ojurgjevič u Sarajevu rukovjet ponajboljih novela 1 crtica našeg odličnog saradnika i jednog od najvrsnijih srpskih novijih pisaca, g. Bore Stankovića. Odabrana je oveća njegova pripovijest „Uvela ruža“, manja ali značajna crta „Nuška ,, I zatim oveća i snažna novela „Pokojnikova žena“. pa slike: U noći, u vinogradima i odlomak ,,u amamu" iz romana „Nečiste krvi"; na kraju je odžtampana čitava populama plščeva drama „Koštana". Izbor je doista dobar i može u glavnome dati sliku Bore Stankovića kao pisca. Izdavačev natpis „Vrela krv“ kao pendant „Nečlstoj krvi" takođjer je »retuo sinišljen. Mi ćemo se na ovu vrlo vrljednu knjigu ioš potanje osvrnuti, • zasad je najtoplije preporučamo našim čitateljima. (Može se poručlti preko knjlžare S. B- Cvijanovića-I „Po naputku šilićevu," potvrdi župnik. „Sad ih imam u šaci. te zlotvore.“ Neprodje mnogo vremena, a grof Je bio župnikovim gostom. Bio se sam pozvao. „Znate Ii, dragi župniče," reče Belizar za šalu, „vi ste već toliko puta bili mojim gostom, valja da mi se odužite, da vi mene primite, Mislim, da je to posve pravedno?** „Ali molim, gospodine grofe,“ poče župnik od neprilike mucati, ,,da sam ja to znao, da sam mogao pomisliti — moj siromašni krov.“ ,,Ha, ha, ha, ha! nasmeja se Bellzar, ,,da ste znali, da će visokorodjeni grof htjeti sjesti za župnikov stol! Ali ste djetinjasti. Vi valjda uistinu mislite, da u mojih žilah teče modra krv. Ta bili ste toliko puta kod mene i mogli ste se uvjeriti, da nejedem ambrozije, već dobru pečenku, da napijem nektara, več hrvatsko vino s kiselicom, pa kadkad bocu bordeaux-a ili šampanjca. Cuo sam da imate vrsnu kuharictt, pa bih se rad jedanput počastiti u skromnoj prijaznoj sobi. Moje dvorane na gradu visoke su, hladne, pa čisto zijevaju, da čovjeku prodje tek, osobito ako je sam. Badava je to, kad dodju ljeta te postanemo nešta tromiji, hoće nam se društva, razgovora i šale u milom kolu. Vjerujte, Ja sam to iskusio. Moje cijelo bivovanje bilo je razdijeljeno u dva dijela: ili sam samotan životario u zaseiku ili kao vječni židov landovao po svijetu. Učio sam istinabog uzato. A1 i to učenje ima svoju, pa se čovjek zasiti, a napokon dosadi mu i ono landanje po svijetu, ono seosko živovanje, kad nema uza se druga." ,,Hm, hm, Istina, presvijetlosti vaša,“ reče stari župnik. „Pustinjake smatraju doduše za svete ljude, ali hvala im na toj svetosti. Čovjek može, po mojem mnijenju, posve krepostan i pobožan biti i u prijaieljskom kolu za čašicom. Samovat i s toga nemati prilike griješiti, nije bome nikakva velika zasluga. Dakle tako je odlučeno, gospodine grofe, buduće srijede doživjeće moj siromašni krov veliku sreću, dočekaću grofovsku milost za mojim čednim stolom. Nemogu se doduše potužiti na svoju kuharicu, ali ona zna samo za hrvatsku kuhinju, franceska joj je nepoznata." „Ništa zato, neka kuha samo hrvatski;** reče grof, „dakle u srijedu. Zbogom, dragi župniče!" (Nastaviće se.)

S a I a. Propao na ispitu zbog razlike u mišljenju. Stric: „... Pa zašto si propao na lspitu?" Djak: ,,'Zbog pioste razlike u mfšijenju izmedju mene i profesora!" Stric: „Kako to?“ Djak: ,,Ja mišliah, da je peloponeski rat predhodio persijskom, a gospodin profesor je bio baš protivnog mišljenja." Sumnjiva preporuka. ,,Ja mnogo polažem na to, da mi sf pod svagda svijetli žto no riječ kao ogledalo“, reći će igospodja radeniku, koji joj se nudio za taj posao na duže vrijeme, a on je u prilog svoje preporuke odgovorio: „0, milostiva gospodjo, u tom pogledu možele biti potpuno bezbrižni. Ja glačam pod kao led; upitajte samo gospodju savjetnikovicu.Tamosupetosoba prct pje’.e jake kontuzije, a jedna je gospodja slomila ruku i to sve još u tremu."

i.°od papueom. Liječnik: „Sta da vam prepišem: pra8ak ili piiule?" Bolesnik (svojoj snpruzi): „Sta ti je milije, draga Mina?“

Prosjačka logika. ,,U mjesto da prosite, vi bi treball nešto da rađite i zaradite. Meni se čini, da yi cijele godine ništa ne radite!" ,,Pa znate, već toliki ljudi rade, da im je slabo staio do moje pomoći!"

ERspozltura peftitnske-uMe :: fiomerciaine Bonke ::

h Beogradu — Kn«x Mihajlova 50.

GL/IVNH UPRAVfl CES. I KR. MONOPOLrt PETROLEJfl I ŠPIRITA.

Bavl sa svima bankarskim poslovima, poiil)kama novaca iz Austro-Ugarska I za AustroUgarsku, aavazniika I Mutralna ririavo. Spacijalno od jeljenja xa SHJanlo novaca ratnlm aaroMJanldma I Intcrnlranlma. Prlma aloga I obavlja nijenjanje navea po najkulantiujtm dnavnlm kureovima. Zaaebno odjeljcnj« xa robu xa svo vrste trgov. poslova. Osnovna gfiavnSca I prlčuva 232,000.000 kruna.