Битеф

smešteno naše pozorište, nalazio se prvi sovjetski mjuzikhol, sa niżom satiričnih revija »Kako je 14. divizija krenula и raj « Demjana Bednog, » Umetnici varijetea« i druge. Tamo su radili buduči majstori Teatra satire Valentina Tokarskaja i Vladimir Lepko. U zgradi, gde je kasnije S. V. Obrazcov stvorio svoje slikovito Pozorište lutaka, započeo je sa svojim drskim traganjìma mládi Nikolaj Ohlopkov, dok su и bašti » Akvarijuma «, и Teatru operete, blisíali sjajni komičari, majstori ovog žánr a: Grigorij Jaron, Tatjana Bah, Vladimir Volodin, Regina Lazareva i Serafim Anikejev. Na tom istom trgu, и pozorištu koje je nosilo ime Vs. Mejerholda, inscenirana je prvá satirična komedija, » Mandat « N. R. Erdmana i satiricki pamflet »D. E.«, po motìvima iz romana I. G. Erenburga i V. Kelermana. Tamo je borbena i strasna dramaturgija Majakovskog prohíjala put sovjetskoj satiri. Cuo sam jednom kako je Majakovski pred trupom pozorišta Mejerhold chao svoje komade »Stenica« i »Kupatilo«. Nezaboravan utisak ogromnog uticaja pesnika na auditorij ostao je zauvek и тот sećanju. Njegov bas je brujao, interpretirajuči patos, liriku i humor. Više puta srno prekidali čitanje oduševljenim pljeskanjem. Moskovski teatar satire sazrevao je и atmosferi smelih stvaralačkih poduhvata, karakterističnih za mladu sovjeísku pozorišnu umetnost. Danas, kada se osvrčemo na předeni put, postaje nam jasno da je najvažnija etapa и razvitku Teatra satire bio úpravo taj susret sa novatorskom dramaturgijom pesnika revolucije. Lako je zamisliti šía srno mi rezi seri i g lumci Moskovskog pozorišta satire osečali, kada srno doneli odluku da srušimo mit 0 scenskoj nepodesnosti komoda Majakovskog. Za scensku realizaciju ovih komada morali srno iskoristiíi sve zalihe izružajnih sredstava, nagomilanih и žánru komedije. Premijera naše představě »Hladan tuš«, 1953. godine , bila je oduševljeno pozdravljena od strane gledalaca i Stampe. Posle »Hladnog tuša« usiedile su představě » Stenice « i »Misterije-buf«. Mnoga pozorišta и zemlji pošla su našim stopama. Tako je pócela trijumfalna šetnja Majakovskog kao dramaturga pozornicama Sovjetskog Saveza i van njegovih granica. Godine 1963. na íradicionalnom medunarodnom pozorišnom festivalu и Parizu, přikázali srno »Hladan tuš« i » Stenicu «. Představě su doživele veliki uspeh 1 zanimljive odjeke и Stampi, a nosilac glavne uloge Prisipkina и » Štěnici «, Vladimir Lepko, dobio je tom prilikom prvu nagradu za najbolju mušku ulogu. Sta je Teatru satire doñeo susret sa Majakovskim i usvajanje njegove pozoriSne estetike? Majakovski je pisao svoje komade na aktuelne socijalne teme, ali njihov sadržaj tokom vre mena nije mogao da zastaň, pošto je dramaturg tretirao и njima sve najbitnije probléme života jednog naroda. Majkovski nije gubio vřeme na slucajnim temama, drugim rečima nije » pucao u prazno «. Cilj mu je bio da otkriva mane koje su još uvek pretile da икосе razvoj sovjetskog društva. Nesebično odan » borbenoj klasi «, Majakovski je iskorenjavao zlo, pošto je tako zahtevala stvar socijalizma. Kada je Teatar satire došao и dodir sa dramaturgijom Majakovskog, ona je našao и njoj sve Sto uzbuduje Ijude i danas. Satira Majakovskog nastavlja da šiba poroke i mane,

koje su možda ìzmenile svoj oblik, ali su i dalje prìsutne и našem životu. Karakteristična osobina satiričnog komada, odnosno temelji koje je ugradio Majakovski to je potvrdivanje poricanjem. Pesnik negira pravo postojanja mračnih pojava stvarnosti и ime potvrdivanja komunističkog morata, tog novog morata koji on tako vatreno brani. Dramaturgija Majakovskog iziskuje jedan stvaralački i aktivan prilaz. Übeden sam da ée ne samo pozorište današnjice, veé i pozorište budučnosti, и ovim komadima pronači najzanimljivije inovacije, kádre da privuku pažnju kako režiséra tako i glumaca. »Pozorište je zaboř avilo da je ono na prvom městu poprište prizora pisao je Majakovski. Pokušaj da se ova osobina njemu vrátí, pokušaj da se odpodijuma napraví tribina to je suština mog pozorišnog rada«. Ove reci, izgovorene pre nekih četrdeset godina, aktuelne su i danas. Vřeme zahteva od umetnika děla duboke problematike, a od glumaca i režiséra představě upečatljivog oblika i oštrog sadržaja. » Pozorište nije ogledalo, nego uveličavajuče staklo « izjavio je Majakovski. —»I mi černo prikazivati pravi život, ali ée ga pozorište pretvoriti и najneobičnije poprište prizora«. Koliko je taj superlativ karakterističan za Majakovskog! Ne samo prizor, i ne samo neobičan, več onaj najneobičniji zahteva on od pozorišta, koje se prihvatilo inscenacije njegovog děla. Majakovski traži da agitacija bude veselá i »zvučná«. Traži onu vrstu pozorišne magije, koja če prelamati světlost sredine kroz uveličavajuče staklo i voli, kada pozorište ne krije da ono i jeste pozorište. Pošto je » Hladan tuš « obeležio kao »dramu sa cirkusem i vaíromeíom«, a »Stenicu« kao » komediju fantastičnog sadržaja«, on je glumcima i režiséru sarnim tím ostavio odrešene ruke. Majakovski je kod režiséra naročito insistirao na slikovitim rešenjima, aktivnoj mašti i smělosti za prekoračenja scenskih kanona i kalupa. G ovario je da če snaga uíicaja komedije na gledaoca biti udesetostručena, ako se režiser »dobro zaletí «. U vezì sa zadacima satire današnjice, pregledali srno ne samo strukturu režiserskih konstrukcija, več i interpretiranje svakog karakternog lika ponaosob. Proučavajuči ulogu Pobedonosikova sa tih pozicija, došli smo do uverenja da pojava birokratizma još uvek postoji и našoj sredini. Današnji Pobedonosikovì su, rozume se, sasvim drugačiji, nisu tako primitivní, niti »j ednočelijski« . ličnost sa birokratskim tendencijama prinudena je da se vešto prilagodava i da pribegne mimikriji, ne bí li se održala i pored atmosfere netrpeljivosti prema pojavama oholosti, aljkavog poslovanja i nezainteresovanosti za opštu stvar. Najaktivniji и novoj scenskoj redakciji » Hladnog tuša« bili su Velosipedkin i Čudakov, kao snage koje se suprotstavljaju logoru birokrata. Pridržavajuči se tih principa, radimo na reviziji čitavog niza epizoda našeg spekíakla-veíerana » Stenice «. Trudimo se da sačuvamo dramaturško naslede Majakovskog. Trudimo se da představě Majakovskog ne budu prevučene » hristomatskom glazurom«. Teatar satire propoveda i potvrduje pozorišnu estetiku Majakovskog. Njegova poetska slikovitost pomogła nam je da shvatimo svu osobenost dramske satire No zima