Битеф

Hikmeta, patetiku Vsevoloda Višnjerskog, originálnost lìrske i satirieke legare и poemi Aleksandra Tvardovskog i otvorila put ка novom tumaČenju scenskog realizma Gogolja. U krajnjoj Hniji, rad na delima ovih autora odredio je i osnorne erte stila našeg pozoriŠta : težnju da budemo opste priznaíi i prisutnost socijalne teme и pozorišta gde se komedija spaja sa lirikom, pošto stihija veselja ne isključuje risoku patetiku, a ironija i humor idu ruka pod ruku sa ozbiljnim razmišljanjima. Istražirači istorije smeha i satire podrlačili su spajanje komičnog i tragičnog и genijalnim delima Servantesa, Rablea i Šekspira. A. S. Puskin pisao je da se visoka komedija granici sa tragedijom, a F. M. Dostojevski je smatrao da su »satira i tragedija dre sestře rođene«. U naše doba, doba burnog razritka srih nauka, u doba naucno-tehničke rerolucije, pojam satire dobija noro značenje. Sasrim je razumljiro što sraki autor dolazi do srojih licnih aspekata kritike negatirnih pojara u našoj strarnosti. I, upraro takar star autora donosi specifične osobine delima iz oblasti žanra. Na našim plakatìma zastupljenì su raźni pozorišni oblici: fantazija A. P. Štajna na teme Vseroloda Višnjerskog, ekseentrična komedija V. A. Dihoričnog i M. R. Slobodskog, sar remena satirická komedija A. D. Salinskog, rerija A. M. Arkanora i G, I. Gorina, muzički spektakl po motirima ranih delà N. F. Pogodina, komedija-reportaža i tragîkomedija A. E. Макајопка, satìricne bajkę E. L. Šrarca, kao i komedije S. V. Mihalkora i I. V. Štoka. Več i sám nazir našeg pozorišta gorori o njegorom programu i karakteristikama njegorih izražajnih sredstara. Raznolikost žanrora na repertoáru Teatra satire starlja před glumce reoma složené zadatke. Uporedo sa psihološkom rerodostojnošču lika, glumac Teatra satire mora da opr ar da prisustro groteske i satirieke hiperbole. Priroda našeg pozorišta zahiera od glumca relìku muzikalnost, izražajnost gestikulacije i smisao za ritam. Glumac Teatra satire mora da ide sa rremenom i da bude profesionalno dobro pripremljen, kako bi mogao izrršiti najneočekiranije zadatke sarremenog satirickog spektakla. V arsenału njegorih izražajnih sredstara nalaze se ples, peranje, pantomima, bufonada, smisao za ekscentricnost, pa cak i akrobatika. Ali, na prrom mesta glumci Teatra satire moraju imati izoštreno culo za društreni značaj njihore misije, jer se oni и srakoj predstari otr areno bore protir neprijateljske, buržoaske ideologije, nastupajuéi sa naprednih pozicija komunistiekih ideala. Kao garancija uspeha, и srakoj prikazanoj komediji mora da riada atmosfera reselja, duhoritosti, doritljirosti i izražajnosti pozorišnog jezika. Isto tako se i od režije satiričnog pozorišta zahiera da mobiliše sre mogućnosti scenske slikovitosti, koje třeba da podruhu karakteristike pojedinih komičnih prizora. To ne znáči da se predstara ore rrste može nažrat i » režiserskom «. Teško je zamisliti sarremenog režiséra, obogačenog idejnim i straralačkim iskustrom njegorih prethodnika kóji će, и ime samopotrrđiranja, potisnuti u drugi plan glumca, ignorišuči njegore indiridualne osobine, и pokušaju da razrije koncepciju predstare čisto formálním režiserskim

zahtevima, nedovoljnim za onu sívaralačku atmosféru koja leži и osnovi kolektivně scenske umetnosti. Teško je zamisliti i takozvani » glumački « teatar и коте se představě odvijaju bez ikakve skladné filozofske i estetske koncepcije, představě koje nisu organizované po zakonima umetničke celine. Ne verujem da Ыse naša estetski razvijena percepcija mogia zadovoljiti takvim »glumačkim« pozorištem. Odajem priznanje svim mojim drugovima, kóji tako majstorski i poletno rade na ovom nimaío lakom žánru. Sa nekim od njih radím več prcko dvadeset godina, dok smo druge primili и trupu, čini mi se, sasvim nedávno, ali su i ti drugi, takoreči na naše oči, uspěli da stvoře svoj individuální lik. Kod svakoga od njih poštujem ono glavno nepostojanje stvaralačkog konzervativizma i onaj poseban artizam, koga je E. V. Vahtangov okarakterisao kao sposobnost uživljavanja и posíavljeni zadatak. Poslednjih godina и trupu je stigao čitav jedan odred omladině, koja je smesía zauzela značajno mesto и našem repertoáru. Kao što je poznato, mladost je nedostatak kojí sa godinama prolazi, a talenat usavršen radom stiče mudroši, i zato za mene godine života nisu od presudnog značaja. U našem pozorištu brzo rastu i izbijaju na prve pozicije svi kóji ispoljavaju osobine ozbiljnih umetnika, što znáči radinosi i odanosi svom poživu. Savremeno pozorište to je komplikován organizam, и коте kolektiv stručnjaka najrazličiíijih profesija napregnuto radi na stvaranju jedne představě, a zatím i na svakovečernjem prikazivanju spektakla. U tom broju su i oni kóji grade i montiraju dekoracije, pa onda mehaničari, kostimeri, frizeri, vlasuljari, rekviziteri, inženjeri zvuka, pa i pomočno osoblje, kontroloři ulaznica i garderoberke. Svi ti pogoni rade pod rukovodstvom iskusnih umetnika osvetljenja, kostima i šminke. ... Time je naša jubilarna parada završena. Počinje sívaralacka svakidaŠnjica druge pedesetogodišnjice Moskovskog teatra satire. Ako u ljudskom životu pedeset godina predstavljaju zřelo doba i, makako to bilo tužno, oproštaj od mladosti, za umetnički organizam to znáči samo novu tácku odbrojavanja stvaralačkih traganja i ostvarenja. Mi známo da zausíaviti se znáči zaosíaíi. I nikakvo iskustvo, pa makar i ono najbogatije, ne može nas sačuvati od rutine. Tedino napregnuía pažnja usmerena ka duhovnim potrebama savremenika i težnja da se ide s njima и korak, čine pozorište mladím, bez obzira na jubílame godine. (Valentin Pluček)

pozor ist e koje se па рн/н