Битеф

srncem, njegovo oduševljenje Senečkom Percatkiinim, ožaloščenim Sto nema biografica sve su to režiseri N. M. GorČakov i R. G. Korf brizljivo sačuvali. Omogučili su da glumci slobodno dolaze do izrazaja и jednostavnim i smeŠnim situacijama komedije и kojima se kroz zabavu vodvilja probijala jedva primetna tuga. Tuga se ogledala i и očima Pola, u ul ozi muzikanta Karaulova, kada se, ruku pod гики sa svojom ženom Olgom Pavlovnom, spremao na » daleki put«. Poneo je sa sobom samo čelo, kao simbal njegove vere u misiju umetnosti. U prvim predstavama ulogu SeneČke Perčatkina igrao je I. Ženin. Njegove sjajne poSalice i zanimljìvi monolozi izazivali su buru odobravanja. NaroČito smeSan bìo je prizor kada je Senečka Perčatkin, saznavši da je Masa sama ìzmìslìla priču o »tuđem detetu«, vikao : »Nema mog podviga !... Vratite mi moje tude dete !...« D. L. Kara-Dmitrijev je sa puno temperamenta predstavljao Jakova, zaljubljenog и Masu. То je bila prvá uloga pozitivnog heroja и njegovom repertoáru, U čemu je ipak tajna uspeha » Tudeg deteta«? »Tude dete« se u mnogo čemu razlikuje od predhodnih ìnscenacìja po zarista pisao je kritičar A. P. Mackin. 0v aj komad kao da predodreduje interpreíatorski stil pozoriSta, miran i ironičan podsmeh, prefinjenu parodiju 1 lirski humor naše svakidašnjice ; ali, up or edo s tim, и představí postoji i varnica one prave satire која govori о nemilosrdnom izobličavanju i smehu, prodornom i poraznom.« Mogio bi se reci da je najbolje satirické mogučnosti pozorištu pruzio komad beloruskog dramaturga K. Krapive, »Ko se poslednji smeje«, insceniran и januam 1941. godine. U njemu se demaskira bezoČnik i klevetnik Gorlohvatski kóji, ìako se nìsta ne razume и nauku, rukovodì naučno-istraživačkim institutam, a s njim ì svi oni tupoglavcì ì ulizice oko njega. PozoriSte se trudilo da sačuva oštrinu satiričkog pravca komedije, ali mu to nije и celosti pošlo za rukom. Na primer, isuviše je retuširan satirički lik Gorlohvatskog. D. L. Kara-Dmitrijev, glumac lirskih osobina, prikazivao je Gorlohvatskog kao nekog bezvrednog vodviljskog personaža Nasuprot tome, tragikomičan lik Tuljage, и interpretaciji R. G. Korfa, doprineo je uspehu ove představě. U svoje vřeme , Tuljaga je bio zaplašen Čudnim pitanjem: » Recite , da se ne prezivate, u stvari, Podgajecki?« U Voronežu je zaista nekada živeo pukovnik Denikinove vojské Podgajecki, Tulj agina suš ta slika i prilika. Ov oj nesporazum učinio je od Tuljage doživotnu kukavicu. Onako sed, sa smešno nakostreŠenim brkovima, Tuljaga se svaki put tresao od straba, kada je Gorlohvatski vikao na njega: »Vi se zaboravljate, gospodine pukovnice /« Pa ipak nije mogao da izdrži Tuljaga ugnjetavanje predpostavljenog, usprotivio mu se i gordo proŠao pored njega. Interesovanje za komediju svakidašnjice odvlačilo je česlo Teatar satire od njegovog primarnog zadatka. » Sa koliko paleta odigrali su glumci Teatra satire představu » Talenti « pisao je kritičar Ilja Bačelis o komediji K. Fina, insceniranoj 1937. godine sa koliko radosti su oni zaronili и ovu veselu užurbanosí, kada se i glumac i gledalac oseča podjednako lako, slobodno i neusiljenol Taje představa bez licemerja. Glumci su igrali

sa zadovoljstvom i oseéanjem mere, bez straba od neČeg ,nedorečenog’ , a gledalac se sa zadovoljstvom smejao, bez straba da če se posle odlaska iz pozorista stideti tog smeha«. Kao vrlo zanimljiv pokazao se i susret Teatra satire sa klasikem 1939. godine bila je inscenirana komedija Goldonija »Sluga dva gospodara«. » Lobanov je prezentirao komediju tako impresivno i u tako zahuktalom tempu da je i interpretatorima i gledaocima povremeno prosto zastajao dah govorio je V. Ermans. Starinska komedija, pisana pre nekih 150 godina, stekla je panovo svoj prvobiíni sjaj i iskričavost.« Lobanov je aspeo da vrátí komediji » Sluga dva gospodara « njene boje i neizvestaceno veselje, koje nose a sebi obični Ijudi, národ i sluge, obdařeni zdravím i praktičnim dubom, cija je pobeda nad obolom, uobrazenom, plasljivom i prìglupom gospodom osigurana. Populárnost Teatra satire rasla je sa svakom novom predstavom. Třeba reci i to da je ljubav izmedu pozorista i gledalaca bila uzajamna, o čemu svedoče reci J. Juzovskog: »Teatar satire je vrlo gostoljubivo pozorišíe. Ono voli svog gledaoca i priprema se za njegovu posetu, pronalazeéi za njega najprimamljivija iznenadenja jednom reci daje od sebe sve, da bi ga zadovoljilo. Dešava se и njemu, da se gledalac počinje smeliti pre nego sto je glumae stigao da izgovori prve reci svoje uloge, a dešava se i to da je neki beznačajan glumčev gest dovoljan da izazove opšti smeh. »Svadba« je razume se vodvilj, gde su smesni svi od reda mladoženja, mlada, mladini roditelji, telegrafista Jatj, babiea Zmejukina, Grk Bimba i čuveni Revunov-Karaulov. AH, iza sve ga toga je ipak přisut an górki o smeh Cehova. Pozorište bí mogio da predvidi taj osmeh, přepustivši cistom humoru sve, od početka do kraja, ali se ono na vreme trglo ì Čehovljeva porcina se neodoljivo probijala kroz stivo predstave... I gledalac se utišao, skoncentrisao i, kroz svoj smeh, počeo nekako ozbiljnije i dublje da posmatra sve ano Sto su mu prikazivalì. Utisak je bio vrlo jak«. Vodvilj je privlačio Teatar satire ne samo и svojstvu vesele predstave. U klasičnom vodvilju pozorište je naslutilo clemente prave, visoko dramaíurške veštine. Tačno oblikovanje karakterističnih uloga, zaplet pun napetostì, dinamičan razvoj akcije i naglašeno komične situacije to su bile literárně i scenske osobine, koje su privukle pozorište da radi na vodvilju. » Bilo je и njemu privlačnih i sasvim posebnih zahvaía glumačke interpretacije, kóji su bili objedinjeni и ov от specif ičnom zanru. Zahtevajuči od glumca lezernu igru, jednostavnosí i naivno verovanje и scenske situacije, vodvilj istovremeno očekuje da njegova interpretacija bude и skladu sa fabułom scenskih zbivanja« pisao je N. M. Gorčakov u decembru 1934. Za deset godìna rada, Teatar satire je bio popunjen čiíavom plejadom sjajnih komičara, medu kojima se ističu P. N. Polj, R. G. Korf i V. J. Henkin. Bezbroj uloga и Teatru satire ostvario je P. N. Polj. Medu tim ulogama bilo je i pravi h remek děla: dirljivi Karaulov и »Tüdern detetu«, nastrani Zajcev и »Danu odmora«, stari glumae и » Neobičnom pokojniku «, profesor Higins и » Pigmalionu « i mnoge, rnnoge druge.