Битеф

0 R. G. Korfu, J. Juzovski je rekao da je on ulogu vlasnika štamparije Lejhtnera u spektaklu »Dve patke« odigrao ».. .sa humorom punim zlobě i sarkastičnosti. On izobličava 1 ne stedi svog junaka. Přikazuje ga kao probisveta i Spekulanta, on mu ne dopušta da prikrìje svoju pódiu prirodu«. Za V. J. Henkìna se moie řeči da se isticao svojom duhovitošču и bilo kojoj poverenoj mu ulozi, da je věší improvizátor i da poseduje izuzetnu sposobnosí za munjevitu transformaciju. »Sa Henkinim na bini nema dosađivanja. Plahovit je i aitar, ali и isto vřeme jednostavan, pristupačan i jasan« pisao je o njemu S. Meiinski. 0 Henkinovoj interpretaciji uloge Truj aldino u komadu К. Goldonîja » Sługa dva gospodara«, Viktor Ermans je pisao : »Henkin je prišao ulozi Truj aldina nao rujan svojim sjajnim darom i obogaéen velikim scenskim iskustvom. Henkin poseduje svoju vlastitu školu i tehniku, svoj neponovljivi náčin glume i svoju privlaČnu individuálnost, koja ga ìzdvaja iz sredine komičara sovjetskog pozorišta, . .« »U ulozi Truj aldino Henkin je najviše odstupio od svojih ranijih tumačenja, on se jednostavno preobrazio. Njegov ,dežmekasti’ sluga dvojice gospodara je krajnje veseo i pokretljiv, plah i duhovit, nametljiv i spretan. Nemojte misliti da je on tako priprost i lenj, taj isti Truj aldino, kada se podsmeva svojim gospodarima i, koristeči opŠtu guzvu, sreduje svoj Učni život zainat svim plemičima uopšte, a grofu Goci posebno .« Dve uloge Henkina su ušle и istoriju sovjetskog pozorišta kao remek děla glumacke veštine. To su Lev GuriČ Siničkin iz istoimenog vodvilja i Akim iz vodvilja » Fakir na sai«, od V. Dihovičnog i M. Slobodskog. U tim ulogama, umetnost Henkina je bila obogačena humanošču i nešto Čaplinovsko bilo je и njegovom filozofskom tumaČenju karaktera i tipova. Reci Siničkina, upučene njegov oj kčeri: » Šío je više vatře и umetnosti, to je svetliji život naš«, otkrivaju nam svu sušíinu Henkinovog bica. Siničkin je spletkario, pravio dosetke i snalazio se kako je znao i umeo и toj vodviljskoj igri, ali je 1 tugovao, žalostio se i maštao o umetnosti. Tako neočekivano tumačenje jednog kar akt er no g lika objaŠnjava пат, и stvari, ličnost samog Henkina kao mislioca i veseljaka. Akim и »Fakiru na sat« zamuckuje. Ova nevolja oduzela mu je sreéu i učinila ga povučenim, mizantropom. Čovek je živeo odvojen od okoline. I odjednom je poklonio poverenje někom » hipnotìzeru «, и uverenju da če ga on oslo baditi zamuckivanja. Tu je Henkin pravio čuda. Akim nìje hodao pozornicom, on je leteo, nije izgovarao reci, nego je pevao. Preporodio se na očigled prìsutnìh. Sa velikom veštinom odigrao je Henkin i ulogu pripitog birača и komadu rumunskog klasika I. Karađale »Izgubljeno pismo«. On nije bio » samo smešan, nego i iragičan na njemu svojstven náčin pisao je B. Galanov. Tragična je bila njegova úporná i beznadna želja da sazna za koga třeba da glasa, a tragikomičan njegov uzvik ,Muka mi je P muka mu je od piča, muka od izgleda ništavnih, polupismenih i podmitljivih političara.. .« Za vřeme velikog Otadžbinskog rata, dok se nisu pojavili komadi ratne tematike, и želju da ide и korak sa

događajima, Teat ar satire je vratio na svoju pozornicu Žánr revije. Več и junu 1941. bila je pripremljena revija »Sasvim taino sasvim hiíno I ! 1«, a iza toga, poletkom 1942, ije dan spektakl-koncert pod naživ от »Usijanim bajonetom«. Kasnije, bili su inscenirani komadi »Dim otadžbine « brace Tur i Šejnina, »Naděžda Durova « od Lipskerova i Koíetkova, kao i »Nove pustolovine hrabrog vojnika Švejka« Slobodskog. Pedesetih godina и Teatru satire dolio je do ozbiljnìh promena. Pozorište je sazrelo i ojacalo, tako da zabava sama po sebi nije mogia zadovoljiti njegove umetnìke. lavila se potřeba za povratkom satiri. Život je zahtevao neodloîne izmene i Teatar satire je bio spreman za susret sa Majakovskim. Na sceni Teatra satire, 1953. godine, bila je prikazana premijera »Hladnog tusa«, и reiiji N. V. Petrova, S. I. Jutkeviča i V. N. Pluceka. » Stenicu « je Plaček reiirao и zajednici sa Jutkevičem, 1955, a »Misteriju-buf«, 1957. godine, samostalno. U danima prvog prikazivanja » Hladnog tula « ulo g a Pobedonosikova bila je poverena darovitom glumcu A. Jacnickom. Medutim, on je uskoro napustio pozorište, te su za ovu ulogu odredili G. Mengleta. Njegov lik usao je и istoriju sovjetske umetnosti kao jedan od največih socijalnih obrazaca. Poznato je da и prvoj režiji »Hladnog tuša«, који je ostvario Mejerholjd, pozitivní likovi komedije nisu dovoljno došli do izražaja. Sám Majakovski je priznavao da su oni predstavljali и пеки ruku promalaj. Teatar satire, posvětivši punu pažnju optimističkoj temi komada, pristupio je skrupuloznom proučavanja Uková Velosipedkina, pronalazača Čudakova i prijatelja Foskina, Dvojkina i Trojkina. Kroz te HČnosti pozorište je nastojalo da nade put do Uková, bliskih našim savremenicima. Režiseri i glumci panovo su procitali ove uloge, vodeči računa o neposrednosti i celoňtosti svakog lika ponaosob. Neobleno uspelu kreaciju dala je N. Arhipova, и uloží Fosforne žene. To je skromna žena, koja se ironično odnosi prema Pobedonosikova, a sa puno poverenja prema deci. Sjajan je bio i В. Runge kao Velosipedkin, energičan veseljak, kadar da poruší sve zapreke birokratskih rezolueija i da utera strah jednom, inaile hladnokrvnom, Optìmistenku. »Stenica« (и režiji V. Pluceka i S. Jutkeviča) bila je и umetničkom pogledu mnogo bolje obradena. » Crvena svadba«, na primer, dostigla je stepen pozorišía и pozorištu i tako postala komična, no veča za sebe, stvořena fantazijom režiséra i glumaca (V. Lepko, G. Mengleta, A. Papanova, G. Tusuziva i drugi). U »Štěnici«, kao i и » Hladnom tušu«, uosíalom, vladala je izuzetno blistava atmosfera umetnosti satire. Sví glumci su igrali ne štedeči ni svoje snage, ni duhovnu energiju, trudeči se da što vernije odraze zamisao dramaturga. Сак i mala uloga Safer а, и iníerpretaciji A. Papanova, přetvořila se и pravo remek délo. Umetnik Tusuzov nastupao je и íoj představí kao pravi majstor za obřadu epìzodnih uloga, i to bez ijedne izgovorene reČi. Prilikom spominjanja »poštovanog rukovodioca druga Lasalcenka«, sitan i zakržljao čovečuljak dizao se sa svog mesta i ostajao и stavu »mirno«. Ova bedna figura sluzila je za isticanje apsurdne