Борба, 20. 05. 1989., стр. 17
•
\
.
Sa osmehom i nastratište
(atinka Perović
Ideološki i politički krajnje rigidni ok„ju koje je stavljena i sovjetska istoriogIM davno su napukli i postepeno izlaže-
i i} tih okvira traje već više od tri deceiu a tragu tog kretanja je i knjiga Istori-
i raspravljaju. Govoreći za list Moskovnovosti, jedan od autora knjige, dr „jana Koržihina iznela je podatak koji „edoči O jednom nepoznatom činu otpo, taljinizmu. u predvečerje „velikih čis-
Fy političkih procesa i represije. Poda"kje utoliko značaniji što je nepristajanje ij teror došlo od legendarne revolucio-
ke Vere Nikolajevne Figner. Reakcija maj njen čin govori da je on bio ravan Žogumn0j hrabrosti.
šta joj je pomoglo da se na njega odlu-
;)Već duboka starost i osećanje da je sve ino u prošlosti i da više nema šta da izia Sigurnost da na nju, živu legendu u nikoj revolucionarnoj sredini, niko neće
eti da nasrne? Nepristajanje na status wyolucionarne relikvije, koja se pokazuje
\adima, Od koje se očekuje da govori o
„šlosti ali ne i da sudi o savremenosti? Lorko saznanje da su iznevereni ideali i prerene žrtve čitavih pokoljenja ruskih
volucionara u borbi s apsolutizmom i da
tavo ona, čiji je život ovaploćen u toj wrbi za slobodu, nema prava da ćuti? Na sva ova pitanja odgovorila je celi-
„m svoga života i dela sama Vera Nikolijeva Figner, ICE
Na izložbi povodom stogodišnjice ro-
Wija upravo rehabilitovanog Nikolaja
muharina, koja je 1988. godine otvorena u
(antralnom muzeju Revolucije SSSR, bila jjbdna fotografija na kojoj omanji, proće\y čovek, sa dubokim naklonom i očito
· likom poštom, ljubi ruku stamenoj i otnemoj starici. Ispod fotografije legenda: Ruharin i Vera Figner“. Posetioci izložbe |ihaoci lista Moskovske novosti, koji je mu fotografiju objavio, znali su o Fignemvoj nešto ali ne i mnogo više nego o Buharinu. Povodom osamdesetogodišnjice VN.fFigner (1852—1942), u Moskvi su, 1090. godine, objavljena njena sabrana deiju sedam tomova. Ali, rođendansko slav|jk nju, nepotkupljivog asketu, nije impresoniralo. Upravo tada, ona protestuje ip monopola koji je imala boljševička fakcija među ruskim revolucionarima mnih pokoljenja i orijentacija; zbog istram metodama pomoću kojih se iznuđuju piznanja za neučinjena dela; zbog gaženja judskog dostojanstva, „čistki“, smrtne
kazne. Taj je protest odmah j ) ocen mo kao udaljavanje Fignerove | OBrideji proleterske ije“ RA Vaio Pp : revolucije”, nego i kao njen suob „sa najboljim tradicijama partije 'Narodna volja”, — u čijem j TAtROWPeya UčCStVOVajS BOM čijem je stvaranju ona to POS bike IH O vodećih ličnos, cari —i njena ključna a Ka eksandra II, — i
'Marginalizovanje njenog rada i proisticalo je, naravno. iz dnje Voje Sovjetska istoriografija, od polovine tridesetih godina, generalno uzev, imala prema ruskom revolucionarnom pokretu 70—ih i 80—ih godina XIX veka. Ali, Fignerova je svojim protestom, koji je bio samo jedan u nizu koje je ona činila, dodala tome i poseban razlog. Istina, list Pravda je, 16. juna 1942. godine, povodom njene smrti pisao da Je ona svojim bliskim drugovima govorila da kad bi „mogla da učestvuje aktivno u političkom životu, jedina partija u koju bi stupila jeste — komunistička partija“. O toj njenoj želji nema njenog direktnog iskaza, a činjenicu da je ostala izvan prtije objašnjavaju i podaci koje navodi dr Tatjana Koržihina. Neosporno je da o toj izuzetnoj ličnosti ruskog revolucionarnog, pokreta nije napisano ništa sve do šezdesetih godina, kada su se pojavile dve dosta uprošćene biografije, i deceniju kasnije, jedna istorijska novela, čiji je autor danas već slavni Vladimir Vojnovič.
Fignerova je tačno opisivana kao jedan od najistaknutijih predstavnika ruskog revolucionarnog pokreta sedamdesetih i osamdesetih godina XIX veka i kao tipičan predstavnik one plejade žena čiji je udeo u tom pokretu bio i veliki i poseban. Međutim, njeno pisano delo predstavlja dragocen izvor za razumevanje epohe ruskih revolucija , a poslednje razdoblje njenog života ne da se svesti na šturu ocenu: posle Oktobarske revolucije, — posvetila se književnom radu. Iako je Fignerova, istina delom već u dubokoj starosti, posle Oktobarske revolucije poživela još čitavu četvrtinu veka, njeni biografi se najmanje bave tom poslednjom deonicom njenog životnog puta. Ipak, jedan od njih, i pre podataka koje saopštava Koržihina, nagoveštava pravi razlog. „Svojim mislima V.N.Finger je — piše I. Matvejeva — još uvek bila u prošlosti. Ona nije uviđala onu titansku borbu, koju su vodili boljševici na čelu sa velikim vođom proletarijata V.I. Lenjinom za mase, vlast sovjeta. Otuda proizilazi njeno prvobitno potcenjivanje Velike Oktobarske socijalističke revolucije“. Matvejeva citira neobjavljen arhivski dokumenat prema kome Fignerova kaže: „Prevrat 25. oktobra (7. novembra 1917.), kojim je počela naša društvena revolucija, bio je za mene veliki šok. Ja nisam bila
\ISTERIJE „POLITIČKOG PLURALIZMA“ U OSAM TEZA.
(ad devojka gubi nevinost
limožemo i treba da se razlikujemo u političkim shvatanjima. Političke mike su nužne, u čemu se izgleda slažemo, ali pre foga mora da nam lude do kraja jasno u čemu se i zašto razlikujemo.
re nec USE Ga litar Vra astra vetre: Kae VU iRWO aaa ya ara eee ai iy ra
Dr Mihailo V. Popović Mva teza
Ako uporedimo sadašnju, najveću kriMu istoriji socijalizma sa najvećom kriMmm u istoriji kapitalizma 1930-tih godina, možemo zapaziti značajne sličnosti i razliit. Najveća sličnost je u tome što su obe \iize osnačavale sudbonosnu fazu za op%anak jednog odnosno drugog istorijskog lipa društvenog sistema. Sličnost je doMWkle i u tome što je kapitalizam tada prolžio sebi život ugrađivanjem socijalističhh elemenata (državna regulacija privreit, radničko zakonodavstvo i sl.), dok so"ijalističke zemlje sada nastoje da produže 1\ot postojećem sistemu državnog socijaMma unošenjem kapitalističkih elemenali smanjivanje državne regulacije, jačanje Hikona tržišne privrede, oslobađanje delo\inja kapitala, revitalizacija privatne svoime kao konkurentnog oblika državnoj Wojini itd.,). Najveća je razlika u tome što \ sadašnja reforma socijalizma odvija )d mnogo težim unutrašnjim i međuna!"dnim uslovima — u okolnostima velike 'Ppoljne prezaduženosti socijalističkih zemalja, tj. snažnog uticaja svetskog kapitala 5a nejasnim, protivrečnim, a često i koniinim programima ekonomskih i političreformi, Franklin Ruzvelt i drugi zadni državnici imali su jednog Džona (eaafa i njegovu državno-kapitalističku TM zaposlenost, kamata i novca, a daka a Jugoslaviji neki glavni nosioci radiM ekonomskih i političkih reformi su sb; koji su do juče zastupali dogovornu lomiju i borili se protiv svakog politič(lb bluralizma. Objektivni i subjektivni ši VI izvođenja socijalističkog „Nju-dila što a le, danas mnogo teži i složeniji nego Md bili nekad uslovi socijalističkih reHi u kapitalističkom društvu.
Druga teza | Sam pojam „političkog pluralizma“, o še dugo upoticbljava u političkoj soOBiji, je nedovoljno jasan i precizan. mažeMA Više negativno nego pozitivno Cenje, On u stvari kaže samo da se ne mu 0. jednopartijskom političkom Ssistekoja hi kakve su druge političke grupacije panjišu na vlasti, da li su to političke oračacije, udruženja građana ili neforlepalee Političke grupe, da li je dozvoljena šam na politička pozicija ili ne — to se IZ da ip Pojma „političkog pluralizma“ ne |
Treća teza
2"Plhuralizam samoupravnih interesa“ jea formula za politički sistem socii čak KOB Samoupravljanja je još ncjasnija d bu: Otivurečna. Ona u stvari i ne može
t oznaka nikakvog političkog siste-
ma, jer sadrži samo empirijsku konstataciju da u našem društvu postoji mnoštvo i to „samoupavnih interesa“. Kako će se ovi interesi politički artikulisati, sukobljavati i razrešavati, o tome sama formula ništa ne govori. Drugo, ona isključuje interese koji nisu samoupravni, tj. interese svih privatnika koji nisu socijalistički samoupavljači nego rade i rukovode svojim privatnim radionicama ili rade na privatnim posedi-' ma. Treće, Kardelj nije bio dosledan u raz-
· radi ove formule, jer s jedne strane ona je
trebalo da bude suprotnost samo političkom pluralizmu građamskog tipa, a s druge strane ona je suprotnost svakom političkom pluralizmu kao političkom, jer treba navodno da utre put ukidanju političkih partija i odumiranju politike kao posebne društvene delatanosti uopšte.
Četvrta teza
I pored svih nejasnoća, nedoslednosti. i radiklanog utopizma politička formula o „pluralizmu samoupravnih interesa“ imala je svoje objektivno dejstvo, svoju sOcIjalnu funkciju u određenom periodu. Ona je, s jedne strane, trebalo da podstakne izvesne demokratske korekcije postojećeg autoritarnog, jednopartijskog sistema, ali istovremeno da ga u suštini zadrži, tj. da spreči dalji istinski razvoj političke i ekonomske demokratije. Ova formula je ustvari politička nadgradnja i političko opravdanje dogovorne ekonomije, koja je to sada znamo — značila poslednji uzaludni pokušaj zadržavanja privrede državnog socijalizma sa manjim tržišnim korekcijama, tj. poslednji pokušaj sprečavanja razvoja tržišne privrede uopšte. Zbog Svega toga nastojanje da se sačuva i dalje formula o „pluralizmu samoupavnih interesa“ kao navodno novom političkom sistemu socijalističkog samoupravljanja predstavlja u stvari svesnu ili nesvesnu tožnju da se zadrži stari politički sistem autori-. tarne jednopartijske vladavine, političkog monopola, dirigovanć političke javnosti i dirigovanoB, samoupravljanja. „Nikakve prepravke i krpljenja starog političkog sistema nisu više moguća.
Peta teza
Nijedan demokratski politički sistem nije moguć bez legalizacije sopstvene političke opozicije. Demokratski režimi imali su različite istorijske oblike, izgrađivali su se pod različitim istorijskim uslovima, ali je svaki legalno tolerisao svoju OpoZiciju. Socijalističko društvo može, u principu povoreći, da postane demokratsko samo ako formira svoju socijalističku JORaiBu opoziciju. To je nesumnjiv teorijs i zaključak dosadašnjeg istorijskog iskustva, uključujući i negativno iskustvo svih socijalističkih zemalja. Drugo je pitanje, da li smo mi u Jugoslaviji sada u stanju da izvršimo takav preokret, da li je objektivno i subjektivno moguće da se formira sistem sociJalističke demokratije sa sopstvenom Opozi-
Upravo u trenucima rodendanskog slava, osamdeseftogodišnja Vera Nikolajevna Figner, legenda ruske revolucije, učinila je nešto šio se tada graničilo sa bezumnom hrabrošću: proleslovala je zbog monopola bo||Ševičke frakcije, zbog gaženja ljudskog dosfojansiva, čisfki, smrtne kaZne. Protest je odmah ocenjen kao njeno udaljavanje „od ideja proleterske revolucije“ i partije u čijem je stvaranju i sama učestvovala.
„Prevrat 25. oktobra (7. novembra 1917), kojim je počela naša društvena revolucija, bio je za mene veliki šok. Ja .nisam bila pripremljena na njega. Čitati u 19 — 20-oj godini istoriju borbe za vreme Velike francuske revolucije to je jedno, a lično preživeti u svojoj re-
volucionarnoj sredini — drugo“. WRC KiB RirGai TEO POR, TRS" NULA PZAJRRJMI PETA TATEJ
pripremljena za njega. Čitati u 19—20—oj godini istoriju borbe za vreme Velike francuske revolucije... — to je jedno, a lično preživeti u svojoj revolucionarnoj sredini, — drugo“.
U stavu čuvene revolucionarke prema ostvarenoj revoluciji bilo je paradoksalnosti. U isto vreme, i doslednosti. Kao što je u držanju Staljina prema staroj gardi revolucionara — terorista bilo ambivalentnosti. Vera Nikolajevna Figner rođena je u bogatoj plemićkoj porodici. Bila je jedno od šestoro dece, koja su uz dadilje i guvernante već u porodici sticala široko obrazovanje i kroz učenje stranih jezika i muzičko vaspitanje kultivisala duh. Posle Rodionovskog instituta, koji je završila sa zlatnom medaljom, udala se, već u osamnaestoj godini za A. Viktoroviča, pravnika, čoveka izrazito liberalne orijentacije. Ubrzo, 1872. godine, sa mužem i sestrom Lidijom krenula je u Cirih na studije medicine, pošto su ruski univerziteti bili nepristupačni za žene. U Cirihu, pored brojnih ruskih studenata i studentkinja, bila je koncentrisana i ruska revolucionarna emigracija sa
svim svojim korifejima (Bakunjin, Lavrov, Tkačov). U dodiru sa novom sredinom počinje njeno političko buđenje. Na njenu mladu dušu, pod uticajem jevanđelja, „skroz prožetu hrišćanskim idejama asketizma i nesebičnosti“, pala su dela o fran-
cijom. Isto pitanje se postavlja i za uvođenje tržišta, Jedno su naši politički ciljevi i želje, a drugo su objektivne mogućnosti da to učinimo u postojećim sistemskim uslovima. Ako se složimo da objektivno to sada nije moguće, onda to treba otvoreno i jasno reći, a ne dokazivati da je moguće razvijati socijalističku demokratiju bez sopstvene opozicije. Zbog svega toga zalaganje za nekakvi „vanstranački pluralizam“ u kome ne bi bilo ne samo legalne opozicije nego i političkih partija uopšte, uključujući i komunističku, podseća mnogo na priču o devojci koja je htela da se uda i da sačuva nevinost.
Šesta teza
Jedna od najvažnijih pretpostavki za stvaranje odgovarajućeg istorijskog tipa demokratije je portojanje pravne države. Bez nje nama pravne, lične i imovinske sigurnosti građana, a bez takve sigurnosti nema ni slobodne političke konkurencije, kao što nije moguća ni ekonomska konkurencija između samostalnih privrednih subjekata. Sve dok je moguće da članovi političkih foruma proglase nekog ko se sa njima ne slaže za političkog protivnika socijalizma i čak za neprijatelja države bez stvarnih dokaza i da taj zbog toga trpi sve materijalne, socijalne i moralne posledice, takav sistem ne može da se nazove demokratskim. Sedma teza
Ako se jugoslovenska država bude razvijala kao pravna država i ako se ustanovi da postoje i druge bitne pretpostavke, moguće je da se u Jugoslaviji razvije sistem socijalističke demokratije. Ulogu socijalističke političke opozicije bi mogao, po mom mišljenju, da preuzme Socijalistički savez radnog, naroda, koji bi morao da se pretvori u Socijalistički savez jugoslovenskih građana, koji ne bi mogli istovremeno da budu i članovi Saveza komunista, kao ni obratno. Neki zli glasovi kažu da u Jugoslaviji ne bi mogao da se uvede dvopartijski sistem, jer bi svi članovi sadašnje komunističke parije postali članovi buduće socijalističke parije. Ali, pod pretpostavkom da Savez komunista ima još političkog ugleda u narodu, on bi morao svakako da se odrekne svog patronata i tutorstva nad Socijalističkim savezom. Ovaj bi morao da prestane da bude stara „politička transmisija“ komunističke
„stranke i da postane punopravna, samos-
talna politička stranka. To je jednostvanije i bolje nego izmišljati nove demokratske, seljačke i druge političke saveze, koji nekad otvoreno, a nekad prikriveno teže da postanu nove građanske partije.
Osma teza
Odgovori na fundametalna pitanja tzv. političkog pluralizama i socijalizma uopšte, o kojima je ovde bilo reči, moraju do kraja da nam budu jasni. Nažalost, još uvek vlada velika politička i idejna konfuzija u našim glavama, što pokazuju stavovi Prve konferencije SKJ (tač. 16) i Programski ciljevi SSRNJ, koji se odnose na „politički pluralizam samoupravnih interesa“. Mi možemo i treba da se razlikujemo u političkim shvatanjima. Političke razlike su nužne, u čemu se izgleda slažemo, ali pre toga mora da nam bude do kraja jasno u čemu se i zašto razlikujemo.
cuskoj revoluciji i dela francuskih socijalista od Sen—Simona i Furijea do Prudona i Luja Blana. Socijalisti su dali ideal, pisci o francuskoj revoluciji ukazali su na način i sredstva borbe. Ali, ruska vlada odlučujuće je delovala na radikalizovanje mladih Ruskinja. Uproleće 1873. godine došao je njen cirkular kojim se ultimativno zahtevalo da se sve ruske studentkinje vrate u zemlju. Za neposlušnost predviđene su sankcije. Upravo u to vreme stotine ruskih revolucionara „kreće u narod“ sa namerom da propagira socijalističke ideje. U tu veliku struju pritiču mlade povratnice iz Ciriha.
Uprkos cirkularu ruske vlade, Vera Figner ostaje sa čvrstom namerom da završi studije. Masovna hapšenja „narodnjaka” i politički procesi u Rusiji definitivno je prelamaju: između učenja — znanja i revolucije, ona bira ovo drugo. „Da nije bilo progona — napisaće kasnije — ne znam da li bih tada postala socijalistkinja“. Posle tri i po godine boravka u Zapadnoj Evropi, vraća se u Rusiju decembra 1875. godine.
Fignerova ulazi u Izvršni komitet Narodne volje. Plan ove mlade partije, prve revolucionarne organizacije koja je obuhvatila celu Rusiju, bio je da čvrsto zbije revolucionare u zavereničku grupu, koja bi kao pesnica udarila po apsolutizmu. Cilj toga udarca bio je dvostruk: vratiti samopouzdanje revolucionarima pokolebanim usled poraza pokreta „odlazak u narod“ i izazvati paniku vlasti, što bi bilo iskorišćeno za ustanak naroda. Otuda se Izvršni komitet, od prvog dana, koncentriše na pripremu ubistva cara. Bukvalno lovljen, Aleksandar II, posle sedam pokušaja, ubijen je 1. marta 1881. godine. Vera Figner imala je aktivnu ulogu u pripremama i izvršenju atentata. Uz to, rukovodila je međunarodnim vezama Narodne volje.
Izvršni komitet posle atentata, usled hapšenja, pogubljenja i odlaska u inostranstvo njegovih članova, bukvalno je sveden na Veru Nikolajevnu Figner. Ona ne odustaje od borbe i čini nemoguće na-
U SUSRET PROSLAVI KOSOVSKOG BOJA ·
Zaboravljene pou
Dr Milenko Jovanović
„Pre kosovskog boja, našeg večnog lamenta, pre vekovne gorčine robovanja, Srbija je bila najvitalnija država svog vremena. Nemanjiću, dinastija koja je puna dva veka gradila samostalnu državu da bi je od kneževine dovela do carske krune Dušana Silnog — na delu su pokazali svu snagu i državotvornost našeg naroda. Naviknuti da se nadahnjujemo porazima i „carstvom nebeskim“ taj slavni period naše istorije prečesto zaboravljamo umesto da ga bolje upoznajemo i crpimo poruke iz njega“.
S ovom najavom knjige „Srbija u doba Nemanjića“ istovremeno je izašao u jednom listu i poziv na pretplatu „Istorije Srba“, delo akademika u vrhu srpske nauke pre drugog svetskog rata, a sutradan i najava trilogije: 1. Kosovska bitka — odjek i legenda 2. Kosovska epopeja, antologijsko delo Stojana Novakovića iz 1871. dopunjeno 1906 i 3. Vidovdanska Etika.
Nailazi kako vidimo čitava bujica štamparske produkcije započete o Novoj godini zidnim kalendarima sa slikovnicama kosovskih junaka i desetercima kosovskog epa. Tržište zna šta je u društvenoj svesti kupaca o nacionalnom biću, i nagonu da se bude u društvu „svojih“, i koje sve sile od rođenja deluju na njihov um iz načina života i mišljenja sredine u kojoj smo. Tu su i arhetipski simboli: majka zemlja, rodna gruda i nad njima iluzija O zajedničkom poreklu.
Nekom više, drugome manje, ali od toga iz mnogih izvora uvek ima nešto u umu i čini da se osećamo da pripadamo „svom narodu“. Društva svuda duguju prošlosti svoje ime po kome su narod, svoj jezik, svoju zemlju i državu obeležili — za sva vremena. O tome i mitovi, legende, nacionalne svetinje. Tako je širom sveta, tako je u nas. Tu je temelj po život društva veoma važnog osećanja kakvo je nacionalno. U istoriji Vizantije, po Georgiju Ostrogorskom, srpskom akademiku poreklom Rusu, za vreme građanskih ratova između Kantakuzina i Paleologa Dušan je do Carske krune došao oduzimajući onemoćalom Vizantijskom Carstvu više od polovine teritorije, osvajajući gradove na istoku do Meste i na jugu do Korintskog zaliva. Pošto je pao i dugo branjeni grad Ser, „Dušan je otvoreno istakao svoje pretenzije na hegemoniju u Jugoistočnoj Evropi i na celokupno vizantijsko nasledstvo uzevši titulu cara i samodršca Srba i Grka”.
Što stiže ovde iz opšte istorije, uneto u ovo naše vreme nacionalnih erupcija, među onima koji se plaše vladavinske hegemonije Srba može da ih podseti na otpore ujedinjenju 1918. pod srpskim vladarom i na ekspanziju integralnog jugoslovenstva uvođenog diktaturom sprskog vladara posle 1929. godine. U vreme agitpropa to su bile „velikosprske hegemonističke klike“, a 1980. godine u istoriji učenika usmerenog obrazovanja stajalo je da su srpska buržoazija i monarhija preko jugoslovenstva uspevale da ostvare svoju prevlast.
Pošto je ravnopravnošću i iednakošću
pore da uspostavi organizaciju, koja je 15krvarila. U poslednjem pismu koje je sa slobode uputila porodici, ona kaže: „Ja se osećam nesrećnom, duboko nesrećnom... Nemojte pomisliti da mene obuzimaju nekakve sumnje, razočarenja. Ne, Ja sam čvrsto ubeđena u ispravnost ideje, i u pravilnu postavku naše stvari, u neizbežnost upravo onog puta kojim mi idemo; s tog gledišta nije bila uzaludno prolivena krv tolikih mučenika... Ali u životu svake partije, svake organizacije postojale su krize, koje je teško preživljavati... Ja sam videla u prošlosti i sadašnjosti ljude, koji su sc povlačili pod pritiskom okolnosti i bežali od svega u tim teškim danima, drugi su nestajali, iščezavali sa scene. Ja postojim i neću da bežim. Ako mi želite dobro, poželite nam hrabrost i snagu da korisno poživimo do trenutka, kada će... partija ponovo početi svoj hod napred. Tada je moguće sa osmehom poći i na stratište”...
Usled izdaje, Fignerova je uhapšena 10. februara 1883. godine. Iz Petropavlovske tvrđave, u kojoj je čekala suđenje, ne nadajući se nikakvoj milosti carskog suda i ne želeći je, piše porodici: „Istinu govoreći, ja smatram da je moj život bio srećan (sa mog gledišta) i duži ja ne želim“. Na „procesu 14-torici“, septembra 1884. godine, ona će reći sudu da bi u zemlji bez političkih sloboda kakva je Rusija ponovo izabrala isti put. Osuđena je na smrt, a zatim, posle devet dana čekanja na izvršenje smrtne kazne, pomilovana na doživotnu robiju. Prebačena je u tamnicu Šliselburg, za koju su sami tamničari govorili: „Odav-
- de iznose, a ne izvode”.
Među zatvorenicima bila je jedna od dve žene, a zatim jedina. U ćeliji je provela više od dve decenije. Bila je to, u stvari, osuda na dugo, lagano umiranje. Izolovana od ostalih zatvorenika i pogotovu od spoljnjeg sveta. Pisma sa majkom bila su joj dozvoljena tek posle trinaest godina tamnovanja, i to dva puta godišnje.
Direktor policijskog odeljenja, kasnije ministar unutrašnjih dela, V. K. Pljeve ovako je video Veru Figner: „Njen elastičan i sjajan um ujedinjen sa njenom 5poljašnom lepotom, čisto ženska sposobnost da opčini ljude na prvi pogled, od prve reči, sposobnost da ih neprimetno navede na prihvatanje svojih ideja — sve je to stvaralo takav utisak, da je ne jednom sat razgovora sa njom uzdrmao čoveka i odveo ga na drugi put“.
Iz Šliselburga Fignerova je izišla, na molbu smrtno bolesne majke, 1905. godine. Posle dve godine izgnanstva u Arhangelskoj guberniji, otišla je u Zapadnu Evropu. Tamo se, na kratko, pridružila partiji esera. U Rusiju se vratila po izbijanju prvog svetskog rata. Preživela je njegove strahote i doživela jednu, pa drugu revoluciju. Njena osećanja, nade i zebnje, otkriva govor koji je održala 7. aprila 1917. godine, na večeri posvećenoj uspomeni boraca za slobodu.
LEDIST ' NEDELJNA BORBA
: SORTA | strana |
\gOZNAT ČIN OTPORA STALJINIZMU U PREDVEČERJE „VELIKIH ČISTKi"
„Radujem se — rekla je — što mogu da pozdravim skup u momentu, kada oslobođena Rusija praznuje prve dane novog života. Sada, kada je svrgnut carizam, našoj otadžbini otvaruju se novi putevi.
Težak je bio put izvojevanja slobode, a, možda, još teže je njeno očuvanje i učvršćenje, Mi smo živeli u carstvu i u bespravlju, i to nije moglo da se ne odrazi na psihologiju svih nas: mi nismo navikli da poštujemo zakon, ne umemo da se koristimo pravima, nismo naučili da poštujemo prava drugih. Ali ako se zajedničkim složnim naporima bude učvrstila demokratska republika i mi učvrstimo kod sebe političke i građanske slobode, to neće biti postignuto samo za dobro Rusije, već će se GOO demokratija svih evropskih zecmalja...“. Svuda se oduševljavaju što je revolucija ovih dana stala tako malo žrtava, što sc odigrala tako jednodušno i bezbolno.
Tako misle ljudi koji vide samo sadašnjost, no ako pogledaju unatrag, stvar izgleda sasvim drugačije.
Leonid Andrejev ima priču: 'Zid'. Iza toga zida skriven je, možda, cilj čitavog čovečanstva. Zid je visok i ncpristupačan. Prva kolona ljudi, koja mu prilazi, čvrsto se hvata za kamenu površinu, penje se uz zid, omiče se i mrtva tela padaju u podnožje zida, Dolazi druga kolona; staje na trupove prethodnika, hvata se, penje se uz zid, survava se i gine.
Tako jedna za drugom, sve nove i nove povorke ljudi prilaze sudbonosnom zidu i ginu. Gomila trupova raste i po njoj o ljudi sve više i više približavaju vrhu zi-
a.
Poslednji koji su lako došli po telima poginulih dostižu vrh svetog zida i iza njega vide daleki horizont.
Takav je bio put dostizanja slobode: uništenjem onih koji su se borili s despotizmom u prethodnim pokoljenjima, plaćena je obnova Rusije, koju savremenici vide“...
Samo mesec dana posle februarske revolucije 1917. godine, Fignerova je imala pravo da kaže da je ostvaren jedan od bitnih ciljeva za koje se, među mnogim, revolucionarnim pokoljenjima, borilo i njeno pokoljenje: srušen je apsolutizam. Ustavotvorna skupština, demokratska republika, političke i građanske slobode, čiji jc nedostatak u carskoj Rusiji, nju i njenc prethodnike i savremenike u revolucionarnom pokretu, pre svega, naveo na pobunu, tajno organizovanje i teror kao krajnje sredstvo borbe, — stajali su iza zida apsolutizma, ali još uvek daleko na horizontu. U monopolu, stvaranju neprijatelja i u redovima revolucionara, represiji i čistkama tridesetih godina, Fignerova je videla ne samo udaljavanje od njih, već i obnovu starog sveta protivu koga je ona davno ustala.
(Napomena: ovaj tekst je odlomak iz dužeg rada koji će uskoro biti obja vljen u bcogradskom časopisu „Delo“)
ke prošlosti
Pošto je s ravnopravnošću i jednakošću svih držaVjana u novom UslaVU SR Srbije konačno skinuta sa političke scene istorijska hipoteka o Velikosrpskom hegemonizmu putem „jugoslovensha“ neće bili suvišno podsećanje na istorijsku istinu — da se Dušanovo carstvo posle njego-
ve smrfi počelo da raspada
BrtOr au e PPI aan 32 OVO Dai TE aREt) FK DPVEA TISE Nailazi čitava bujica produkcije započete o Novoj godini zidnim kalendarima sa slikovnicama kosovskih junaka i desetercima kosovskog epa. Tu su i arhetipski simboli: majka zemlja, rodna gruda i nad njima iluzija o zajedničkom poreklu.
parira goa (ip iPe SY B/W KRIKEJV OE OSI MJAJS VS KIT AUJ ay rrzru
svih državljana u novom Ustavu SR Srbije konačno skinuta sa političke scene ova istorijska hipoteka sa srpskog naroda, među Srbima neće biti na smetnji ni istorijska istina da se Dušanovo carstvo posle njegove smrti 1355. počelo da raspada. Na njegovim ruševinama izdvajala su se feudalna vlastela, dok na istočnim granicama necmoćne Vizantije prodiru Osmanlıje, sprva pljačkaškim upadima, a od 1359. teritorijalnim osvajanjima šireći se Trakijom i otpočinjući s okupacijom ne samo vizantijskih nego i južnoslovenskih zemalja, odvodeći domaće stanovništvo u malu Aziju i naseljavajući osvojene teritorije turskim kolonistima.
Oko 1365, deset godina posle Dušanove smrti sultan Murat I preneo je svoju rezidenciju u Jedrene. Despot Jovan Uglješa, koji je vladao u Seru, sučeljavao se sada s Osmanlıjama i pripremao da suzbije dalje osvajanja pokušavajući da okupi zajedničku akciju okolne hrišćanske vladare. Da bi kao saveznik pridobio Vizantiju, prihvatio je da potpiše povelju u kojoj je rečeno štošta što je zasmetalo Stojanu Novakoviću kad je, analizirajući ovaj dokument, primetio „da je čudo kako ga je Srbin uopšte potpisao“.
U povelji Uglješa osuđuje Dušana što se proglasio samodršcem Srbije i Rumelije „zanevši se u svom srcu visinom dostojan-
stva i veličinom vlasti“, u tuđe je gradove „lakomim očima gledao i nepravedni mač protiv najnedužnijih digao... Pa je stvorio nekanonski samorukopoloženog patrijarha, i drsko otevši, ne malobrojne mitripolije od saborne Hristove Crkve, pičdoč njemu, zbog čega se i desilo da je nastala ne mala shizma u crkvi“.
Iznoseći što u povelji obezvređuju i samog Uglješu kad obećava Romejima da vrati „staru slobodu, da opet žive posve oslobođeni varvarske tiranije i nepravde“, Ostrogorski je rekao da primedbu Stojana Novakovića nije teško razumeti, pa pravdajući Uglješu, zaobilazno i Novakovića, ukazuje da su pravila vizantijske retoričke igre Uglješi bila bolje poznata nego nama, da se što je rečeno ne mora bukvalno da shvata i da u suštini malo obavezuje.
U našim danima, Novakovićeva primedba svedoči kako se ponekad dug svom
vremenu odužuje i tako što se iz prošlosti nastoji da ukloni što ne ide u prilog mišljenjima društva o svojim vrednostima. U srpskoj nauci veliko ime Stojana Novakovića nije ostalo pošteđeno od uticaja nacionalnih ideala u politici njegovog doba. Novakovićev Srbin, koji nipošto ne bi potpisao onakvu povelju, priprema se posle pet stotina godina onemoćaloj turskoj imperiji da oduzme što je otela od kolevke Dušanovog Carstva, a Srbin Jovan Uglješa povelju potpisuje da bi sačuvao svoj položaj despota i svoje posede po kojima je Dušan bio i car Grka. Pošto poto, jer cilj opravdava sredstva.
Umesto svehrišćanske alijanse, u rat protiv Osmanlıja Uglješa je krenuo samo s bratom Vukašinom Mrnjavčevićem, kraljem i sa vladarom Dušanovog sina Uroša. Kod Černomena na Marici Turci su 26. septembra 1371 uništili njihovu vojsku u krvavoj bici, u kojoj su Vukašin i Uglješa u sami poginuli. Lokalni vladari, među njima i Vukašinov sin Kraljević Marko, morali su da priznaju suverenitet turskog sultana i da mu se obavežu na plaćanja danka i na vojnu pomoć. Konačna osvajanja njihovih oblasti, kao i ostalih balkanskih zemalja, bilo je sada samo pitanje vremena. O putu kojim se srpska vojska kretala i izbila na Maricu, prema Ostrogorskom, nikakvih konkretnih podataka nema „Moramo da se pomirimo s tim da se ni o samom sudbonosnom boju, do koga je ovde došlo 26. septembra, ne zna skoro ništa pouzdano, kao uostalom ni o Kosovskom boju”.
U opštoj istoriji osvajanje Balkana zna se pouzdano da je knez Lazar Hrebeljanović posle pada Niša 1386. suzbio Muratovu vojsku kod Pločnika i da je zatim Murat krenuo u odlučujuću borbu sa Srbima. Na Kosovu, gdeje 15(28) juna 1389. došlo do sudbonosne bitke, Lazar se suprotstavio neprijatelju sa srpskim i bosanskim trupama. U početku Srbi su imali uspeha i sam Murat je bio ubijen, ali je pod Bajazidovom komandom nadmoćnija turska vojska pobedila. Knez Lazar je pao u zarobljeništvo i pogubljen je po Bajazidovoj zapovesti. Srbija je postala vazalna država Osmanlıjskog Carstva. Poslednji jaki centar otpora Osmanlijama na Balkanu bio je slomljen. Tursko dalje nadiranje u Evropu zaustaviće se kasnije tek pod Bečom.
U proslavi Kosovskog boja, po prirodi stvari, nacionalno osećanje doći će do punog izražaja, jer Kosovo je u srcu prošlosti Srba i uspostavljanja srpske države u devetnaestom stoleću. Srpska istoriografija u proslavu treba da unese pouke iz prošlosti Balkana kojim su prohujala dva velika carstva, vizantijsko i tursko, i tutnjali ratni pohodi · j
NR IC O LC [e 0 1