Борба, 19. 05. 1990., стр. 7
Vesna Roganović
vojim istorijsko-nacionalnim afinitetima Ivan Aralica (1930) zbilja stoji izvan i iznad „modnih trendova“ hrvatske književnosti. Zašto je to tako i da li mu je u tome pomogla udaljenost Zadra u kojem živi i radi od zagrebačke škole ur-
bane proze, ili praktično profešotsko ђау- ·
ljenje istorijom hrvatske književnosti manje je bitno od činjenice da je svojim literarnim umećem upravo tu svoju „marginalnu“ poziciju uspeo da preobrati u osobeni autorski znak i kvalitet. Godinama politički „žigosan” — 3pmzbog epizode u „hrvatskom proljeću“ 1971 — posvetiće se pisanje svojih istorijskih i „morlačkih“ saga, među kojima kritika posebno izdvaja roman „Psi u trgovištu“ (nagrada „Đalski“ i INF) zatim trilogiju „Put bez sna“, „Duše robova“ i „Graditelj svratišta” (za „Dušu robova“ dobiće nagradu „Goran“)...
Ovih dana Ivan Aralica obeležava svoj stvaralački jubilej — tri decenije pisanja — pored ostalog i Izabranim djelima u 8 knjiga koje su upravo objavili sarajevska „Svjetlost“ i zagrebačka „Mladost“.
Na upravo održanim izborima u Hrvatskoj, nezavisni kandidat Ivan Aralica nije, međutim, dobio podršku birača, poput mnogih drugih cenjenih pisaca i intelektu-
alaca u ovoj republici. Ali, nismo prilikom 7
pravljenja ovog intervjua imali utisak da je zbog toga iole ožalošćen, budući da svoju „misiju“ kako će se u daljem razgovoru videti, stavlja izvan aktuelnog političkog konteksta.
Drugo ime raspada
0 Analizirajući Vaše knjige jedan ugledni kritičar je u njima naročito naglasio „kognitivni“ i „etički“ naboj, istakavši da ste skloni da sebe „i stvaraoca uopšte) posmatrate kao medijatora „svesti“ i „savesti“ naroda. Ako je to tačno, kakve etičke zadatke postavljate sebi (makar nesvesno ili podsvesno)?
— Moram otkloniti mogućnost nesporazuma koji se krije u aksiomskom dijelu pitanja, ono da sebe promatram kao medijatora „svijesti“ i „savjesti“. I sad bi, nakon svega što sam preturio preko glave, bilo pretenciozno s moje strane da uzmem tu ulogu. Na početku, kad sam počeo pisati to što ću napisati, o osjećanju misije nije bilo ni govora. Naprotiv, osjećao sam se manji od makova zrna. Slučajno se moje poniženje vezivalo uz moje nazore o ulozi nacionalnog u ljudskom životu i bilo je prirodno da sam, proumljavajući to što mi se desilo, proumljavao i sudbinu svoga naroda i ljudi koji su ga vodili. Pa mislim da je slučajno i to da sam, idući u književnosti tim putem, utjecao ponešto i na modeliranje narodne svijesti. Ipak, skromnost nije samo vrlina već i najčvršća pozicija za uzlet u pothvate koji skromnost ne trpe, pa bih rekao da, ako jesam medijator, u testamentu želim napisati: sve što se nalazi u mojim knjigama preuzeto je od hrvatskog naroda: moje su zasluge skromne; bit ću najsretniji ako narod uzme natrag ono što sam na trenutak posvojio. Više nego stjegonošu, više nego barda na gozbama, više nego ustoličenu veličinu, milije mi je kao metaforu sebe sama vidjeti prosjaka u habitu, koji, s bilježnicom u ruci, ide bos od praga do praga po svim tim krajevima koje sam u automobilu obišao dok sam te svoje knjige napisao.
0 Da li to znači da se u Vašem delu etos i etnos, u izvesnom smislu, podudaraju? — Kod mene se, na moju nesreću, rano javila sumnja u boljševički svjetonazor da će klasnost povezati ljude na taj način što će, u početku, nacionalno učiniti sekundarnim, a potom ga, u zgodnu trenutku, anulirati. Video sam da klasnost ljude razdvaja, a da je anuliranje nacionalnog u ime nadnacionalnog svojevrsni šovinizam. Oba su segmenta boljševičkog svjetonazora proizvodila segregaciju i nasilje. Nakon sraza s tim svjetonazorom, otklonivši klasnost kao zloupotrebljeno političko polazište, oslonac humanizmu sam tražio u nacionalnom. Kad sam se time počeo baviti, aganim pomakom od nacionalnog na nacionalističko, nacionalnom se mogao poreći svaki humanizam, jer se držalo da je boljševizam, podređujući nacionalno klasnom, nacionalno pitanje riješio najbolje i zauvijek. Potpuno sam bio svjestan da se u nacionalnom krije snažan naboj koji je,izbije li na nepriličan način, u prvom redu suicidan a tek potom neugodan za susjede. Zato sam koliko je to u priči moguće, uz poticanje hrvatske samosvijesti posvuda, izrijekom i u kontekstu, isticao da ta samosvijest mora nalaziti oslonac u čovjekoljublju i poticati ga, u prvom redu zbog vlastite koristi jer je agresivnost samoubistvo i za velike i za male narode. Ne znam
koliko sam u tom uspio, ali je moja namjera bila da pomognem razvoju nacionalne samosvijesti koja će biti etična, jer bez U i prema SRO i Ра у: zdrave zajednice, zvala se ona nacijom ili kako drukčije, lična niti može biti, budući je nemoral drugo ime za БИМ
· 0 Kadsmo već kod nacionalnog, njeРи je funkcija u Vašim delima ipak, rek0 bi se, izvan dnevne upotrebe, kao vrsta oneobičavajućeg, „mitskog“ fona pripovedanja, poput, recimo, višetomne sage O Grabovcima?
— Drago mi je čuti da nacionalno u mom djelu doživljavate kao trajnu vrijed-
Razgovor sa Ivanom Aralicom, o „šuinjama“, Jasenovcu, kolektivnom mazohizmu i vremenu istorijskom i nacionalnom
Potreba da se hrvatski poliličari i intelektualci distanciraju od zločina Što su ћ počinili u Jasenovcu pripadnici njihova naroda пе može se izvodili 12 стјетсе аа ви 10 učinili njemački intelektualci prije političara, jer je fu distinkciju napravio hrvatski narod prije njemačkih infelektualaca, 51иpajući od prvog:dana masovno u narodnooslobodilačku borbu — kaže
svratišta·
DRUGA (TV) STRANA
strana razgovor inicirala, nameće se taj paralelizam zločina. Klale su ustaše, ali su klali i četnici. Svi narodi imali su svoje otpadnike za taj posao, a ni druge vojne formacije koje su se za rata kretale našim krajevima zbog same prirode svog posla nisu mogle izbjeći teror. Zato bismo se oko paralelizma zločina morali složiti, a ne upotrebljavati ga u međusobnim prepucavanjima. i
Zver je puštena — Mijanić kao defe komunizma — Svi na izbore! Bajka o Franji i Crvenkapici Šestakov — Kraj još jednog jugosloven"зкод izuma — Kult (ličnosti)? Kada 5и сувга! кикигиг! и Тогопtu — Ekolozi i Kanazir
1. Pokajanje oružjem
subota-nedelja 19-20. maj 1990.
NEDELJNA BORBA
strana
Poljubac smrti
Piše: Bogdan 7Tirnanić
Aralica
nost. To sam i htio postići. Ali, u ovim danima nastajanja višestranačkog sistema osvjedočio sam se da neki strančari, koji svoju politiku grade na nacionalnom, tako moje priče ne doživljavaju, već ih doživljavaju kao robu koja bi se mogla vezivati uz jednu stranku, jedan nacionalni program i jedno vodstvo. Prirodno je da politika želi manipulirati s onim što će joj podignuti ugled u glasačkom tijelu, ali je još prirodnije za višesiranačko okruženje unutar jednog naroda da se opće vrijednosti s istim pravom koriste kao polazište različitih stranaka, jer bez tih općih vrijednosti
PREUZETI TESTAMENT: ivan Arallca
stranke gube sidrište koje ih povezuje i koje im daje pravo da se natječu kojoj će od njih narod dati mandat da preuzme vlast, ne vlast kao sredstvo progona kako vlast koristi totalitarizma, već vlast kao djelatnost od općeg značenja, vlast na dobro svih ljudi. To je bio razlog, da sam pozdravio uvođenje višestranačke demokracije, za koju sam, ne tako davno, mislio da je neću doživjeti, i da sam, istovremeno, otklonio mogućnost da osobno stupim u bilo koju stranku. bok kike i
0 Upravo zbog tog, „istorijskog“ miljea, Vašu su fikciju ponekad абран zbog pristupa pojedinim stvarnim ličnostima (Napoleonu) ili nacijama, te navodnog „ignorisanja“ istorijskog prisustva srpskog, življa na tlu Dalmacije.
Etnocentrične priče
— O Napoleonu sam već negdje govorio i ne bih se htio ponavljati. Sto se tiče ignoriranja srpskog življa na tlu Dalamcije treba uvažiti činjenicu da ja nisam povjesničar da bih bio dužan odmjeravati participaciju hrvatskog i srpskog življa u povijesnim zbivanjima. Dox je to za povjesničare obaveza, pripovjedač je slobodan da piše etnocentrične priče. Ako se to ne zamjera drugim piscima, a ima ih mnoštvo, kakav je to čovjek koji to meni zamjera! Srbi posvuda, pa i u Sjevernoj Dalmaciji, imaju svoje pisce. Da pričaju o srpskom etniku njihov je posao, što oni, koliko vidimo, i čine. To svakako moj posao nije.
6 Nedđavno ste i Vi konačno prekinuli dvadesetogodišnje ćutanje i До o svom angažovanju u „hrvatskom proljeću“ 1971. Te godine kad ste sa istomišljenicima bili smenjivani sa svojih tadašnjih paztijskih funkcija Vi ste — bar je tako pisalo u izveštajima СЕ sve političke (dis) kvalifikacija tvrdeći da Vaše ideje nisu bile idejno i politički tuđe SK-u, niti antisamoupravne, niti frakcionaške. Da li i danas u to verujete, mislim, u SK? Ili ste u međuvremenu revidirali svoja tadašnja uverenja?
— Možda ste i čitali da sam negdje tumačio svoju poziciju iz 1971, te godine ili kad su me poslije veterani napadali zbog koječega, ali je istina da ja to javno nisam činio nikada, čak ni kad sam ostavke podnosio, što je bio dio boljševičkog rituala nazvan „samokritički osvrt“. Učinio sam nešto slično tumačenju svojih pozicija samo u odgovoru na opiužbe u vezi dobiva-
| nja nagrade „Goran”. A i tada, jer sam raz-
graničio nacionalizam od šovinizma, preŠućujući reći što mislim o nacionalizmu, a ograđujući se od šovinizma, izazvao sam kod svojih oponenata veće nedoumice ne-
Bo su ih imali prije te izjave. Izjašnjavanje |
o nacionalizmu izbjegao sam jcr nisam prihvaćao boljševičku igtegpretaciju tog
pojma, o čemu sam tu skoro pisao u „Vjesniku“ i sad se ne bih želio ponavljati. Prema tomu, kad sam bio izbačen iz komunističke partije, ja sam postepeno prestaja vjerovati u sve što je ona propovjedaа. Drugi dio vašeg pitanja doima me se kao da stiže iz nekog drugog vremena, iz nekog drugog kraja. To, da li vjerujem u SK djeluje mi i anahrono i strano. Kako bih mogao vjerovati u nešto čega više nema, bar ovdje kod nas. Druga je stvar ako me pitate, ne baš da li vjerujem, već što
c) oko analogije s drugim slučajevima. Potrebu da se nekim posebnim činom hrvatski ПО i intelektualci distanciraju od zločina što su ih počinili pripadnici njihova naroda ne može se izvoditi iz činjenice, primjerice, da su to učinili njemački intelektualci prije političara, jer je tu distikciju od zločina napravio hrvatski narod prije njemačkih intelektualaca koji su za vrijeme fašističkog divljanja nosili fašističke uniforme — stupajući od prvog dana masovno u narodnooslobodiačku borbu da sami unište organizaciju koja je činila zločine. Zato od onih koji su se oružjem u ruci distancirali od zločina i
„LeposloVjje“ o Srbima
Istina je da ja nisam, kao što to neki drugi pisci obilno čine, u središte svojih priča stavljao odnose keva srpskog naroda, osim ponekad u sklopu mešto šireg spek| "та međuvjerskih i međunacionalnih odnosa, jer to пе držim bitnim i ne vidim BiRGOoE valjanog razloga da se ti___ me posebno bavim. Međutim,
tskog i
o sam uz put ponešto re-
|| kao o kom pripadniku srpskog naroda, govorio sam samo
___ javlja
lijepo, kao što sam to činio kad god bi u moju priču ušao imonarodnjak. Činio sam to stoga jer govoriti lijepo o priadniku drugog naroda znači obavljanje omu pripadaš. Druga je stvar kad se inonarodnjak u priči Бо nosilac vlasti. Onda sam se prema njernu odno-
sio kao prema predstavniku te i te vlasti, a ne kao pripad-
počasti narodu
_| niku tog i tog naroda. Ako bi se na vlasti nalazio i moj su-
| narodnjak, prolazio bi isto kao inonarodnjak!
56 "Вики род гики
„— Ako bude razuma, a ja se nadam da će ga biti, i pobjednici i poraženi, čiji su programi umnogomu istovjetni, shvatiti će ove izbore kao zajedničku pobjedu i ruku pod ruku, kao vladajuća stranka i kao opozicija, nadzirući se i nadopunjujući se, stvarat će kvalifici glavni cilj biti dobro svih stanovnika Hrvatske.
ranu valst kojoj će
mislim o Stranci demokratskih promjena. Onda bih znao ponešto reći. A što Stranka demokratskih promjena ima prefiks SKH ne znači da je to stari SK. Njena je stvar da ocijeni da li joj šteti ili koristi taj prefiks. Po mom mišljenju bit će bolje da ga što prije ukloni. Za ljude koji vode SDP, među kojima ima snažnih individualnosti kakvih SKH odavno nije imao, rekao bih da su oni, baš oni najviše, zaslužni što u Hrvatskoj danas teče višestranački pluralizam. Oslobode li se boljševičke prošlosti
ostat će stranka na koju u budućnosti vaја računati kao na ozbiljnog takmaca даnašnjim pobjednicima. Bez njih pluralističke demokracije ne bi bilo, a meni je stalo do pluralističke demokracije više nego do bilo koje stranke pojedinačno.
0 Jedna od najvećih „kolektivnih trauma“ naše novije prošlosti (pre Golog otoka) na tlu Hrvatske bez sumnje je Jasenovac, odnosno mnoge znane i manje znane te? u kojima su tokom drugog svetskog rata stradale na stotine hiljade Srba, Jevreja, Roma... Istaknuti hrvatski intelektualac Stanko Lasić je u „Krležologiji“ inicirao taj problem sa stanovišta prećutkivanja tih zločina među samim Hrvatima, odnosno, odbijanja da se prihvati iole odgovornosti za te zločine; njihovim prebacivanjem na pojedine „otpadnike“. Kako biste Vi kao također entni hrvatski intelektualac objasnili ovo dugo kolektivno ćutanje nacije, za razliku od, recimo, nemačkih inteleXrtualaca koji su se od tih kolektivnih grobova nacije distancirali i pre svojih političara?
— Zaboravili ste izrijekom navesti da su u tim „jamama“ ginuli i Hrvati, što nije nevažno.
Koliko je meni poznato, ni kod hrvatskih političara, bilo o kojoj se garnituri radilo, ni kod hrvatske inteligencije nema smetnji da se distanciraju od zločina što su ih u ratu učinile ustaše kao odvojak fašističke formacije koja je slične zločine počinila širom Evrope. Uostalom, oni su to u bezbroj prilika i učinili. No bez obzira i na tu voljkost i na to činjenje pitanje distanciranja od ustaških zločina stalno se podgrijava oko četiri pitania:
a) oko broja žrtava. Iako je zločin to što jest bez obzira na broj pogubljenih, broj je žrtava ispolitiziran do krajnje mjere jer su ga u ruke uzeli kvaziznanstvenici koji imaju političku prošlost a nadaju se i političkoj budućnosti pa s tim brojem bezdušno manipuliraju. Mislim da bi utvrđivanje broja trebalo prepustiti znanosti.
b) oko paralelizma zločina. Čim se pogovoriti o žrtvama koja
сре u ratu, bilo
sami od zločinaca stradavali ne bi trebalo zahtijevati da na sebe preuzmu grijehe svojih neprijatelja.
d) oko svrhe distanciranja. Ako je svrha distanciranja izgradnja nacionalne etike i kod Hrvata i kod Srba koja će onemogućivati da se уран bilo koji dio naroda povede za zločinom kao sredstvom u politici, onda će tu distancu hrvatski narod, njegova inteligencija i njegovi političari, prihvatiti čista srca, jer je za njegovo dobro. Ali, ako se inzistiranjem na distanci hrvatski narod želi proglasiti genocidnim, nametnuti mu osjećanje krivnje i iz toga izvući zaključak da nije zreo upravljati sam sobom pa mu treba oduzeti političku samostalnost i postaviti mu tutora, onda distancu s takvom svrhom ne samo da Hrvati neće prihvatiti već će joj se i žilavo oduprijeti, što se samo zlonamjernu čovjeku može činiti da se oni odupiru distanci od zločina.
0 Kako gledate na rezultate prvih posleratnih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i njihov uticaj na budućnost Jugoslavije? — U Hrvatskoj je u posljednjih dvadesetak godina vođena izrazito žestoka mazohistička nacionalna politika. Manifestirala se u vidu političkih i sudskih progona za banalne verbalne delikte, o čemu govori roman „Tajna sarmatskog orla“. Taj mazohizam, kako znate, nije izvoran, hrvatski, on je odvojak boljševičkog uvjerenja da će pred klasnom sviješću i klasnom zajednicom nacionalna zajednica nestati. Hrvatski nacionalni mazohizam kao oficijelna politika došao je do punog izražaja poče godine kao „hrvatska šutnja“ ili, ka-
о 51 ga njegovi praktičari nazivali, „nc dolijevaj ulje na vatru“. Revolt protiv takve politike kulminirao je pod kraj prošle godine. Bilo je dovoljno svega nekoliko tjedana da boljševički monizam dođe u krizu na evropskom prostoru, da hrvatski komunisti reformatori napuste demokratski centralizam kao jednu od nekoliko osnovnih boljševičkih dogmi, da se jedne za drugom odreknu i drugih dogmi boljševizma i da otvore prostor višestranačkom sustavu. I Hrvatska je progovorila. Eksplozivno, kako je jedino i mogla progovoriti, oslobađajući nacionalnu energiju koju je nacionalni mazohizam godinama prigušivao. Taj govor, ako ga gledamo kroz izbore, ne može se drukčije shvatiti nego kao plebiscit za višestranačku demokraciju i prekid hrvatske pasivnosti. Čini mi se da rezultati izbora nisu ni važni, sada je РАВЕНА jedna stranka, па narednim iz-
orima može dobiti druga, važan je prekid s nacionalnim mazohizmom i opredjeljenje za volju naroda koja će se artikulirati kroz višestranačku demokraciju.
maksimirskog sumraka pameti. Ali to nije uopšte važno. Dokaz da nam
spasa nema jeste kako, u analizama te generalne probe pokolja, mnogi ponavljaju svoje „Da!“ ludilu po kome ćemo se dugo pamtiti u istoriji. Jer, kako god se okrene, sve „zvanične“ ocene navijačkog rata na maksimirskom stadionu su „pozitivne“. Svaka od „istina“ operacionalizovana je u sredstvo određene politike. Ne radi se o uobičajenom prebacivanju vrućeg krompira odgovornosti na drugu stranu. Reč je, prosto, o tome da je pravica na našoj strani. Otud su prošlonedeljni manevri novovekih fudbalskih divljaka i kraj jedne epohe, ali, istovremeno, i novi početak. Njihovim događajima politički je Iegalizovana „nova suština“ jugoslovenskog raspada kojoj, eto, forma masakra savršeno odgovara. Ako je već tako, čemu je fudbal još potreban? Kraj „direktnog prenosa umirenja“ iz Zagreba jeste, u tom smislu, krajnje simboličan: fudbaleri su se povukli u „podzemlje“ (svlačionice), a kolektivna zver je puštena na ulicu. Nije od manje „metaforične težine“ ni podatak da se sve to događalo u neposrednoj blizini jednog zoološkog vrta. Evropo, dolazimo!
(О: ко 4. maja nije rekao „Ne!“ nema se rašta zgražavati nad prizorima
Da sam se, kojim slučajem, našao među učesnicima emisije „Teme i dileme“ (vanredno izdanje: „maksimirski slučaj“) prvih pola sata suza bi mi suzu stizala. Razlog tome bio bi istup Miljana Miljanića u dotičnoj emisiji, emotivni govor čoveka kome su mangupi definitivno upropastili život i srozali profesiju u blato. Poznajem dobro Miljana i znam sve njegove, uslovno rečeno, „medijske trikove“, kojima, vadeći ih iz malog džepa, uvek uspeva da postigne nešto drugo od onoga što mu je prividni cilj. Ovog puta je sve to gurnuo u stranu. U njegovom nastupu, punom duboke ojađenosti, ali i novog optimizma, nije bilo ničeg lažnog.
No, Miljanić je — više od nas — čedo ovog sistema, pa, kada se nekako pribrao, opet se uhvatio za naše znane kondicionale i naš još poznatiji „humanizam“ (tzv. briga za čoveka), koji su nas dovde i doveli: on je, razume se, za kažnjavanje Bobana, ali zar smemo, eventualnom drastičnošću te odluke, da upropastimo mladi život čoveka koji je sa jugoslovenskom zastavom trčao onomad
u Čileu. Miljanić ne shvata kako bi se time spasli mnogi drugi mladi životi. Imajući pred očima sudbinu Bobana, budući fudbaleri neće tako olako dovoditi u pitanje mogućnost da, dugom karijerom, zarade mnogo novaca. A pod pretećom slikom hrpe dolara koja nestaje u trenu biće manje izloženi dejstvu onih narkotika čija je „over doza“ uništila Bobana.
Nekolicina opozicionih partija izašla je u javnost sa zahtevom da se do 1. juna odredi datum novih, pluralističkih izbora u Srbiji. Precizira se kako ti izbori moraju biti održani do kraja godine. Pri takvim ПР okolnosti teraju vodu na mlin samo jedne od, kako-tako, profilisanih srpskih političkih stranaka. Stranka koja je trenutno na vlasti — komunistička — pravilno procenjuje situaciju i njena naglo oživljena ideološko-propagandna aktivnost, koja u sebe uključuje i pančevački istup Slobodana Miloševića, sve svoje kritičke strele protiv novih partija usmerava, zapravo, na samo jednu stranu, ka SNO. Nema u tome ničeg čudnog. Osim jednog: kako ostale partije ne vide da im ova nova polarizacija snaga nikako ne odgovara?
4.
Čitam (u „Novostima“) da je televizija Beograd izbegla prikazivanje zagrebačke emisije u kojoj je gost bio Franjo Tuđman. Očito da u Takovskoj 10 neki televiziju tretiraju kao igračku. Jer su, mentalno, još mala deca. I misle da se, zatvaranjem očiju, sve rešava. Ali, Tuđman nije strašni vuk iz bajke o Crvenkapici. On postoji.
Iz izveštaja o poseti Peresa de Kueljara susednoj Albaniji ostao mi je u sećanju jedan detalj: nije bilo ritualnog ljubljenja u obraze. Još jedan jugoslovenski doprinos međunarodnoj saradnji i razumevanju završio je na đubrištu istorije.
6. Startovho je novi program iz kulture „Kult“. Tokom emisije, suprotno svom
običaju, vodio sam beleške o prikazanim prilozima. Sada pred sobom imam.
bezvredan list hartije jer nikako ne mogu da se setim šta li to beše. Nisam, međutim, zaboravio da se upitam kako to da pametne osobe koje diljem jugoslovenske štampe/tiska pišu o nevoljama beogradskih intelektualaca (recimo, Svetlana Slapšak) mogu mirne duše učestvovati u emisiji koja je zamena za „Petak u 22“, čiji je nedavno nestanak sa programa jedan od najeklatantnijih dokaza da boljševička praksa „crnih lista“ još funkcioniše.
7.
Jedan od učesnika „Otvorenog studija“ — Smiljko Sokol — pokušao je da dilemu „kuda ide Jugoslavija?“ razreši poređenjem naše zemlje sa Kanadom. I zbilja, na prvi pogled, naša nova politička situacija sasvim nalikuje sistemu po kome Kanada uspešno funkcioniše. Najkraće rečeno, u mnoštvu političkih partija ističe se nekolicina „nacionalnog formata“ — konzervativci premijera Malrunija, liberali (čiji je vođa bio Trudo) i demokrati, koji se, naravno, međusobno smenjuju.
Ni jedna od tih partija, čak i kada pobedi na opštim izborima, ne vlada „in integrum“: vlast je različito obojena od provincije do provincije. Specifičnost tog modela je da se provincijska vlast može u svakom trenutku „pobuniti“ protiv „savezne“, odbijajući da ratifikuje svaki zakon za koji smatra kako bi mogao štetiti lokalnim interesima. Još više od toga: ako partija na vlasti dođe do zaključka da neka akcija njene sopstvene „centrale“ nije u interesu lokalnog, stanovništva ona će svoje članstvo razrešiti „obaveze“ i, štaviše, preporučiti mu da glasa za predlog suparničke stranke. Tako se upravo dogodilo 1988. godine, kada su liberali iz Kvebeka, na nacionalnom referendumu koji je tražio njihov šef Tarner, podržali premijera Malrunija i konzervativce po pitanju carinske unije sa SAD. I — sva je prilika — pogrešili. Ali, to ne menja ništa na stvari.
Kao što sva ova poređenja neće izmeniti ništa u Jugoslaviji. Jer, kanadski model funkcioniše tek od onog trenutka kada je Pjer Eliot Trudo suzbio etablirane nacionalizme, frankofonski i Kvebeku i anglofilski u Ontariju i Novoj Engleskoj. Pre toga je u centru Toronta rastao kukuruz, a ženama, Kinezima i psima bilo je zabranjeno da ulaze u pabove. Zalud je, otud, očekivati da će sistem koji vlada u Kanadi uspeti da funkcioniše u zemlji gde sve treba da posluži etabliranju nacionalističkih politika.
8.
Pratim sa zanimanjem mali medijski rat između ekologa i Dušana Kanazira, predsednika SANU. „Zeleni“ ga optužuju kako izvrdava da ispovrti istinu o avgustovskoj pojačanoj radijaciji na teritoriji Srbije. S druge strane, čini se da Kanaziru zbilja nije nimalo lako da izvrši zadatak koji mu je poverio RIV: od-
ržao je, tu i tamo, nekoliko smušenih političkih govorancija o pozadini ovakvih glasina koje objektivno... itd.
. _ Apsolutno sam na strani tog starog gospodina. Zato što svi od njega očekuju da učini ono što mu je, u principu, nemoguće. Kanazir je čovek koji voli nauku, ako pod ovim — naukom — podrazumevamo stvari koje služe „napretku“. Svako ko je makar jednom poverovao u tu jednačinu ne može intimno nikad pristati na pomisao da korišćenje atomske energije (u mirnodopske svrhe, razume se) može imati bilo kakve štetne posledice. Cenim taj „idealizam“ kao skupu cenu kojom su mnoge generacije platile obol svom vremenu. Kao što cenim da su ekolozi zakasnili: morali su se sa Kanazirom sporečkati još onda kada je, na tzv. Velikoj skupštini Beograda, održao uvodno slovo o genetskom inžinjeringu kao prosperitetnog razvoja glavnog grada.
(HO O O OVO O ННЦ