Борба, 19. 05. 1990., стр. 9

SVET.

NEDELJNA BORBA subota-nedelja 19-20. maj 1990. strana

Od petunija do genetskog Černobila

Snežana Bogavac

(Specijalno za „Borbu“)

Bon. — Oko 30.000 Sadnica petunije, ·popularnog balkonskog ukrasa, koje su u

ponedeljak nameravali da zasade istraži–vači instituta „Maks Plank“ u Kelnu moralo je da sačeka — bolji trenutak. U neobičnom baštenskom poslu naučnike su, blokadom prostora određenog za biljke, sprečili aktivisti grupe Građani posmatraju petunije“. Lica demonstranata bila su ozbiljna kao i lica onih koji su, u doba antinuklearnog i mirovnog pokreta, blokirali ulaze u atomske elektrane i vojne baze. Oko leja za petunije najčešće se čuo uzvik — „nećemo genetski Černobil“.

Jer, „Građani posmatraju petunije“ nije udruženje ljubitelja bilja, već jedna od mnogih zapadnonemačkih grupa koje traže kritičniji pristup genskoj tehnologiji, strožije zakonsko regulisanje njene primene, pa čak i zabranu daljih genskih istraživanja. Ni petunije koje „posmatraju“ nisu tek balkonski ukras. Biljke neobične roza boje koje su saradnici instituta „Maks Blank“ hteli da zasade su u SR Nemačkoj prvi organizmi izmenjene genske strukture (sa „ugrađenim“ genom kukuruza) koji se iz laboratorije „preseljavaju” u slobodno čovekovo okruženje.

Slučaj problematičnih petunija dogodio se samo tri dana po usvajanju zakona o genskoj tehnologiji, možda najosporavanijeg zakonskog akta od kada vlada sadašnja konzervatvno-liberalna koalicija. Teško da će tekst, usvojen posle višegodišnjih pregovora pa i svađa vlade i opozicije, uneti red u ovu oblast i mir među zavađene stručnjake, predstavnike hemijske industrije i ekološke organizacije. :

Da li zbog složenosti problematike ili namere zakonodavca da zaštiti interese samo neke od zainteresovanih strana, tek i sada ostaju nerazjašnjena najsloženija pitanja primene genske tehnologije. Spornosti mnogih odredbi ovog zakona bila je svesna i konzervativno-liberalna vlada čim je insistirala da se on obavezno usvoji pre pokrajinskih izbora u Severnoj Rajni — Vestfaliji i Donjoj Saksoniji. U obe pokrajine su prošlog vikenda pobedili socijaldemokrati, te u svoju korist preokrenuli većinu u saveznom veću (Bundesratu), gde se, u poslednjoj instanci, usvajaju zakoni. Socijaldemokrati su, kao i „zeleni“, Hi protiv sadašnje varijante „genskog za-

ona“.

Tehnologija ili evolucija

Cilj ovog akta je, kažu njegovi tvorci, da omogući genetska istraživanja i produkciju u, SRh Nemačkoj..Čovek i priroda treba pri tome da budu zaštićeni koliko god je moguće. „Preseljenje“ genski izmenjenih organizama iz laboratorije u prirodu treba da, sistemom dozvola, bude, navodno, držano pod kontrolom. Nijedna druga zemlja ne raspolaže tako solidnom zakonskom osnovom za primenu genske tehnike kao SR Nemačka posle usvajanja ovog zakona — smatraju u bonskom ministarstvu zdravlja.

No, ovog mišljenja nisu ne samo dve opozicione partije, socjaldemokrati i zele-

SR Nemačka — kome služi zakon o genet-

skoj tehnologiji |

Zagovornici genske fehnologije predstavVaju je kao rešenje Za sve probleme ovog sveta. Prolivnici u njoj vide nov izvor profita moćne hemijske

industrije i opasnost po demokraliju.

ni, već ni stručne i društvene organizacije, od udruženja za zaštitu prirode (tri miliona članova) do organizacije kataločke omladine, od ekološkog instituta u Darmštatu preko komiteta za ljudska prava i demokratiju do sindikata. Svi smatraju da je zakon pravljen Mglaynom „po meri” hemijske industrije, da građane /javnost premalo uključuje u odlučivanje o pitanjima upotrebe genske tehnologije i da se kosi sa sadašnjim i planiranim propisima EZ u ovoj oblasti.

Po novodonetim paragrafima nije predviđeno sudelovanje javnosti kada je reč o genetskim manipulacijama u istraživačke svrhe. Kod „preseljenja“ genski maniplusanih organizama iz laboratorije u prirodu saglasnost građana /zajednice potrebna je samo kada postoji opasnost za stanovništvo. A šta je opasno odlučivaće centralna komisija za biološku sigurnost, sastavljena pretežno od naučnika i privrednika, te predstavnika društvenih orpanizacija. Da će članovi komisije odluke donositi protiv samih sebe teško je i zamisliti. Genetski eksperimenti su, inače, po stupnju moguće opasnosti, svrstani u četiri grupe. Pri tome je većina tekućih istraživanja, u 824 laboratorije širom zemlje, već svrstana u bezopasnu, prvu grupu.

Priča podseća na vreme pre četrdesetak godina kada su naučnici, pa i političari, bili oduševljeni idejom o. korišćenju atomske energije. Tada je ona, kao i genetska tehnologija sada, prikazivana kao najbezopasnija čoveku dostupna tehnologija. Onda, kao i danas, u osnovi je stajala želja naučnika da čoveku život učine lepšim i jednostavnijim. U vreme oduševljenja atomskom energijom trebalo je samo dugoročno rešiti problem snabdevanja električnom energijom. Danas je izazov mnogo veći, — reč je o mogućnosti pobede tehnologije nad evolucijom.

Hans Jonas, jedan od najznačajnijih savremenih filozofa morala naziva to u knjizi „Tehnika, medicina i etika“ „pervertiranom ljudskom željom za avanturom“. „Strahopoštovanje pred poretkom u prirodi postalo je strano zapadnom duhu“ piše Jonas i dodaje da je izraz tog otuđenja industrijalizacije prirode, koja se neslućeno ubrzava baš genetskom tehnologijom.

Licenca za hleb

U SR Nemačkoj su, tokom jeiprolna zakona, zagovornici genske tehnologije nastojali da stvore pozitivno raspoloženje u društvu predstavljajući je kao nezamenljivu u rešavanju gorućih problema današnjice. Navodnim stvaranjem novih, na bolesti otpornijih vrsta biljaka sa većim prinosima otvorio bi se put rešavanju DRODIB: ma gladi u svetu. Manipulacija genima bi, potom, omogućila i da se otkriju uzroci, te pronađu lekovi za oko 2000 medicini još

nerazjašnjenih oboljenja. Genski manipulisani mikroorganzimi mogli bi, navodno, i da nas oslobode problema stalno rastućih deponija smeća na planeti.

I stručnjaci instituta „Maks Plank“ NI petunije sa obrazloženjem da će ti eksperimenti otvoriti put stvaranju sorti biljaka značajnih za „gladne zemlje“. Kritičari su drugog mišljenja. Aktivista „anti-gen-tehnološkog" pokreta, kelnski hemičar Gregor Bornes smatra: „Glad u zemljama tzv. trećeg sveta ne nastaje zato što tamo ne rastu ili ne mogu da rastu visokorodne sorte biljaka, već zato što ove zemlje kredite od Međunarodnog monetarnog

onda dobijaju samo ako gaje npr. banane

ili kafu. Da bi vratile kredite te zemlje su prinuđene da izvoze banane, umesto da sade žito za gladno stanovništvo. Glad je politički problem i ne može da se reši pomoću genske tehnologije“. ·

Da genski eksperimenti najviše koriste industriji smatra i Hening Kunhart iz Saveznog ureda za biljne sorte: „Ukoliko se nastavi ovako, doći će dan kada će postojati patent i za sam hleb, samo zato jer je genetska struktura žitarice iz koje se dobija brašno izmenjena. Hoće li tada svaki poka: da plaća licencu nekom hemijskom

oncernu”. Nadležnima u EZ već je stigao predlog da svi koji genetskim manipulacijama proizvode nove biljne ili životinjske

vrste mogu dvadeset godina da naplaćuju .

licencu od korisnika „patenta”. Za hemijsku industriju, koja pretežno finansira gensko-istraživačke projekte, otvorilo bi se ogromno tržište. Ali, ko bi tada još mislio na siromašne zemlje koje bi tada postale još zavisnije od razvijenih?

Hemijska industrija bila je od kraja protekle godine posebno zainteresovana za brzo usvajanje „genskog zakona“. Tada su, naime, sudske vlasti u pokrajini Hesen zabranile gen-tehnološku proizvodnju tzv. human-insulina hemijskom koncernu „Hehst“. Sud je tako odlučio s obzirom na „nesagledive rizike za čoveka i okolinu“ koje nosi upotreba genske tehnologije i na nedostatnost pravne regulative. Neki nemački hemijski giganti zato milione dolara ulažu u genetska istraživanja van zemlje, najviše u SAD. Tako „otiču“ značajne sume novca. Svetski promet samo sa human-insulinom iznosi godišnje oko. milijardu dolara.

Mračna slika budućeg društva

Iz redova „zelene” partije upozoravaju da se novim zakonom ne isključuje mogućnost primene genske tehnologije u vojne svrhe. A, na traženje novinara dnevnika „Frankfurter runšau“ ministarstvo odbrane saopštilo je da trenutno radi na pet istraživačkih projekata u oblasti genske

tehnologije. Zeleni traže i zabranu „preseljavanja” genski manipulisanih organizama u prirodu. Jer, samo pre nekoliko meseci TV-novinarima došla je do ruku poverljiva studija Saveznog ureda za čovekovu sredinu u kojoj stručnjaci tvrde da je „ponašanje genski izmenjenih organizama u prirodi kao i dugoročno delovanje primene genske tehnologije u ovom trenutku potpuno nepredvidivo“.

Zapadno-nemački sindikati traže i.

strožije zakonsko definisanje mogućnosti primene genske tehnologije — na čoveka. Strahuju da bi primenom genom-analize radnici za posebno teška radna mesta bili birani na osnovu gensko-tehnoloških metoda. U pojedinim velikim pogonima u razvijenim zemljama je „genetic-screening” deo konkursa za prijem nove radne snage. Tim testom je moguće, recimo, utvrditi da li je osoba osetljiva na pojedine hemikalije i kao takva — nepodobna za firmu.

Mračnu sliku budućeg društva kritičari upotpunjuju i upozorenjem na mogućnost (zlo)upotrebe tzv. genetskog otiska prstiju. Berlinska je policija protekle godine napravila već prve pokušaje hvatanja prestupnika ovom metodom. Zahvaljujući njoj je, navodno, tek kapljica krvi, mikroskopski mali komadić kože ili jedna jedina dlačica policija dovoljna da pronađe krivca. Komitet za ljudska prava i demokratiju traži zabranu ove „nepouzdane metode“ kojom se pokušava „da se istražni postupak navodno naturalistički objektivizira”.

Kritičare genske tehnologije, i, posebno, kako kažu, „o-ruk postupka“ kojima je donet zakon njenoj primeni, najviše brine to što je mogućnost uticaja građana u ovoj oblasti, koja krije velike opasnosti, minimalna. U mogućnosti (ili nameri) da se oblasti genetskih istraživanja (i posledica) prepusti isključivo stručnjacima, komitet za temeljna prava i demokratiju vidi ugrožavanje demokratije u ljudskih prava.

U apelu komiteta objavljenom nekoliko dana pre usvajanja spornog zakona stoji: „Ne može da se potisne strah od društva biomedicinskih i biotehnoloških supstituta. Na mesto socijalnih stupaju biomedicinska-biotehnološka rešnja. Prete nam nove, biotehnološki propisane forme normalnosti. (... ) Negativni socijalni efekti mogu da budu: smanjenje tolerantnosti prema ponašnju koje odstupa od propisane normalnosti, mogućnost da medicinsko-tehnički propisana forma zdravlja postane norma, podvrgavanje zdravstvenim testovima čitavog života, mogućnost da ljudska patnja postane tehnička veličina, dalje izumiranje društvenih veza“.

Vreme otrežnjenja i splašnjavanja oduševljenja mogućnostima koje nudi genska tehnologija prošlo je, barem u SR Nemačkoj, mnogo brže no što je to bio slučaj sa opčinjenošću atomskom energijom. Mnoštvo spornih pitanja veznih za ovu tehnologiju, ne samo tehničkih, već etičkih i političkih, potvrđuje da se pukim pravnim aktima ne može regulisti njena primena. Da li je ovo početak novog „anti-gen-tehnološkog pokreta“ tek će se videti. Ali, moguće je da su zemlje koje u genetskim istraživanjima nisu daleko odmakle zapravo u prednosti, jer im ostaje više vremena za papmič lenja o mogućim posledicama ove, po mišljenju mnogih, najspornije tehnologije 20. stoleća.

Poslednji mohikanac

italijanski parlament o teroristima

Ukoliko ifaljjanski parlament prihvati predlog grupe poslanika da se USvoji zakon o pomilovanju ferorista koji su osuđeni na dugogodišnji 24tvor, na slobodi bi mogao da se nađe i Renato Kurčo, osnivač „Crvenih

Mariza Krevatin Majstorović Renato Kurčo je na jedanaest sudskih procesa sakupio 57 godina zatvora. Tome bi trebalo dodati i.šesnaestogodišnju kaznu koja još nije definitivno potvrđena. Kada je reč o zatvorskim kaznama dužim od 30 godina, talijanski krivični zakon predviđa njihovo „kumuliranje“, odnosno redukciju na 30 godina efektivnog zakona. Sada, na osnovu alineje B člana 1 prijedloga zakona o pomilovanju terorista koji su osuđeni, na zatvorske kazne duže deset godina, predviđa se njihovo skraćivanje na polovinu. S obzirom da je Kurčo odležao 16 godina, ukoliko se ovaj ea: log prihvati, mogao bi se naći na slobodi već tokom ove godine.

U 48 godini, mada još zarobljenik taštine zapovjednika broda koji je, doduše, potonuo, nije više onaj isti čovek koji je pred 12 godina govorio o bezumnom ubistvu Alda Mora e o o „najvišem mogućem aktu humanosti u klasno podeljenom društvu“.

U srce države

Zapravo, Renato Kurčo se nikada nije javno i potpuno distancirao od terorizma, nasilja i „udara u samo srce države“, kako se to često čulo u terorističkim krugovima. Mogao je, kao i neki drugi velike vođe nekih terorističkih organizacija, iskoristiti poznati zakon o „pokajnicima” i dospeti na slobodu mnogo ranije. Ali nije. Zato mu je iz davnih dana ostalo vrlo malo Uglavnom uspomene, a i one su tragične i bolne.

Jedna od njih povezana je za čoveka ·broj dva u Br — Alberta Frančeskinij Frančeskini se odrekao oružane borbe i njihovo se veliko i duboko. prijateljstvo prekinulo zauvijek. Samo uspomene ostale su i za Marom Rostanjsom, iskrenim prijateljem koji ga je dugo Pra u zatvoru ali ga je ubila mafija. I konačno, uspomena na Maru Kagol, nezaboravnu ženu koja ga je lično oslobodila iz zatvora 1975. godine. Samo nekoliko meseci nakon spektakularnog događaja ubijena je u okršaju sa policijom.

Pred dvije godine Frančeskini je obja-

brigada“.

Plašljiv, ali dosledan: Renato Kurčo

vio ispovjest pod naslovom Mara, Renato ija. Preko zajedničkog prijatelja jedan primerak poslao je svom drugu u zatvor. Ali, ovaj nikada nije smogao dovoljno hrabrosti da ga i uruči. Također, kada se u jednom televizijskom intervjuu javno odrekao terorizma, samo ga jedan zatvorenik nije gledao: Renato Kurčo. „Previše bi me povrdilo” priznao je kasnije prijateljima.

Svi oni koji veruju u usud, vjerojatno će u njegovoj biografiji pronaći potvrdu za tako nešto. Kao da mu je život obilježen id samog starta. Rođen je u vanbračnoj ljuba-

vi Jolande Kurčo, tada vrlo lijepe i mlade žene i Renata Kampe, vrlo otmenog i dobrostojećeg oženjenog gospodina. Otac ga ije nikada službeno priznao, ali ga je uvijek pomagao. Ostali iz porodice Kampa naprosto su ga obožavali. [

Studij sociologije je na Univerzitetu u Trentu. Tu je zaradio i nadimak “pas“. Uvijek u društvu sa Marom, zaostajao je za jom neki korak i doima se kao vjeran pas koji bi je slijedio i na kraj svijeta.

Kurčo i Frančeskini sreli su se početkom 70—tih. Kao i mnogi na tadašnjoj ekstremnoj ljevici bili su uvjereni da je revolucija na samom pragu. Potrebno je samo stvoriti dobro orpaniziranu i istreniranu grupu istomišljenika, gurnuti u stranu tradicionalnu ljevicu za koju i tako nikada nije nađena jedna dobra riječ i udariti. Nedoumica je bilo samo u vezi imena. Na koncu izabrano je Brigate Rose, odnosno samo Br, dva slova koja su ostajala iza brojnih otmica, bezumnih ubistava, eksplozija. U međuvremenu pridružio im se i treći član, Mario'Moreti koji je nakon što se Kurčo našao po drugi put u zatvoru preuzeo vođstvo nad Br.

Tragično i nezaustavljivo

Prve otmice izvedene su već početkom 1971. godine. Ubrzo, zatim slijede „lišavanja slobode“ pojedinaca, uglavnom industrijalaca, menadžera velikih kompanija i sudaca. Prve žrtve pe su neplanirano, ali su u lecima ipak opravdane. Sve dalje bilo je tragično i nezaustavljivo.

Renato Kurčo uhapšen je dva puta.

Prvi puta 1974. godine kada ga je iz zatvora oslobodila Mara Kagol i drugi puta 1976. godine.

S tim u vezi vrlo je ilustrativan jedan sasvim bizaran detalj. Uhapšen je u jednom od skrovišta i tom prilikom, sasvim

bezrazložno opalio nekoliko hitaca. Bizarnost ovog događaja objasnio je kasnije sam Frančeskini. Naime, upravo u to, vrijeme Kurčo je završavao dokument u kojem je razradio postupke i pravila ponašanja pri eventualnom hapšenju, posebno u slučaju zasjede. Preporučivao je otvaranje vatre, kako bi se drugi upozorili na opasnost. „Eto zašto je Kurčo pucao. U suštini bio je plašljiv, ali vrlo doslijedan!”“ — objasnio je Frančeskini.

Od tada započinje njegova “tvrđa“ faza. Odbio je bilo kakvu suradnju, susrete sa sucima, Odbacio sve dokaze i osim one ' monstruozne izjave o ubistvu Alda Mora, nije dao nikakav iskaz.

Osamdesetih godina terorizam je razbijen, mnogi “pokajnici” žive svoju svakidašnjicu, ali on je ostao cijalo to vrijeme u zatvoru uzdignute glave. Gledajući ga izvana naročito u kavezu u sudskoj dvorani, doimilo se kao od granita. Svoje zatvorske dane organizirao je po striktnom dnevnom redu. Ustaje u sedam; sluša vijesti, zatim kuha kavu i ponovo se vraća u krevet; čita. Izlazak na zrak koristi za sport. Poslije podne uči i piše. Navečer često kuha za zatvorske prijatelje. Navodno je specijalista za špagete.

U zatvoru je napisao mnoge radove. U posljednje vrijeme sve manje o politici, a sve više o drugim oblastima u kojima nitko ne bi potražio teroristu njegova formata: psihijatrija i lingvistika. Upravo je zato na jedvite jade pronašao izdavača za svoju neobičnu knjigu Alfabet Estea. Rukopis je ugledao svijetlo dana tek nakon što sc za nj zainteresirao Aiberto Moravija. U rukama njegovog izdavača nalazi se i rukopis koji je napisao sa još dvojicom terorista, a govori o zatvorskom životu troje ljudi koji će uskoro izaći na slobodu.

„Savijanje je uvijek dobra praksa i sa samim sobom“ — napisao je u povodu ubistva prijatelja. Ako izađe, da li će se saviti i pred devedesetim godinama koje nemaju gotovo ništa od sedamdesetih?

Berlpe a er glavni grad?

Pisma iz Berlina

Kako je tu nekada bilo Živo, kako se lu svjelski živje/o, prije no šfo Je Hiller 1933. bacio Niemačiu U bar-

barstvo. lako prostrana Ulica Poa Piše: Lipama danas ni izdaleka ne izgle- Slobodan Šnajder

da kao prije rata, a hodati njome pogibaljno je zbog rijeke frabija Što od slavne berlinske kucavice čine plinsku komoru.

1 dugo dok postoje gradovi kao što su Koln, Stuttgart, Munchen i Leipzig, neće-

mo Berlinu priznati pravo da vodi Njemačku, niti da uzme u zastupstvo njemačko

čudoređe i njemački duh, koje inače svojata. Oštro zar ne? Da bi se ova rečenica do kraja razumjela, mora se nešto znati o njemačkoj povijesti, napose pak o povijesti njemačkog ujedinjenja 1871. godine. Ujedinjenje koje je manje-više provela Pruska, mnogim je njemačkim državama i državicama izgledalo kao prisajedinjenje, kao podvrgavanje pod jednu centralističku ovlast. Današnja Savezna Republika prilično je sređena država, svakako neuporedivo sređenija od naše. Centrifugalne intencije lokalnih zemaljskih vlada naspram centralne vlasti nisu ni izdaleka tako snažne kao kod nas, konačno drukčije su historijski fundirane. Ali one postoje, unutar svoje specifične dijalektike. Berlin je u tom smislu oduvijek bio simbol pruskog militarizma, dakle simbol opresije protiv razlika njemačkog sjevera i juga, naprimjer. Što je bio i simbol njemačkog nacizma ne čini mi se historijski opravdano. Ovdje je doduše bio Hitlerov „glavni stan“, ovdje je bila glavna kancelarija Reicha, „dvostruko dulja od versajske Dvorane zrcala“. Tu je konačno bio bunker u koji je po Hitlera došao, kako bi Njemci rekli, „gospodin Heinz“, a mi bismo pak rekli da je došla Kuma Smrt. Tu je Hitler proslavio svadbeni pir s Evom Braun, a ruski su tenkovi već bili na Podstamskom trgu, itd. A ipak su Berlin nacisti morali osvajati, dakako ne protiv baš tako grčevitog otpora kao što je pružen Rusima. Ali Berlin nije nikada bio „historijski grad Pokreta“, bio je to jedan grad s gornjega popisa bavarski Munchen. No bilo to historijski opravdano ili — tko uostalom pita za tako što — Berlin je grad koji posijedaju mnoge sablasti. Numinozno gnijezdo, točka atrakcije i repulzije. Za mnoge, do današnjega dana, do aktualnih rasprava o tome hoće li, treba li, Berlin ponovo biti glavni grad ujedinjene Njemačke. Citat u početku teksta uzmite kao mali trik. Samo bi visoki plasman Leipziga ukazivao na to da gornji retci nisu napisani u današnje doba. Jer Leipzig je danas u dijelu Njemačke koji nije mjerodavan. To se naprosto ne broji. Grad koji sam ovlašno upoznao u studenom 1989, na sam „nulti dan nove Njemačke,“ grad u kojem počiva Johann Sebastian Bach, gdje je Faustov vražji prijatelj učinio da iz stola poteče vino u klijeti Auerbach taj Leipzig, za koji vjerujem da će jednom biti ljepši od na primjer Frankfurta, ne dolazi dakako u obzir. : Gornja je paskvila protiv Berlina anonimna, a objavljena je daleke 1892. godine u časopisu „Grenzbote“. Vjerujem da će ponekog čitaoca razveseliti formulacija koju sam našao u političkim diskusijama iz toga doba, a prema kojoj je Njemačka tada živjela u društvenom sistemu koji se zove socijalno carstvo (sociales Kaisertum)! Sad se ljepo vidi da je društvo „socijalne tržišne privrede“ itekako historijski utemeljeno. Dakako, radi se o stopostotno čistom idealizmu koji sada posvuda nesmetano trijumfira. Sveti je Otac naime, nedavno, iz staklenog kaveza u Pragu, izjavio da je materijalizam konačno oživio poraz. Dakle, baš kao i u doba socijalnog carstva, ono socijalno danas stoji za idealizam.

7 oliko je taj odium spram Berlina star? K Kad se daleke 1804. u Berlinu obrela ljuta Napoleonova protivnica gospođa Anne uise Germaine von Stael, tiha patnja dobre polovice intelektualne Njemačke, nije se o gradu izjasnila osobito povoljno. Učinio joj se preopasno nov, „bez ijednog gotičkog spomenika“, a za zdanja građena pretežno opekom, našla je da su bez posebnih obilježja, naime da (zdanja), „ne odaju ništa o povijesti zemlje niti o ćudi njezinih stanovnika. (...) Lijepe, novosagrađene zgrade stoje tu samo radi ugodnih susreta i rada.“ Mora da je pruska metropola Parižanki izgledala prilično dosadno, a možda je naslutila nešto od pruskoprotestantskog kulta rada i reda koji ne pogoduje Muzama. 1 to iako je pruski dvor, u slijedu svoga kralja kojega povijest pamti nadimkom „Filozof iz Sanssoucija, bio sav prožet foltuškon kulturom i francuskim jezikom. Berlin pisala je Madame de Stael u Pismima iz Njemačke, „veliki je grad s vrlo širokim i gotovo potpuno ravnim ulicama i lijepim kućama, koje se u cjelini doimaju kao da su izmštrane.“ Zanimljivo je danas provjeriti njezin dojam, na primjer šetnjom čuvenom avenijom Pod lipama. Tu su mnoga zdanja koja je Madame de Stael već mogla vidjeti, iako ni izdaleka ne sva. Francuska katedrala, na primjer, mlađa je od zdanja Hrvatskog narodnog kazališta. Naravno, vrijeme je učinilo svoje, a i savezničko koventriranje (tehnički termin, znači spravnjivanje gradova sa zemljom iz zraka, kao takav sigurno ne čini čast našem stoljeću). I danas ostaje neki dojam da su zgrade strogo poredanie, nove i stare kao'u vojničkom stroju. Ali vrijeme je učinilo svoje i u smislu da su zdanja dobila patinu i ljepotu starih stvari, Kako je tu nekada bilo živo, kako se tu svjetski živjelo, prije no što je Hitler 1933. bacio Njemačku u bavarstvo. Čak i nakon toga, koliko se dugo Berlin opirao u svojoj svjetskosti, pomoću kulture koja se ovdje razvila. Te iako prostrana, Unter den Linden (Ulica Pod lipama) danas ni izdaleka ne izgleda kao prije rata, te iako je hodati njome pogibenjno zbog rijeke trabija što od slavne berlinske kucavice čine plinsku komoru, ipak se može shvatiti kakav je moćan magnet nekoć Berlin bio. Na primjer, za Go ringova intendanta Gustafa Grundgensa.

raćamo se jučer moj prijatelj Roberto Ciulli i ja s Istoka na Zapad, taksijem, pravo

u Cafe Paris na Ku dammu, pored kina gdje se već mjesecima vrti jedan stari film,

Faust, dio prvi, režija Grundgensova, Mephisto-Grundgens, kasne pedesete. Vidio sam taj film nekoliko puta, vidio ga je i Roberto, u sklopu milhajmskih pokusa za Hrvatskog Fausta. Upozoravam ga na reklamu riječima — Grundgens je bio ipak veliki glumac, pri čemu se nas dvojica razumjemo u tom ipak. Tad će taksivozačica iznebuha: „Nenadmašen!“ Diskusiju u pogledu ovoga ipak ona bi držala suvišnom. „Doviđenja“, rekao sam izlazeći iz njezina taksija. „Pozdravlja Vas Klaus Mann.“

\

Na svečanosti u Kampali Museveni je

Kako ostati Živ

Međunarodna federacija novinara, sa sedištem u Briselu, izdala je knjigu sa preporukama novinarima koji idu u zaraćena područja. Knjižica od tridesetak strana pod naslovom „Opasnost — novinari na zadatku“, pokušava da odgovori na pitanje kako ostati živ, izbeći povrede, zatvor, proterivanje ili bilo kakvu drugu opasnost, i poslati izveštaj.

U Pai se kaže da je prošla godina biJa dosad najgora po broju poginulih novinara u svetu. Život su izgubila 53 izveštača, na ratištima u Panami, Salvadoru, Burmi i Rumuniji. Petnaest novinara poginulo je u Kolumbiji, u ratu između vlade i narkomafije.

Novinarima koji idu u opasna područja savetuje se da nikada ne nose maslinastosivu ili bilo kakvu drugu odeću koja podseća na vojničku. Preporučuje im se i da uvek ponesu dovoljno novca, ali da nikad ne nose (aaa ili neko drugo oružje. „Ne sedajte na zadnja sedišta automobila, niti u zaraćenom području vezujte automobilske sigurnosne Pojaseve,i izbegavajte da perete automobile“, preporučuje se novinarima.

(Ne)moral sida

i Predsednik Ugande Joveri Museveni izjavio je nedavno da je nedostatak morala stanovnika te zemlje glavni razlog što je Uganda među afričkim zamljama na prvom mestu po broju obolelih od side.

rekao da je ugandsko „stanovništvo moralno iskivareno i da je zbog toga sida toliko rasprostranjena“. Pozvao je roditelje da uče svoju decu „striktnoj disciplini u životu“. Vlada je najavila da će uskoro doneti zakon kojim se mlađima od 18 godina zabranjuju seksualni odnosi.

Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, broj potvrđenih slučajeva side u Ugandi za proteklih godinu dana se gotovo udvostručio, sa 7375 marta prošle godine, na 12400 danas.

„Totalno preuzimanje vlasti“

Čileanske „pobunjeničke i narodne snage Lantaro“ (FRPL) preuzele su odgovornost za veliku krađu prezervativa i kontraceptivnih sredstava koja su pre par dana dogodila u jednoj apoteci u Santjagu. „Ova akcija čini deo naše kampanje za totalno preuzimanje vlasti“, telefonom je saopštila jedna ODECE ove gerilske organizacije redakcijama listova u čileanskom glavnom gradu.

FRPL je osnovana pre sedam godina, u vreme diktature generala Pinočea, i do sad je preuzela odgovornost za brojne napade, kao i za ubistva sedam policajaca. Pripadnici grupe se, između ostalog, zalažu za uvođenje potpune seksualne slobode u Čileu.

E ppgggopo pp A A (IOIdIUT o II O —_ — A. GI II n i a i n a a Ji i II — A _—_ ZI+„A.—_EELV |AIAČ_Č|_Č_A|(—AAr_ SSL ona IJ ·Č>O GI —_ — IVI |