Борба, 03. 12. 1990., стр. 5
PONEDELJAK, 3 DECEMBAR bb
NA KONCU ANKETE „BORBE“ O MEDIJSKOM RATU
*
„Prije zalaska sunca, tri su se ili četiri drolje Donnafugate (...) poja vile. na trgu, kosa ukrašenih trobojnim vrpcama, da protestiraju protiv isključenja žena iz glasanja. I najžešći liberali su ih ismijali, pa su bile primorane ponovo se zavu ći u svoje rupe.
To nije smetalo da novine [fl] Giornale di Trinacria četiri dana na kon toga obavijesti Palermitance kako su u Donnafugati neke ot mjene predstavnice lijepog spola htjele ispoljiti svoju nepokolebljivu vjeru u novi sjajni trenutak ljubljene Domovine, i defilirale na trgu uz opće odobravanje ovog rodoljubivog stanovništva.“
Vidi ti tog G T di Lampedusu kako se u „Gepardu“ petljao u naše unutarnje stvari. Piše kao o Siciliji, ali znamo mi na što on cilja...
Vanjski, a unutra
Miloš Antić, Nenad Batkovski, Gradiša Katić, Miro Krmpotić, Maristela Lučić, Ljubomir Mudreša, Žužana serenčeš, Slobodan Stanojević, Dragoljub Vuković i potpisani novinar „Borbce” hvatali su izjavc 25 braće i sestara po profesiji o uzrocima, tj. inspiratorima i krcatorima tzv medijskog rata, o ulozi njih osobno i njihovih glasila u tomc bojevanju, te o mogućnos-
Mitević kao
Hitrec
Krhkost odanosti naših novinara univerzalnim načelima i pravilima zanata nije samo plod npr. niskog morala, nego je privrženost starim i novim komitetima proizvod materijalne „baze“ koju mediji gotovo da nemaju. U jugoslavenskim je sredinama i krajevima jedino vlast nova, a sistem je star. To hoće reći da je hrvatski premijer Josip Manolić, samo mlađi brat vojvođanskog „velikog, brata“ Radomana Božovića. Oba se naprežu podržaviti tj. popartijašiti medije, samo jedan u predizbornom grabežu, a drugi u „demokratskom“ mutežu.
U tom smislu, TV Beograd nešto je kao ćirilično izdanje HTV, a da Dušan Mitević nije Srbijanac zacijelo bi bio.Hrvoje Hitrec.
tima za kraj istoga. Na istom su se mjestu, u „Borbi“, našli Hidajet Biščević („Vjesnik“), Slobodan Jovanović („Politika Ekspres“), ured nici TANJUG-a i HINA-e, Erol Rizaov („Nova Makedonija“), Džamaludin Latić (islamski „Preporod“) Za serijal nas je inspiriralo uvid u situaciju·' za Našu apriornu - prvenstveno urođeničku — isti. nu spreman sam dokazati i da je Zemlja piramida, samo da pobijem one klevetnike koji lažu da je u pitanju — kocka.
Zaključak bogate diskusije kolepa „društvcno-političkih (su)rad nika“ (po doskorašnjoj klasifikaci ji) bio bi da postoji medijski rat kao prateća pojava političke borbe za vlast. Milisav Milić, sadašnji, vjerojatno i posljednji predsjednik novinarske asocijacije (ovakve) Ju-
Novinari gori od političara
Kod nas nije vijest kada čovjek ugrize psa, nego je povod komentara, reportaže, članka i izvještaja kada Hrvata ili Srbina ugrize „srpski“, odnosno „albanski“ ili „hrvatski“ pas.
· floskulu izmislili su oni koji bi no-
f | l || l vinare htjeli staviti pod kontrolu, }
kao u stara, dobra vremena ranog boljševizma“, istaknuo je Vjekoslav Krsnik (Hrvatska izvještajna novinska agencija). Iz teksta Bogdana Dečermića, doskorašnjeg, dopisnika „Borbe” iz SAD, vidjesmo da čak i precijenjeni „New York Times“ drži gard, tj. da se u pravilu opredjeljuje za demokrate i Ži-
nestalo 50.000 Hrvata
Prema popisu iz 1971. godine, u Vojvodini je živelo, mahom na se-
| __ O |}f' Fil NJ o U || |N |D} | || Zu |} = 0950} j JS 60), Pi aJJJIIJ ž | || Z |) | M: inje |I} ||| i e
MJ i
JM 1) 1101 ŠHS 101]
772477!
|| Š ; Ua WD |||I}|M}||/} 3 j S „ a uh Iuav |} _k ON 3 4500}; )š| i | 4,200
||) JJ || i; SK
a
dove. Mada je i sam izbor informacija ideološko-politički stigma-
tiziran, kod nas nije problem u
stavu komentara, već u tome što je sama informacija zasićena stavom. Ili — kod nas još ne važi pravilo da je vijest kada čovjek ugrize psa, nego rang izvještaja, saopćenja, komentara, reportaže, član-
ka... dobija činjenica da je Hrvata ·ili Srbina ugrizao „srpski“, odnosno „albanski“ ili „hrvatski“ pas! Kako je to gospodin Lenjin izložio još početkom vijeka: partijski (državni) list ima da bude kolektivni propagator, agitator i organizator. Većina anketiranih jedini način okončanja medijskog rata vidi u pomirenju posvađanih politika, ali ni u tom slučaju nema garancija da će novinarstvo postati profesionalno. Tragedija je naše profesije, kako reče kolegica Klasinc, što se
veru i zapadu Bačke, 139.000 Hrvata. Deset godina kasnije bilo ih je 110.000. Međutim — kako nam na početku razgovora za „Borbu“ tvrdi mr Bela Tonković, predsednik Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine — u poslednjoj deceniji nije „nestalo“ samo 30.000, već i čitavih 50.000 Hrvata. Jer, po crkvenoj evidenciji, u koju Tonković ozbiljno veruje, na početku sedamdesetih godina u Vojvodini je živelo oko 160.000 Hrvata. Gde su oni „nestali“ — pitamo predsednika DSHV
— To tek treba da se pokaže. To je, inače, jedan od razloga zašto smo formirali svoj savez. Jer, toliko „osipanje” jedne nacije u tako kratkom periodu je neshvatljivo. Njihovom „nestajanju“, mislim, doprinelo je i to što poslednjih desetak godina Hrvati ovde žive u pravoj atmosferi antihrvatskog pogroma, pa možda, ljudi i izbegavaju da iskažu svoju pravu nacio-
goslavije, smatra političare barjak tarima, a novinare za sluge u me-
mašili političare. Mora da u novinarskom biću ima nešto što ga goni kameleonstvu i „izdaji zanata”. Slobodan Racković, dopisnik „Oslobođenja“ iz Titograda, čak sumnja da je itko prisiljavao novinare da se u promijenjenim političkim prilikama ponašaju kao suncokreti. Izgleda da se više ne,radi o novinarima u direktnoj, neposrednoj službi političara, odnosno politike, već o službeni(čki)m uređivačkim politikama. Zasigurno većina novinara nije u službi politike, ali većina uređivačkih politika sigurno jeste, objašnjava Janja Klasinc („Delo“) i navodi primjer svestranog neprenošenja ekspozea predsjednika SIV-a. „Mada pišem u
matičnom listu, Oslobođenju, Borbi, slovenačkim medijima itd, ni-
· sam nailazio na instrumentalizaci-
ju mojih tekstova u drugoj štampi. One koji pišu stvarno profesionalno, teško je ili nemoguće instrumentalizovati“, optimista je Željko Vuković („Večernje novosti“).
Sveta informacija
Uočena je poplava vanjskopolitičkih komentatora u unutarnjepolitičkim rubrikama. Prije su se novinari trudili pokazati kako inozemstvo u svemu kleveće i kevće. Odnos prema inozemstvu ostao, samo što je sada to inozemstvo u zemlji (još ne crnoj, nego još u Jugoslaviji) Što su prije za „angažirane“ novinare bile Sjedinjene Države, Italija ili Albanija, sada su Hrvatska, Makedonija ili Srbija.
Sredstva državnih ideologija
— Okosnicu „medijskog rata” čine idoli u ljudskom obliku, koji umišljaju da su najprikladniji prevodioci ovih ili onih interesa, grupa-
skrivaju informacije.
L. V. Gadomski
nalnost. Jer, svaki pokušaj iskazivanja autohtonih vrednosti Hrvata dočekivan je „na nož“, kao nešto neprirodno i, čak, neprijateljsko. Padavine i pobune
Od ispovjedi kolega, spomenimo onu Nade Maksimović iz „Dnevnika”. Kao delegat u VUR-u Skupštine Srbije, predložila je donošenje po hitnom postupku Zakona o slobodi štampe. „Nemam želju da posle 22 godine profesionalnog novinarstva više mirno gledam kako masovno stradaju moje kolege, bez obzira da li su bili „poslušni“ ili „neposlušni“. Kolegica predlagačica sama reče da je, kada su padali liberali, palo i 30 novinara, kad su pali autonomaši barem toliko, a slična se padanja događaju i sada. Međutim, kako to da pri tolikim padovima nama nije dolazilo do pobuna padavičara, robova, slugu ili kako da još označimo novinare? Dapače, nisu li se na mjestu palih slatko digli upravo oni koji su možda baš sada na meti „sječa“ medijskih majora i kapetana? Ili, kako to reče Miloš Vasić („Vreme“): „Niko novinara ne proganja temeljitije od samih novinara“.
Iole neovisne uređivačke politike teško je i zamisliti bez ekonomske „baze“. Bogdan Četnik („Dnevnik“) zamijetio je da se kod nas „nikad ni jedno glasilo nije kupovalo novcem“.
Tek nam predstoji uzdizanje do tržišta informacija. U tom dugom i neizvjesnom putovanju izvjesno je samo to da ban neće uzeti samo banovo, a novinarima ostaviti novinarsko (pa velikim dijelom i novinsko), kao što želi Gojko Marinković („Danas“), te, da „opšti spas novinarstva nije moguć! Spasavaćemo se pojedinačno, uz osobnu odgovornost, ličnu hrabrost i ubeđenje da je danas odanost profesiji duboko intimna avantura svakog, od nas“, kako reče Aleksandar Tijanić (NIN).
„Podređenost“ Hrvata
U želji da dokaže „podređenost Hrvata“ u proteklim godinama, mr Tonković kaže:
— Prema popisu stanovništva, mi smo posle Srba i Mađara najbrojnija nacija u Pokrajini. Međutim, mi sad nemamo nikakvih na-
Bunjevci
U nekoliko navrata, naročito preko lista „Dnevnik“ — otvarana je polemika oko toga da DSHV hoće, po svaku centi, da „pohrvati” Bunjevce u Vojvodini. Jer, neki od autora pisama koja su se pojavila u pomenutom listu, čak, tvrde
bi“. I da će oni, uskoro, osnovati-posebnu stranku! Na to mr Tonković odgovara:
— To je samo ponavljanje pogrešne teze iz knjige Vuka Kara-
rare ina Cer im are WrC eserı sary TOK Para aieey Tija Tera ira ana are air i em ra Ermer Eyez rOrar aa aaa imaa aiu aaa
Metoda ista, druge su samo mete. U izrastanju monolitne, mono-
da su „Bunjevci pokatoličeni Sr-
cija, naroda. U svoju slavu oni izmišljaju ideologije, kao pokriće za netrpeljivost spram onih koji im se nisu poklonili i priklonili. Ta netrpeljivost, nužno rađa obračune koji, zavisno od pohlepnosti ideologa, mogu doseći različite razmere — smatra Slobodan Mileusnić, glavni urednik „Pravoslavlja“
— Novine Srpske patrijaršije i srpskog pravoslavnog naroda neće da budu u službi bilo kakve političke igre, smišljene za potrebe „vođe“ Međutim, to što neko neće da učestvuje i ne učestvuje u „medijskom ratu“, ne znači da neće biti iskorišćen od zaraćenih strana. Sredstva informisanja se stavljaju u službu vladajućih državnih ideologija, a svaka eventualna objektivnost se od ratnika proglašava nacionalnom izdajom, jer se države sada tumače kao isključivo nacionalne tvorevine. Zato „glasila verskih zajednica“ moraju da budu posebno oprezna.
Razne nesporazume između listova hrišćanskih crkava u „Pravoslavlju” doživljavamo kao dijalog braće po Hristu. To što neki stavovi „Glasa Koncila“, recimo, odišu pretenzijama Vatikana na prvenstvo u hrišćanskom svetu i antipravoslavnim raspoloženjem, tumačimo nesamostalnošću Kaptola. Dijalog među hrišćanima mora se voditi jezikom Jevanđelja, a ne jezikom politike i nacionalne uskogrudosti — reče Mi-
Glede učešća u medijskom ratu najtransparentniji je bio Milenko Božić, čelni i odgovorni urednik
(ili se to sada treba zvati „peroravnatelj“?) „Slobodnog tjednika“. Reknuo nam je da „rasplamsavanju sukoba doprinosi onoliko koliko treba da bi štitio interese Hrvatske”. Mora da su interesi božićevske Hrvatske u BiH pogibeljno ugroženi: ST laže da je „Borba“ u Sarajevo poslala novinarku po novu porciju skidanja muslimanskih glava i sl.
„Mediji u zapadnim zemljama, čak i u onima koje nisu višenacionalne, ispoljavaju različite poglede na društvene probleme, ali to ni-
leusnić.
tko ne zove medijskim ratom. Tu
polne i monološke kasarne Jugoslavije u medijsko strelište i stratište medija, reklo bi se, najveće su
žrtve čitaoci, slušatelji i gledaoci. Međutim, koliko u publici postoji
potrebe za „čistim“, Njihovim Sve-
tostima Informacijama?. Mnoštvo novinara (a ima nas raznih — od bivših policajaca, preko metiljavih
poeta do propalih političara) naprosto se ne snalazi bez Vođe, bez
„dogovornog, novinarstva“. Slično tome: ne nabija li se sama publika prema manipulaciji, ne osjeća li se veliki dio korisnika novinskih usluga u manipulacijama upravo divno?
Mirko MLAKAR
ZAŠTO JE PROF. IVO JELIĆ, ZASTUPNIK U SABORU HRVATSKE, NAPUSTIO HDZ I PREŠAO U HRVATSKU NARODNU
STRANKU
Čovjek s kojim se može razgovarati
Nakon javnog priznanja — da se više ne osjeća članom HDZ-a — Jelića je sustigla bujica optužbi i baražna vatra prijetnji Vladimira
Šeksa 0 Srbe doživljava isto kao i Hrvate i smatra ih dijelom Hrvatske 0 Iako se na njega vrši pritisak, ne namjerava „odstupiti“ iz Sabora zbog, promjene stranke |
Bujica optužbi koja je sustigla saborskog zastupnika prof. Ivu Jelića nakon javnog priznanja — da se višc ne osjeća članom HDZ-a pokazala je i drugu stranu medalje mlade hrvatske demokracije. Dubok glas savjesti profesora Pomorskog fakulteta u Dubrovniku koji je, uzgred rečeno, utemcljio HDZ u dubrovačkoj regiji, dočekan je baražnom vatrom prijetnji Vladimira Šeksa. Potpredsednik Sabora javno je izjavio da je „gospodin Jelić kroz stranku (HDZ) ušao u Sabor i da će kroz nju izaći“.
_ Ni izrazito miran i staložen Jelić, čiji su istupi u Saboru uvijek nanovo potvrđivali da ni milimetar nc odstupa od politike predsjednika Tuđmana nije se dao smesti. Tako je gospodinu Šeksu poručio da ga poštuje, ali mu, odvajajući pri tom njegovu ličnost od funkcije koju obavlja, daje do znanja „da svoju izjavu može staviti za šešir“.
Srbe je bog stvorio
Jelićev slučaj nije ni prvi ni zadnji primjer zamjene stranačkih boja, ali je, ipak, indikativan jer se ne događa baš često disidentstvo iz vlađajuće stranke. Zbog toga su nas i zanimali stvarni razlozi koji su ovog saborskog, zastupnika naveli da iz HDZ-a pređe u nOVOOSnovanu Hrvatsku narodnu stranku. Jelić, kaže da je kao demokrata shvatio doslovno program HDZ-a, u kojem se inzistira na demokraciji i rješavanju problema,
·'
Hrvatskog ali i svih drugih naroda koji žive u ovoj Republici. Zato mu, kaže, nije drago naći se u stranci koja, zbog ovog ili onog razloga, ispadne jednonacionalna, a još mu više smeta stranačka isključivost zbog čije je kritike i sam bio na udaru u bivšoj stranci.
Kada se razgovaralo o Srbima, priča Jelić, nikad nisam htio previše raspravljati o Vuku Draškoviću ili Vojislavu Šešelju, jer se pod istu kapu s njima ne mogu podvesti Milan Mirić, Drago Roksandić, Božidar Kulišić i niz drugih koji su se opredjelili za dijalog i razumno rješavanje svih problema. Srbe doživljavam na jednak način kao i Hrvate i smatram ih djelom Hrvatske. Jasno, sa svim specifičnostima koje im kao Srbima pripadaju. Pojedincima u dubrovačkoj sredini to je smetalo pa su mi prigovarali zašto u svakom govoru spominjem Srbe. Jedanput sam „eksplodirao“ i rekao: „Bog ih je stvorio kao i tebe“. Boga sam 5pomenuo namjerno jer mnogi članovi HDZ-a prije političkog zbora odlaze u crkvu, ali kad se nađu na tribini, zaborave sve ža što su sec zavjetovali na misi. Oštro sam rčagirao i onda kada su, u samim počecima stvaranja HDZ-a pojeilinci isticali židove kao protivnike hrvatskog naroda. Smetale su mi i neke druge stvari, između ostalog, i nerazumna odluka da se mijenja naziv Trga žrtava fašizma u Zagrebu. Podsjećamo Jelića na njegovu intervenciju na prvom zasjedanju
HDZ-u su bili drugačijeg mišljenja. Govorili su da Jelića plaća UDBA pa zato brani komuniste.
Sklonost ka dijalogu
lako se na njega vrši pritisak, ovaj saborski zastupnik ne namjerava zbog promjene stranke „odstupiti“ iz Sabora u koji nije ušao kao anonimus. Dubrovački birači
> ; ~, > O _—— _.—ı —
Doprinos komunista demokratizaciji
Za vrijeme predizborne kampanje u Hrvatskoj, priča Jelić,neki iz HDZ-a govorili su da će ova stranka u Dubrovniku izgubiti izbore zbog mog stila vođenja kampanje. Kao što znate, dogodilo se obratno. Za cilj sam si tada postavio da sačuvamo mir tog grada, da nakon izbora ne budemo neprijatelji. U to sam vrijeme jednog dana zakucao na vrata dubrovačkog komiteta SK. Neki ljudi, obzirom da su znali tko sam, u prvi mah su se začudili. Ali vrlo brzo se stvorila ugodna atmosfera. Razgovarali smo o izbornoj kampanji. Rekao sam im: „Što se SKH SDP tiče, što je bilo bilo je.To je stranica koju zatvaramo i otvaramo novu.“ SKH—SDP smatram da je dao svoj doprinos demokratizaciji i nemojmo im sada kačiti o vrat stvari koje su se događale mnogo ranije ili u drugim socijalističkim državama.
aaa ukrao e re rame area area TKKOE Sa. Kura lame Oku Ue eee ei Oi ea o Vai novog Sabora, kada Su zastupnici su znali kome iskazuju povjerenje. lijevog bloka napustili sjednicu a „Osobno sam — kaže — dolazio u
on zahtjevao prekid kako bi se, svako selo i iznosio program ipak, postigao sporazum. Kaže da HDZ-a koji i danas zastupam.
je intervenirao kako se na svečanoj sjednici ne bi dogodio raskol među strankama, zbog čega su mu mnogi sugrađani čestitali. Na žalost, mnogi u dubrovačkom
Zbog toga ne osjećam nikakvu moralnu obavezu da podnesem ostavku. Ukoliko se pokrene postupak opoziva, što bih i žileo javno ću mojim sugrađanima i birači-
ma reći sve o stanju u HDZ-u zakulisanim borbama grupama i grupicama koje se bore za vlast. Za takvu „demokraciju“ ja se ni-
sam borio. Osobito me smeta što
se danas neki ljudi naprosto počinju bojati dubrovačke organizacije HDZ-a. Najtragičnije je što su među njima čak i novinari, a direktoru radio stanice je prigovoreno zašto sam sudjelovao u nekim radio emisijama.“
Profesoru Jeliću, čiji slučaj još nije okončan, zamjreno je što ga je u jednoj svojoj izjavi za novinare zastupnik SDS-a Radosav Tanjga označio kao čovjeka s kojim se može civilizirano · razgovarati. Mnogima smeta njegova sklonost ka dijalogu i traženju onih dodirnih točaka koje omogućavaju suživot Hrvata i Srba. Ističe da ga je trebalo politički ušutkati zbog toga što je zastupao liniju predsjednika Tuđmana, a to nema namjeru — tako kaže — nikome dozvoliti dokle god bude mogao nešto napraviti i reći. Ekstremisti u HDZ-u, kaže objektivno idu na ruku ekstremista u SDS-u. Time se samo dodatno usijava situacija, a dijalog o mirnom suživotu odgađa, zbog čega svi trpimo.
Na kraju, prof. Jelić kaže da je djeda izgubio u prvom svjetskom ratu, što Je osjetio njegov otac. Bez oca i strica je ostao u drugom, što je osjetio on. I zato poručuje da ga ne zanima kome puške ljepše stoje, jer smatra da nikom razumnom nije potrebna.
Vesna ĐORĐEVIĆ
džića „Srbi — svi i svuda“, koji je prvi i ustvrdio da su Bunjevci, navodno, Srbi katoličke vere. Pre njega, tih tvrdnji nije bilo. Tu tezu su dalje širili i pripadnici Garašaninovne „pansrpske teorije“, kao i njeni današnji sledbenici. Međutim, kod nas Bunjevaca-Hrvata, ili Hrvata-Bunjevaca, uvek je postojala, kao i sada, svest da smo mi deo hrvatskog naroda. I pored toga, uporno se radi na tome da se i sada unese određeni razdor u naš jedinstveni narod, kako bi se onda, ostvarili nečiji dnevno-politički ciljevi. Ali, naši zajednički skupovi su pokazali da smo mi jedan narod.
(ua naue roga aziz aa Krmar a IL
cionalnih institucija — ni kulturnih, ni škola, ni novina ili TV-programa — na hrvatskom jeziku. Zato želimo da stvorimo uslove da Hrvati, delovanjem našeg DSHV, dobiju šansu da se iskazuju na svim poljima života i rada, pa i u politici. To znači, da ćemo, pre svega, insistirati i na što skorijem osnivanju kulturnih institucija Hrvata, kao i škola, preko kojih će vojvođanski Hrvati moći naći sebe i svoje kulturne nacionalne vrednosti. DSHV deluje, najaktivnije, preko svojih devet podružnica i devet mesnih organizacija, koji su osnovani u Subotici, Kukujevcima, So-
Reč više, petokraka manje
Pripadnicima DSHV se od nekih Subotičana pripisuju i dva „neuspela puča“: da se KUD „Bunjevačko kolo” nazove „hrvatskim“ i da se sa dresova FK „Bačke“, jednog od najstarijih klubova u zemlji (koji je, po tradiciji, uvek nazivan „„bunjevačkim“) „skine crvena zvezda petokraka. Zasad, „Bunjevačko kolo“ u svom nazivu nije dobilo tu dodatnu reč, a ni odluka o skidanju petokrake sa dresova fudbalera nije dobila potrebnu većinu članova uprave FK „Bačke“. Zamoljen da to prokomentariše, mr Tonković kaže:
— Sve je to, još jedan dokaz više prisutnog antihrvatskog raspoloženja i velike ideologizacije i u sportu i u kulturi. Bilo je normalno da se „Bunjevačko kolo“, kao što je to bio slučaj i kad je osnivano 1971. godine, ponovo nazove „hrvatskim“ | „kulturno-umetničkim društvom. Ali to je kod nekih „proleterskih intelektualaca“, čla-
nova partije na vlasti, izazvalo od».
.bojnost, Pa je i došlo do prekida skupštine. Inače, mislim da „petokraka“ nije neophodna da bi se igrao fudbal: on se bez nje igrao decenijama ranije. Ali i tu odluku smo prepustili upravi kluba, u čije kompetencije se ne mešamo.
tu, Sremskim Karlovcima, Novom Slankamenu, Petrovaradinu, Baču i Somboru. U vreme razgovora, imali su nešto preko 6.000 registrovanih članova. Pošto nameravaju da se „prošire“ i na Beograd, Zemun, Sremsku Mitrovicu, Rumu i još neka mesta gde žive Hrvati u Srbiji očekuju do kraja godine najmanje 10.000 registrovanih članova.
Osnivanje DSHV izazvalo je, već na startu, određene probleme, pa se njegovo rukovodstvo, posebnim pismom, obratilo Jugoslavu Kostiću, predsedniku Predsedništva Vojvodine. Šta su pisali predsedniku Kostiću?
— Prvo, zatražili smo da se prekine medijski rat protiv nas, koji vode neka vojvođanska glasila, a posebno „Dnevnik“. Protestovali smo, takođe, što još nisu objavljeni rezultati istrage protiv lica koja su podmetnula bombu pod katolički samostan u Baču, koji je pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Izrazili smo i svoj revolt što je, na dan održavanja naše skupštine za područje opštine Bač, jedna antihrvatski raspoložena grupa građana napravila pravi „marš“ na mesto Plavna, gde smo imali svoj skup.
PREDSEDNIK DEMOKRATSKOG SAVEZA HRVATA VOJVODINE, MR BELA TONKOVIĆ, GOVORI ZA „BORBU“ O „PODREĐENOSTI HRVATSKOG NARODA U POKRAJINI“ I PROGRAMU SVOJE STRANKE
Nismo Tuđmanova
U poslednjih desetak godina Hrvati u Vojvodini žive u pravoj atmosferi antihrvatskog pogroma 0 Iako su, po broju stanovnika, treća nacija u Pokrajini, Hrvati nemaju nacionalne i kulturne institucije na hrvatskom jeziku e Gde je
Pokrenuli smo pitanje školovanja dece hrvatske nacionalnosti u Voj vodini, pošto sadašnji školski sis tem kao i školski planovi i progra mi za nas nisu prihvatljivi.
Odbačena peticija
— Što se tiče medijskih napada na nas, predsednik Kostić nam je odgovorio — da tu „može malo šta učiniti“, zbog navodne samostal nosti štampe. Što se pak, tiče inci denata u Baču i Plavni, „začudio“ se zašto ga to pitamo kada je, u ıs to vreme“ i neki kiosk sa srpskom štampom odleteo u zrak u Osijc ku. Povodom naših zahteva za školovanjem naše dece na mater njem, hrvatskom, jeziku, dao nam je neke uopštene odgovore o rav nopravnošti naroda i narodnosti Direktno nam je rekao da „ne vo li” nacionalne stranke, pa nı našu i da je on član Socijalističke partije Srbije. Mislimo da nam ta „lekci ja“ nije bila potrebna, jer je on, Još uvek, predsednik „svin naroda ı narodnosti Vojvodine”, bez obzira na svoju stranačku pripadnost
Predsednik DSHV kaže da su pismo za „pružanje pomoći” za obezbeđivanje boljeg položaja Hrvata u Vojvodini u narednom
periodu uputili i Veroni Bokroš Adam, predsednici Skupštine Voj vodine, ali da od nje nisu dobili ni kakav odgovor
Da i sadašnje „zvanične vlasti“ i dalje, nisu naklonjene rešavanju legitimnih zahteva Hrvata, mr Tonković, kao primer, uzima peti ciju koju je potpisalo 20.000 građa na, u vezi sa novim organizova njem rada narodnog pozorišta u Subotici
— Čudno da je Izvršni savet SO podržao peticiju 7.000 građana koji su tražili nekakvo „jugoslo vensko pozorište“, a odbacio je pc ticiju sa 20.000 građana, koju su im uručili predstavnici naše stran ke i Demokratske zajednice vojvo đanskih Mađara. Zar ı to ne govo ri o još postojećoj neravnoprav nosti? A, mi smo samo tražili da sve tri najbrojnije nacionalnosti u ovom gradu Mađari, Hrvati ı Srbi — imaju pravo da gledaju po zorišne predstave na „svom, jezi ku” To se, međutim, namerno ıs krivilo da mi tražimo — tri odvo jena pozorišta, što je neistina, jer smatramo da se takva aktivnost može, i treba, da organizuje u ok viru jedinstvenog pozorišta. Ali, sa dve-tri drame, koje bi negovale pozorištu umetnost na ova tri jezi ka.
Neki su počeli da optužuju DSHV, naročito posle promocijc preko TV Beograd, da su „Tuđma nova filijala“, jer su i oni, kao svoj nacionalni simbol, istakli poznatu „šahovnicu”
— „Šahovnica” označava našu pripadnost hrvatskom narodu, a ne Tuđmanu i HDZ. Uostalom naša stranačka zastava je drukčija od zvanične zastava Hrvatskc (plavo-žuto-zelena, sa „šahovni com” na žuom polju, ı upisanim inicijalima stranke) Inače, kao de mokratska stranka, želimo da imamo dobre odnose sa svim de mokratskim stranakama u Jugos laviji, pa tako i sa strankama de mokratske orijentacije i u Hrvat skoj. Pri tome, nemamo nikakvog razloga da krijemo da ćemo, sva kako, intenzivno raditi na uspos tavljanju neophodnih veza sa ma tičnih narodom, na svim područji ma života i rada, jer smo mi neraz dvojni deo celokupnog hrvatskog naroda.
Slobodan STANOJEVIĆ Ivan BRATIĆ
„PODVIG VOJNIKA 90“
Za razvodnika glasa selo
e Nosilac značke „Primeran vojnik“ razvodnik Nebojša Živković kandidat je za ovogodišnjeg dobitnika plakete „Podvig vojnika“Đ Poslednji predlozi za ovu akciju primaju se do 1. decembra.
U redakciju „Borbe“ stigao je predlog iz Zagreba koji je potpisao pukovnik Milovan Živković da se razvodniku Nebojši Živkoviću koji se nalazi na odsluženju svog kadrovskog roka u Bosanskom Novom, rođenom 1971. godine u selu Nabrđe kod Požarevca dodeli ovogodišnje priznanje „Podvig vojnika“. — U kolektivu Nebojša Živković, veli njegov komandant, — uživa veliki ugled i poverenje. Tokom služenja vojnog roka više puta je pohvaljivan za izuzetno zalaganje, izvršavanje zadataka i pokazanu samoinicijativu. Nosilac je značke „Primeran vojniK“.
Predsednik Skupštine Mesne zajednice sela Nabrđe Živan Maksimović i šef Mesne kancelarije Najdan Maksić uputili su pismo u Bosanski Novi i predložili Komandi da njihovog vojnika nagradi za njegovo požrtvovanje, pravo vOojničko ponašanje i izvanrednu snalažljivost. U Nabrđu je 28. jula oko
16 sati izbio požar u kome su gorela četiri domaćinstva. Požar je trajao dugo i naneo ogromnu materijalnu štetu. Završio se sa samo nekoliko lakših povreda a od ljudi niko nije stradao. Dok nisu stigli pripadnici vatrogasne jedinice iz Požarevca razvodnik Nebojša Živković, koji se tu slučajno zatekao jer je bio na redovnom odsustvu, preduzeo je sve mere baš kako je to naučio na kursu za vatrogasce u JNA.
— To je samo trebalo videti i doživeti, šta je sve taj vojnik uradio da bi sprečio požar a pre svega spasio veliki broj ljudskih života. Ne štedeći sebe, svoj život više puta je skakao u vatru i iz nje izvlačio ljude i decu. Kada su stigli vatrogasci uključio se u gašenje požara i sa njima. Slobodno možemo reći da nije bilo Nebojše Živkovića materijalna šteta bi bila znatno veća, a verujemo da bi bilo i ljudskih žrtava. Kada je požar dobio svoje najveće razmere i kada je pretila
opasnost da će zahvatiti čitavo selo i dok su svi ljudi bespomoćno posmatrali ovu najveću tragediju u istoriji ovog mesta i okoline Ne bojša nije odustajao već je nasta vio da sa vatrogascima gasi požar u čemu je uspeo, stoji u pismu upućenom njegovoj jedinici.
Seljani Nabrđa nisu zaboravili da istaknu da se Nebojša i ranije isticao u ovakvim i sličnim prilikama i da je uvek bio primer najboljeg omladinca a sada i vojnika u čitavoj Požarevačkoj opštini. Inače, pre odlaska u JNA Nebojša Živković je bio zaposlen u Radnoj organizaciji „Inos Podunavlje“ iz Smederevske Palanke.
Akcija „Podvig vojnika“ je privedena kraju. Poslednji dan za pri jem predloga je 1. decembar. Sve predloge treba slati na adresu: Redakcija lista „Borba“ 11000 Beog-~* rad, Trg Marksa i Engelsa 7 — za akciju PODVIG VOJNIKA.
V. KRASIĆ