Борба, 19. 07. 1991., стр. 12
12 ретак 19. JUL 1991. GODINE
ZAŠTO PREDSJEDNIŠTVO BIH U SREĐIVANjU STANjA U ISTOČNOJ HERCEGOVINI UMJESTO OD MUP-A TRAŽI POMOĆ OD JNA
Nužda mijenja uvjerenja
Poučeni neuspjelim akcijama policije u tom regionu, Alija Izetbegović bi sad želeo da is
nije policija
Povodom posljednjih vatrenih orgijanja u istočnoj Hercegovini predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović izjavio je da će pozvati Armiju da učini kraj samovlašću naoružanih civila u Gacku i Nevesinju. Bosanskohercegovačko Predsjedništvo, sutradan, potvrdilo je i dopunilo njegovu izjavu, precizirajući da ako Armija to ne učini biće brojčano pojačan sastav milicije. JNA je, u međuvremenu, preko komande Sarajevskog korpusa objasnila Izetbegoviću da vojska nije policija, te da JNA nija ta koja rešava pitanja naoružanih civila, presretanja i zaustavljanja građana, već se upotrebljava posljednja, kad izbiju sukobi. JNA je usput, kroz usta potpukovnika Ljubana Kosovca iskoristila okolnost da bosanskohercegovački predsjednik traži pomoć od Armije, te mu vratila „milo za drago“, ističući kako je apsurdno da to traže organi vlasti — koji istovremeno Osporavaju mobilizaciju kao skupu i nepotrebnu.
Po svemu sudeći Izetbegović i Predsjedništvo svjesno su „preskočili stepenik“ — prethodne upotrebe policije, ostavljajući da se razmišlja da li je to učinjeno zbog nepoverenja prema MUP-u čiju je nemoć najprije razotkrio ministar Delimustafić, a potom, na poslednjem parlamentarnom zasedanju, i njegov pomoćnik Avdo Hebib, iznoseći podatke o kadrovskom i materijalnom rasulu republičke policije („našim
ZAŠTO SU KASARNE U SLOVENIJI JOŠ POD OPSADOM
ljudima dešava se da im se pokvare kola pa ih sami moraju gurati“).
Ukoliko bi(je) MUP, pretpostavimo, i dobio nalog da interveniše u istočnoj Hercegovini, mogao bi svom naredbodavcu predočiti i sve rizike odlaska u taj region. Šta ako ih. dočekaju kao nedavno u Bileći? U ovom Ministarstvu sigurno nisu zaboravili prijetnje stranačkih i državnih funkcionera iz istočne Hercegovine da se dolazak oklopnih policijskih transportera u Bileću, prilikom otkrivanja oružja, desio — „tad i više nikad“. Da će, usude li se da ponovo dođu, biti prisiljeni „da tehniku ostave ovdje i da se pješke vrate u Sarajevo“.
U međuvremenu sve veći broj ekstremista „praši“ rafalima na
sve strane, tražeći krv i jasno stavljajući do znanja (i samom Izetbegoviću) ko je gazda u istočnoj Hercegovini. Njihov savez sa tamošnjom (пеуезпјskom milicijom kojeg ova više i ne skriva, stvara bojazan da bi, intervencija „specijalaca iz Sarajeva“ protiv naoružanih civila bila pretvorena u međunacionalno policijsko-policijski sukob. Nevesinjci i Gačani, oni koji žele mir (i srpske i muslimanske nacionalnosti), bar, prema onom što izjavljuju, od takve opasnosti itekako strahuju, potvrđujući da bi prihvatili intervenciju vojske ali ne i MUP-a.
~Između dva zla opredjeljuju se za manje. Radije prihvataju da žive u strahu dok im meci zvižde oko glave, ne usuđujući
a i zbog straha da bi MUP samo proširio oružane sukobe, točnu Hercegovinu Armijom čvršće veže za BiH e Odgovor JNA — Armija
se, pri tom da pristanu na rizik intervencije Ministarstva policije iz straha da bi to istočnu Hecegovinu pretvorilo u pravo ratno poprište.
Predsjedništvo BiH i Sam Izetbegović toga je svijestan pa pozivanjem Armije, zapravo, nastoji preduprijediti ono što je već sada činjenica da je dvije trećine plana o podjeli BiH na putu realizacije, da je samo formalno pitanje pripojenja Crnoj Gori istočne Hercegovine. Pozivanje Armije, zato se, moguće je, koristi kao posljednji, najjači adut da se istočna Hercegovina (i ne samo ona) pokuša odvratiti od onog što je naumila da učini. Ali je to i znak ponižavajuće nemoći tronacionalne BiH vlasti da autonomno odlučuje o sudbi-
ni republike. Milan ŠUTALO
Žrtve rata — sužnji mira
Slovenačka propaganda i dalje govori o kršenju primirja i Brionske deklaracije, i to sve u vreme dok su sve kasarne JNA pod opsadom i u biokadi
Stanje redovno samo je sada i obnarodovano — bio je komentar armijskih predstavnika odluke slovenačke vlade da će ponovo kasarnama i komandama ukinuti elektriku. Elektrike ni ranije nije bilo. „Stanje redovno“ iz dana u dan se pogoršava: Starešine i vojnici među kojima neki i više od mesec dana ne mogu iz kasarni, jer ih na ulici redovno sačekuju razne „uniforme“. Sa porodicama, koje su već duže van Slovenije kontakti su slabi, ili nikakvi. Posetioci kasarmana se legitimišu.
"док se sa slovenačke strane svakog jutra šire radio glasine o povredi primirja i Brionske deklaracije, sa armijske se upozorava da se na vojnike puca, da iz noći u noć, posebno u Postojni, druga strana pokušava da se domogne skladišta. Vojska je praktično zarobljena u sopstvenim kasarnama, kivna na podmuklog protivnika, koji noću puca, a preko dana se poziva na inostrane posmatrače i Brionsku deklaraciju, a još kivnija na predstavnike SSNO, koji su ih po tvrđe-* nju nekih starešina prvo „gurnuli“ u ralje Janši, a sada ih ostavili na milost i nemilost Kučanovoj perfidnosti“. Zarobljenici su, kako smatraju izdaje i rata, koji se vodio mimo svih vojnih doktri-
na, a sada su sužnji „mira“ iza ograda i žica.
TU Sloveniji se izgleda Brionska deklaracija počinje drugačije tumačiti. U Deklaraciji se navodi da se vojska mora vratiti u kasarne, ali ne i to da se pred kasarne moraju postaviti rampe, te da svako ko iz njih izađe pripadnicima TO mora da ispiše gde će se i koliko zadržati. Šta .više, Deklaracija govori i O povratku Janšinih vojnika kućama. Cinici bi možda i Milanu Kučanu, dali za pravo, kada regrute upozorava da im u Sloveniji niko ne garantuje bezbednost. Čovek je u pravu: noću se još puca.
Potpuna opsada kasarni JNA mogla bi se zato dovesti i u direktnu vezu sa zvaničnim zahtevom da se JNA udalji sa teritorije Slovenije. To je i glavni razlog koji je Janeza Drnovšeka odobrovoljio da dođe u Beograd na sednicu Predsedništva SFRJ.
„Pitanje je da li će JNA želeti bilo gde da se vrati, u Gornju Radgonu, na primer“ — izjavio je slovenački predsednik.
Tako će Radogna poslužiti kao metafora za izgon JNA iz Slovenije, a „Radgone“ širom ranijih borbenih poprišta, za rođaке 1 porodice poginulih i ranjenih drugde u Jugoslaviji, kao ne-
srećna mesta gde su njihovim sinovima pucali u leđa u vreme primirja, gde im je uskraćivana čak i voda. Onima, čiji rođaci kao regruti tek treba da krenu u Sloveniju ne treba ni postavljati
pitanje šta o tome misle, jer su odgovore već dali roditeljima koji su pre dve sedmice pošli u potragu za sinovima po slovenačkim kasarnama.
D. DRAŠKOVIĆ
~
JNA МЕ ISKLJUČUJE
TAČNOST INFORMACI-
JE O OBUCI PILOTA—DEZERTERA U AUSTRIJI Odleteo kukolj
Obuka slovenačkih pilota u susednoj zemlji otvara i mogućnost stvaranja slovenačke eskadrile
Povodom informacije o obuci slovenačkih pilota dezertera iz JNA u Austriji —. koju je preksinoć objavio Radio Beograd obratili smo se armijskim krugovima za komentar.
— Činjenica je da ima dezerterstva i u redovima RV i PVO. Ima i onih koji su podneli molbu da budu oslobođeni vojne službe, a nije isključeno da ima i onih koji su sada na obuci u Austriji, nezvanično saznajemo od kompetentnog sagovornika, iz redova JNA. Tačan broj prebeglica u Austriju, međutim, nismo dobili („ne raspolažemo podacima koji bi bila za javnost“).
Logično se nametnulo pitanje da li obuka pilota u Austriji znači i stvaranje nekakve slovenačke eskadrile koja bi se suprotstavila vazduhoplovnim snagama JNA. Takva mogućnost se ne isključuje, komentar je iz istih armijskih izvora, kao normalan sled pomoći Austrije Sloveniji u „malom prljavom ratu“: u početku verbalna i propagandna, a zatim i tehnička. Inače, u vazduhoplovnim snagama JNA ističu da nijedan od pilota nije prebegao letelicom, tako da su svi aparati i dalje u sastavu JNA. Takođe, nijedan objekat, radarska stanica, skladišta, hangar... nije bio zauzet.
Informacije o izdaji u redovima RV nije, inače, ekskluzivitet poslednjih dana. „Narodna armija“ od 13. jula objavila je imena najviših vazduhoplovnih oficira koji su dezertirali. Reč je o pukovnicima Vladimiru Šumanovcu, Imre Agotiću i Milanu
|| Mačeku. Šumanovac je bio na-
čelnik katedre Vojne vazduhoplovne akademije; a Agotić i Maček na visokim, za borbena dejstva ključnim položajima u komandi 5. VAK-a Maček se, istina, pokajao i pokušao da se vrati u staro jato, ali mu nije oprošteno... .
— U jugoslovenskim vazduhoplovnim snagama ovo dezerterstvo shvatamo kao čišćenje redova od kukolja i jačanje organizma kolektiva. Sada se osećamo čvršićm i jačim, moral nam je mnogo bolji, rekao je naš sa-
govornik. P.V. — V.M.
GRUPA BIVŠIH VOJNIH I CIVILNIH PILOTA IZ SRBIJE FORMIRA DOBRO-
VOLJAČKU JEDINICU
Nova „partizanska eskadrila“
Ako treba, žrtvovaćemo se u odbrani Jugoslavije i Srbije, kaže Blagoje Nešić, „portparol“ tridesetorice (zasad) prijavljenih letača
~ Dezerterstvo na jednoj, pgotovo uvek dovodi do prikupljanja dobrovoljaca na drugoj strani; da je to tako, potvrđuje inforamcija koju smo dobili od Blagoja Nešića, bivšeg pilota JAT-a i rezervnog, vojnog pilota:
— Pošto smo videli da mnogi pripadnici JNA slovenačke i hrvatske nacionalnosti napuštaju njene redove, trideset nekadašnjih vojnih i civilnih pilota sa teritorije Srbije rešilo je da oformi „dobrovoljačku jedinicu spremnu da se stavi na raspolaganje Ratnom vazduhoplovstvu. Osnovni motiv kojim smo sc rukovodili jeste želja da odbranimo Jugoslaviju — a ako je to (zbog slovenačkog i hrvatskog separatizma) nemoguće, da Sr-
biji pomognemo da se odbrani od nasrtaja na nju, kaže: Nešić.
Nezadovoljni zbunjenošću koju primećuju u redovima RV i PVO, bivši letači (svi u statusu rezervnih vojnih pilota) insistiraju na stavu da ne žele nikog da napadaju, jer im je stalo do toga da jugoslovenski narodi izbegnu krvoproliće. Oni sami, ipak, ne prezaju ni od toga da daju svoje živote u ime spasa Jugoslavije, odnosno Srbije — mada među njima ima i onih koji nisu srpske nacionalnosti.
Opisujući strukturu tridesetorice dobrovoljaca (prijavljivanje još uvek traje), Nešić navodi:
— Starosni raspon prijavljenih kreće se od 45 do 65 godina,
svi i dalje. posedujemo. letačke dozvole i spremni smo da letimo praktično na bilo kom avionu kojim RV raspolaže, jer je svako od nas tokom karijere promenio veliki broj letilica. Mnogi su radili u privrednoj avijaciji, pa imaju iskustva i u okolnostima drugačijim od klasičnih vojnih, a ima i on ih koji su probijali zvučni zid, pa smo potpuno obučeni za sve vrste dejstaVa... Nedostaje im, kaže, samo još jasna i konkretna podrška onih kojima su se ponudili — dakle Ratnog vazduhoplovstva. Sve ostalo je spremno:
— Imaćemo opet partizansku eskadrilu, završava Nešić.
___P.V, _ V NM.