Борба, 29. 08. 1991., стр. 22
22 ČETVRTAK 29. AVGUST 1991. GODINE
KULTURA
SA 26. FESTIVALA GLUMAČKIH OSTVARENJA JUGOSLOVENSKOG IGRANOG
FILMA U NIŠU i,
Višestranački vanzemaljci
Pravo je reditelja da snima filmove kakve želi, ali ono što je iz tog prava nastalo u ostvarenju Zorana Čalića „Svemirci su krivi za sve“, nimalo ne pristaje četvrtvekovnoj tradiciji niškog Festivala
Niš. — Tačno na polovini OvoOgodišnjih Filmskih susreta, stiče se utisak da se suština kinematografije 1991. više nego ikada negativno odrazila i na „prinos“ relevantnih glumačkih dometa. Posle četvrte večeri 26. Festivala glumačkih ostvarenja jugoslovenskog igranog filma i prikazivanja filmova „Virdžina“ Srđana Karanovića i „Svemirci su krivi za sve“
· Zorana Čalića, krug kandidata za glavne nagrade veoma je uzak.
Ako je prethodnog dana, Meto Jovanovski najavio osvajanje „Ca-
_ ra Konstantina“, tj. „Gran pri“ festivala, onda je preksinoć više nego dostojnu konkurenciju on dobio u Mi Krivokapiću, tumaču jedne od dve glavne uloge u „Virdžini“ Srđana Кагапоука. Sav jed i čemer porodice nad koju
__se, sem strašnog siromaštva, nad-
vila i nesreća nemogućnosti da se dobije muški potomak {(zbivanje
filma smešteno je u Dalmatinsku”
zagoru krajem prošlog veka) očitovali su se sa Krivokapićevog lica, isklesanog poput kamena na kojem njegov junak Timotije živi, prosto isijavajući dramu gorštaka naučenog da guši svaki trag emocija, a tradicijom nateranog da laž prikazuje kao istinu. Savršeno dobar izbor za ovu ulogu (da je izbor glumaca laka stvar, ne bi u
Holivudu imali posebne stručnjake za to), Krivokapić je jednu jednostavnu i grubu filozofiju života tumačio na takođe jednostavan, ali skoro fascinantan način koji ga, čini se, po nečemu stavlja i ispred Jovanovskog — na prvo mesto među pretendentima na nagradu.
Gotovo podjednakom umešnošću, naravno, primereno godinama i iskustvu, nasuprot Krivokapiću stasala je mlada Marta Keler u roli devojčice primorane da se izdaje za dečaka. Svežinom koju donosi pojava novog lica i dobrim osećajem atmosfere priče, Кејетоуа 1 т biti i najbolji debitant ovoga festivala. Vrlo sugestivno, mada verovatno prekratke da bi konkurisale za priznanje za epizodiste, bile su i uloge Ine Gogalove, Slobodana Milovanovića, Jenceslava Kapurala.,.
Kada se, u prvim minutima filma „Svemirci su krivi za sve“ Zorana ića, na ekranu pojavio Nikola Simić umotan u staniolsko odelo i sa zelenom perikom na glavi, istoga trena postaje jasno da — pored svih lepih tradicija koje je vremenom. ustanovio. niški Festival i dalje svesrdno gaji izrazitu sklonost da svake godine na svom repertoaru ima makar jedan, izuzetno loš film! Festivalski
selektori (koji se inače često menjaju) su gotovo uvek nalazili opravdanje da, bez obzira. na mizerne umetničke — znači i glumačke — kvalitete, u Niš dovedu i silne
ekranizacije ratne epopeje, a kas- ·
nije, kada su one prestale da se snimaju, tzv. komedije iznikle na plodnom tlu novokomponovane kulture, trebalo je, valjda, ispuniti
očekivanja „šire društvene zajed-
nice“, odnosno, onih koji film zamišljaju kao vašarsku šatru. No,
prikazivanjem pomenutog Čaliće- |.
VOg ostvarenja, koje govori o vanzemaljcima u „„višestranačkoj” zemlji Srbiji, ta i onako davno istanjena granica do koje se mogu srozavati profesionalni i estetski kriterijumi, čini nam se definitivno i za svagda pređenom, i bilo bi krajnje vreme da Filmski susreti sa takvom vrstom ustupaka (ko-
me i čemu?) najzad prestanu. Ča- –
lić ima puno pravo da snima filmove kakve želi, ali oni koji utiču na formiranje festivalskog герегtoara, posle četvrt veka Susreta, nemaju pravo da od njih prave leglo lošeg ukusa. j
Pete festivalske večeri na programu su bili „Noć u kući moje majke“ Žarka Dragojevića, i „Mala“ Predraga Antonijevića.
- Vladan MARJANOVIĆ
· SLIKE ALEKSANDRA LUKOVIĆA U BEOGRADSKOJ ULUSOVOJ GA-
_LERIJI
s? O
Koristeći i dalje cirkusku arenu i igru klovnova kao mogućtui projekciju života, Luković svojim delima ukazuje na mnoštvo apstirdnih situacija, odnosa, poteza, ideja, koji či-
'ne našu svakodnevicu
„Recimo dreser drvenih konja — pa to je takva besmislica. A, vidim ljude oko sebe koji upravo poput tog dresera ulažu fantastične napore u sasvim bezna-
· čajne stvari, misleći pri tome da stvaraju kapitalna dela, poteze, odnose, situacije, odluke...”
„Dreser drvenih konja“ je slika na izložbi „Ljudi sa maskama“ Aleksandra Lukovića, koju zainteresovani mogu do 11. septembra razgledati u beogradskoj Ulusovoj galeriji, u Knez Mihailovoj ulici a umetnikovo objašnjenje je jedno od mogućih. tumačenja dela čija je poruka zapretena u njegovim dubljim slojevima. Pronašavši rano svoj slikarski univerzum pod cirkuskom šatrom i u igri klovnova kao mogućoj projekciji realnog života, Aleksandar Luković neprestano gradi svoj likovni izraz u čijem je centru uvek čovek. Za 42 godine prisustva u likovnom životu, izlažući samostalno ili kolektivno na brojnim manifestacijama u zemlji i inostranstvu, ovaj umetnik je formirao sasvim specifičan opus u kome egzistira najveći broj prototipova ljudskih karaktera koji je slikarski uobličen na našem prostoru. Ovoga puta u Galeriji Ulusa izlaže platna nastala u poslednjih desetak godina na kojima i dalje koristi masku ili klovnovski izraz da bi „razotkrio“ život, učinio jasnijim pojave koje se uočavajii, alt im se ne daje značaj,
Ма trZIStu
— Nisam nikakav moralista i moje slike nemaju za cilj ispravljanje nečijih grešaka, objašnjava Luković. Na njima želim samo da pokažem ljudima — eto i to postoji. Život se može slikati i lirski i tragično i idealizovano, ali meni leži ovaj ugao. Svoje ličnosti srećem na ulici, ili među poznanicima, pamtim dobro njihove likove a zatim koristim tu svoju vizuelnu memoriju u trenutku kada mi je potrebno da naslikam određeni karakter ili situaciju. Na mojim platnima svaka ličnost ima svoj kalorit koji je vezan za sam sadržaj slike. Jer, smatram da svaki čovek ima svoju boju koja izaziva dublje emocije u njemu, zato ga tako obojim. S druge strane, obojenost lika potencira njegove karakterne osobine.
Kada se seća vremena u kome je doživeo prvu fasciniranost cirkusom i klovnovima i čiji je ugao ostao tako dubok da je ceo svoj slikarski i grafički opus uobličio ovim „predstavama, Aleksandar Luković „odlazi“ u detinjstvo. Te jake impresije iz detinjstva navele su ga kasnije, kada je savlađao tehniku slikanja, da cirkusu najpre „priđe“ kao ilustrator, verno prenoseći numere sa arene. Vremenom, počeo je da uočava tanane veze između cirkusa i života, mnoštvo apsurdnih, klovnovskih situacija oko sebe i da ih beleži na platnu. Na slici „Svečani doček nosioca progresa“, na primer,
ALEKSANDAR LUKOVIĆ: „Ljudi nude je ptice“, ulje na platnu, 1980.
centralna ličnost dojahala je na drvenom konju sa svećama u rukama nudeći narodu „novu svetlost“. — Ta slika može na više načina da se tumači, kaže Luković. Jedno je, da je to događaj u istoriji čovečanstva. Bilo je ljudi koji su dočekivani kao nosioci progresa, a u suštini, nisu doneli ništa. To je u stvari lična pokvarenost čoveka koji manipuliše naivnošću ili, takođe, pokvarenošću drugih. Zato na mojoj slici među ljudima koji dočekuju tog nosioca progresa ima i onih sa lažnim i drugih sa podsmešljivim izrazom lica. Tu je i čovek u lancima, cirkuski atleta koje simbolizuje sputanost, želju: za slobodom, i kidanjem okova.
Slične ideje Luković ovaploćuje i na slici „Tržište nemih govora“ koja može simbolizovati čovekovo unutrašnje razračunavanje sa onima koji mu čine nepravdu i njegovu upotrebu mnoštva reči koje druga strana nikada neće čuti. U drugoj opciji, to može biti onaj bezbroj javnih govora koji ne ostavljaju nikakvog traga. I, slika „Ljudi nude svoje ptice“ personifikuje one pojedince koje su uvek spremni da svoje ideje ponude kao spasonosne, da svoju pamet „prodaju“ drugome, a sve je to poput drvenih golubova koje ličnosti drže u svojim rukama na Lukovićevim slikama, a koji nikada nece uzleteti... а o
; s | Spomenka JELIĆ
DOKUMENTARNI FILM MILORADA BAJIĆA „JAMA“ JOŠ ČEKA DA BUDE PRIKA-
ZAN NA TELEVIZIJI
Povratak iz ponora
— Ovaj film morao bi da vidi ceo svet“, izjavila je nakon projekcije član američkog Kongresa gospođa Helen Delić Bentli kada je marta ove godine na 38.. festivalu kratkometražnog, dokumentarnog i animiranog filma videla „Jamu — grote morta“, delo za koje je scenario napisao i režirao ga Milorad Bajić, inače zabranjeno za prikazianje па ТУ. _
lako je film sramežljivo najavljivan na plakatima sa ponoa Doma sindikata kao obaveštenje o njegovom 45. minutnom pri-
zivane žicom i lancima u grupi od šest do osam ljudi, na ivici ponora bili udarani maljevima i polugama i onda gurani u jamu. Danima su se posle toga mogli čuti krici iz jama onih što su pad preživeli. Ustaše su kasnije na njih bacale bombe da bi im okončale život. | O ovim ratnim strahotama u Bajićevom filmu svedoči sedmoro preživelih koji su se spasli iz jama. A spasli su se na čudnovat i neverovatan način — uspuzavanjem iz ponora ili su ih među žive vratili italijanski vojnici.
~. • Reč akademika U želji da pomognu da se „Jama“ ipak prikaže na jednom od programa TV Beograd, akademici okupljeni u Programskom savetu filma potpisali su izjavu u kojoj kažu: „Saglasni smo da se dokumentarni film „Jama“ može javno prikazivati, pošto ima duboku humanu poruku i razotkriva mnoge tajne skrivenih zločina“. · Odluku su potpisali akademici Dejan Medaković, Vasilije
Krestić, Antonije Isakovi
Branko Popović, Jovan Surutka, Rado-
van Samardžić, Dobrica Ćosić, profesori Smilja Avramov i Enriko Josif, kao i arhimandrit Atanasije Jeftić.
kazivanju, na Festivalu je vladalo izuzetno zanimanje za projekciju. Sam Bajić o filmu kaže:
— Ovaj dokumentarni film putem sličica govori o monstruoznim zločinima ustaša koje su prevashodno vršili nad srpskim i jevrejskim narodom od 1941. do 1945. godine, u vreme Nezavisne države Hrvatske. Ustaše su u tom vremenu u kraške jame duboke od 30 do 400 metara bacile više desetina hiljada ljudi.
Autor priča kako su žrtve, prvo, bile opljačkane, zatim ve-
Milorad Bajić, u brošurici koja je pratila prikazivanje filma na Festivalu „kratkog metra“, najpre zvahljuje vojnicima na humanom delu jer su spasli život ovih mučenika, živih svedoka koji teško optužuju zločince za njihove bestijalne postupke uperene protiv čovečnosti, a Dotom ističe:
— „Jama“ ne poziva na revanšizam, nego opominje da se takvi zločini više nikad ne ponove. S. STOJANOVIĆ
NOVIĆA
PROMOCIJA KNJIGE VLADISLAVA JOVA-
Depresivna poezija
Beograd. Večeras, u 18 časova, u knjižari „Prosvete“ u zgradi Srpske akademije nauka i umetnosti biće predstavljena „Traganja za traganjima” knjiga poezije Vladislava Jovanovića ministra inostranih Dposlova Republika Srbije. Nezavis-
na izdanja gospodina Slobođana Mašića tako, ponovo Beograđanima priređuju iznenađenje. A, ministrova poezija je, kako će reći sam Mašić, „dosta, dosta depresivna, ili čak očajno depresivna, što je i razumljivo za Vreme u kojem živimo“. 5. Р.
PISMO UPRAVNOG ODBORA DRUŠTVA KNjIŽEVNIKA HRVATSKE SVOJIM ČLANOVIMA
Upravni odbor Društva hrvatskih književnika uputio je svojim članovima otvoreno pismo u kojem ih doslovno poziva „da se neposredno uključe u sve oblike obrambenog rata, u širokom rasponu od sudjelovanja na književnim priredbama diljem kriznih područja, do aktivne obrane, a u dogovoru s nadležnim kriznim štabovima.
Pozivamo također sve članove Društva hrvatskih književnika da, u granicama svojih mo-
Poziv u rat
gućnosti, novčano potpomognu radzličite oblike prikupljanja pomoći za izbjegle, ranjene i Ostale unesrećene građane republike Hrvatske u ovom protivhrvatskom ratu — kaže se dalje u ovoj epistoli Upravnog odbora DHK koji se na istoj, prekjučerašnjoj sednici proglasilo Kriznim štabom DHK i ujedno, kaže se, „usvojio ratni plan djelovanja, u kojem ima mjesta za svakog našeg člana“.
OTVORENA KOLONIJA „SICEVO 91“ Nis. — U živopisnom Sićevu nadomak Niša, počela je rad Likovna kolonija „Sićevo 91“ koja je okupila 14 umetnika iz Knina, Beograda, Niša, Banjaluke, Skoplja, Pariza i Čikaga. Narednih deset dana likovni umetnici, inspirisani ambijentom Sićevačke klisure i životom ovdašnjih ljudi, stvaraće dela koja će biti prikazana na tradicionalnoj oktobarskoj iz-
ložbi u modernoj galeriji niške Tvrđave.
(Tanjug)