Борба, 09. 11. 1991., стр. 12
| SUBOTA-NEDELJA 9-10. NOVEMBAR 1991. GODINE
ŠE EMRRAT... UŠTE EDNAŠ... JOŠ JEDIOM
Žena me уага
Da li se Evropska zajednica ponaša kao muž koga žena vara? Ili je, možda, nešto drugo: da li je našla zadovoljstvo već u samoj okolnosti da nekoga može okriviti. Ispostavlja se, kako nam se čini, da odgovori, u stvari, nisu ni presudni. Jer, nestašna žena, ili nešto drugo, ponaša se kao, ipak, još nedovoljno iznemogla. Tačnije, pozivajući se stalno na 5уој ропоз, саз! 1 gotovo devičanstvo, traži razumevanje Za odiuke koje imaju okus upravo one „nevinosti bez zaštite“.
Jugoslovenske vođe i dalje govore O mogućem miru, rečnik je, međutim, ostao isti, preovladavaju kondicionali „ali“ i „ako“ ostaju ključni delovi bilo kakvog mogućeg dogovora koga, naravno, svako tumači na svoj način. Nevinost se čuva, a
_ Тога Karington i ostali Evropljani — okrenuti, razumljivo, sebi i svojim, po svemu sudeći, koliko jasnim toliko i Jalovim interesima — pokušavaju da razbijenim tanjirom u kuhinji ublaže još, ipak, postojeću bračnu svađu. Neizvesno jedino ostaje ko Je onaj sa strane.
Tetka od strine
SINA! SINA! — morala bi da usklikne patriotska Srbija kada u dnevnim novinama pročita naslov ZAŠTITA FAŠIZMA U TANJUGU, iznad koga je nadnaslov „Otkud toliko razumevanje za separatističke vojske i ustašluk u poslovanju ugledne agencije“. Ono SINA! SINA! ne bi se odnosilo na što brojnije rađanje i ratničko uzdizanje što više dece muškog pola, nego na pretvaranje TANJUG-a u Srpsku Informativno Novinsku Agenciju, tJ. na srpsko izdanje HINA-e.
Kao argument da TANJUG „klizi u Šurovanje sa fašizmom“, i to krijući se iza „objektivizma“, potpisnik, inače urednik u toj novinskoj kući, navodi i ovo: „Tanjugova Emisija za inostranstvo dobila je nedavno od Vatikana i Beča pohvale. Dok se zemlja raspada uz evidentnu materijalnu I političku podršku Pape i Moka, glavni urednik Emisije Dušan Reljić se „šepuri“ po Tanjugu, kao da mu ove pohvale služe na čast, a ne na večitu sramotu“.
Dušan Reljić, zamenik odgovornog urednika Redakcije za inostranstvo — Zžaista se, „šepurio“ papirom iz Beča. Naime, napravljena Je anketa iz koje se videlo da šefovi AP ili UPI smatraju Tanjug, što se tiče poštovanja visokih standarda agencijskog izveštavanja — ravnim sebi, tj. najjačim svetskim agencijama. Anketa je bila napravljena u Beču zbog žalosnog razloga što regionalni biroi velikih agencija za (jugo)ističnu Evropu nisu u Maloj Krsni, Velikoj Plani, pa ni u Beogradu, već u Beču. Dakle, pohvale (kao da „Borba“ dobije priznanje od „Le monda“, „Njujork taj-
msa“, „Svenska dagblagdeta“ ı „Republi-
Z. Mandžuka
ke“) nisu stigle iz Beča kao glavnog grada, ·
što bi se reklo, srbožderske tvorevine, nego iz Beča kao mesta gde su centrale interkontinentalnih novinskih agencija za Austriju, Jugoslaviju, Mađarsku, Rumuniju, Bugarsku, Albaniju...
Autor — očigledno Javna prethodnica snaga koje se obično nazivaju zdravima ! ne navodi kada je to i kako Vatikan hvalio Tanjug. Valjda je potpisnik teksta u „Ekspresu“ igrao na kartu da je dovoljno samo spominjanje Vatikana, pa da se svakom poštenom Srbinu toliko digne adrenalin da mu se svašta može spustiti.
Iz opširnog teksta izdvajamo 1 ovo, takođe o g. Reljiću: „Satima je njegova Emisija kljukala svet o „zločinačkom bombardovanju“ Banskih dvora na osnovu hrvatskih izvora, iako je istina da je bilo reči o „samodiverziji“. I umesto da se istina stavi u prvi plan i ponovi koliko god puta Je potrebno, Reljić se potrudio da laž Što Upornije i češće uleti u etar“. Istina je da Je Tanjug o Banskim dvorima prvo izvestio pozivajući se na Hrvatski radio, ali to Je učinila i Agencija Frans pres, sat pre Tanjuga. Nije li i sama Armija prvo polazila od pretpostavke da je možda Dvore „opalio“ neki pilot a kasnije rekla da Je slučaj isfabrikovan, što je Tanjug odmah preneo.
I da ne dužimo — tužna priča se ponavlja: ni hrvatska vlast ne može izdržati ogledalo zvano Tanjug, pa, gledajući svaki dan svoju gadnu njušku, umesto da se upristoji, razbija ogledalo, odnosno teroriše dopisnike Tanjuga. Ili, ako je reč O „proskribovanom“ Dušanu Reljiću, sad mu sa
srpske strane „spuštaju“ isto kao što su ČIinili u „Vjesniku“, „Večernjem listu“, „Delu“ nemačkom (konzervativnom) „Veltu“... Posle Reljićevih nastupa na nemačkoj i austrijskoj televiziji govorili su da Je „velikosrbin“ ı „miloševićevac“, a ovde ga stavljaju u kontekst fašističko, „зигака“ (šuruje sa hrvatskim fašizmom). Još samo da otkriju da je „velikohrvat“, odnosno da mu je Tudman tetka od strine. Tako ti je to kada tražiš precizno, nepristrasno, obuhvatno..., ukratko, agencijsko obaveštavanje po najvišim međunarodnim standardima. Dakle, umesto podnaslova u ovom listu: „Agencija treba da bude nezavisna i profesionalna ali ne sme biti neutralna u ratu u kome treba da brani svoju zemlju“, jednostavno se moglo reći: Hoćemo agitpropovskog SINA!
Ratna moneta
Totalitarni režim ne podnosi humanost. Umetnost je samo jedan od vojnih rodova, a pojedini hrvatski umetnici svoj „raison d'etre“ mogu naći samo u kakvom. bočnom ešelonu Croation art forces za brzu intervenciju. Najteže u svemu Je što neki od njih dragovoljno i ponosno, poput Svena Laste, pristaju da stave prste na obarače, Ili da svojim angažmanom, pes-
M. KNEŽEVIĆ
\
mom, igrom, spotovima, оргаудауаји га!-
no-huškašku mašinu.
Tuđmanov režim je od Dubrovnika, kulturne baštine sveta, napravio vojnu bazu, a njegov stanovnik Đelo Jusić,optužuje za dubrovačke nedaće samo saveznu Armiju i Beograd. Glas hrvatskih intelektualaca nije se jače čuo čak ni onda kada su usred Zagreba hosovci nasilno iselili slikare iz prostorija njihovog Udruženja i postavili top ispred zgrade.
Pre neki dan na prvoj strani „Vjesnika“ objavljena je izjava beogradskog glumca Bore Todorovića YUTELU pod naslovom „Nećete me naučiti da mrzim“ u kojoj između ostaloga kaže: „I što god me Više pozivate i opominjete na pripadnost svojoj naciji, sve joj manje i manje pripadam, sve sam više i više anacionalan...“. Naravno, ovu antiratnu, antinacističku iZjavu koja se ne odnosi samo na Srbiju, nego i na Hrvatsku i protiv svakog je bezumlja, list objavljuje ipak kao još jedan prilog razvijanju antisrpske mržnje, dakle i naj-
· plemenitije pokušaje da se besmisleni rat
zaustavi pretvara u ratnu monetu. ____By the way, dok se u Beogradu mogu zastupati antiratni stavovi od Bore Todorovića, Bogdana Bogdanovića, antiratnog centra do novinara, novina, radio i TV stanica bez egzistencijalnih posledica, za takve nastupe u Zagrebu se dobijaju otkazi. Primer: Mira Furlan. Možda se iza militarističkog oduševljenja najglasnijih hrvatskih umetnika krije obični ljudski kukavičluk? -
M. ĐORGOVIĆ
Zapaljena žvaka
U ovim teškim vremenima, država Srbije je povukla značajan potez: pozajmila je ime novom proizvodu na SVOm tržištu; „Srbija“ je počela da se puši. Ali, šta? Postignut Je fantastičan efekat, ravan onom kao kad bi Francuzi izbacili vino „Vive la France“ sa ukusom sirćeta, Grci „Hellas“ masline u mašinskom ulju, a Nemci proizveli „Cricket Deutchalnd“, Jak i skup automobil kome je jedina mana što se nanovo ne puni benzinom, te se, kad se rezervoar isprazni, auto baca. Nije smešno. Naime, „Srbija“ ima ukus žvakaće gume. Zapaljene. Pojava je simptomatična. Pod firmom „Srbija“ prodaje se najrazličitija roba, pa 1 ljudi. Ima tu i ratnih profitera, špekulnata, onih što bi da postanu Kalif umesto Kalifa, te okretnih crnoberzijanaca, itd.
Poslanik, Urednik, Dirigentkinja. Sve sami manekeni za srpstvo hodaju uspravno, umesto knjige, sa puterom na glavi i promovišu novi look a la Luis 14: „Srbija, to sam ja“. Kao uzorna deca totalitarizma, smelo sude pametnijim, talentovanijim, obrazovanijim. Oni presuđuju Ко је игоran pripadnik nacije i koliko su dela od koristi za narod, to jest — njih.
Teza da je samo jedno mišljenje O.K., a ko se sa njim ne slaže — izdajnik je, veselo je zamenjena teza koja Je toliko stara
IZMEDU
/
| | 77
i već viđena, da je stvarno ubistveno dosadna. ·
Sloga je saglasnost sa pametnijim i sa onima koji znaju da nešto (bilo šta) naprave. Što reče Bogmil Hrabal, mislivši na svoju, takođe polutragičnu Češku: „Jadna je ona zemlja koja, šta god da proizvede, to ne valja“. Tamo, kao i ovde, svet koji nešto ume je u najmanju ruku sumnjiv.
A što se nas tiče, ako nas nešto bude uništilo, neće nesloga. Osim činjenice da nam niko nije kriv što smo gradili kuću na drumu (Andrić), uništiće nas to unisono, jalovo i opasno brbijanje i graktanje raznih čuvara nacije od kojeg već boli glava I ZUJI u ušima.
Kao kad popušte „Srbiju“.
D. KANJEVAC
Istina, CrkVa, interes |
Prvi put od kako je gospodin Pavle na čelu Srpske pravoslavne crkve — dakle, jedanaest mjeseci — u Patrijaršijskom dvoru upriličen je specifičan susret s novinarima, kakvog nije bilo ni prije, za „mandata” patrijarhaGermana i njegovih prethodnika. Naime, prošle se subote patrijarh srpski Pavle zahvalio novinarima koji „prate“ religiju za njihovo pisanje o sudbini, odnosno o dvomjesečnom zatočeništvu episkopa slavonskog Lukijana.
Trudite se za istinu i pravdu Božju, nikada za trenutne interese, pa taman oni bili i narodni interesi koji nisu oslonjeni na istinu i pravdu Božju, poručio je patrijarh novinarima i rekao da je sigurno vrlo teško pisati u vremenima punim teško rovjerljivih informacija. Govoreći o zlu oje je snašlo srpski i hrvatski narod, patrijarh je ponovio „savjet“ da ako treba stradati, da se strada samo kao ljudi, nikada kao neljudi, odnosno, da Srbi ne smiju dopustiti da postupaju kao njihovi neprijatelji. Poglavar SPC iznio je i jedno svoje iskustvo u vezi s novinama. Pročitao Je nedavno članak u pariškom „Mohdu“ u koјет зе Srbima zamjera da su emocionalno opterećeni 1941. godinom, pa člankopisac pita gdje bi bio kraj kad bi Francuzi stalno brojali žrtve iz svojih ratova s Nijemcima. Ali, rekao je Njegova svetost, oni su pretrpjeli samo rat, a Srbi rat i genocid. Kako će Francuzi shvatiti da se sada nastavlja genocid nad Srbima? Nas mogu da shvate Jevreji i Cigani, rekao Je pomalo rezignirano gospodin Pavle, uz, ipak, inzistiranje · da se istina o Srbima predoči cijelom svijetu. U kontekstu Crkva-mediji, izdvajamo i riječi Miše Miloševića, generalnog sekretara Svetske srpske zajednice, organizacije bliske Patrijaršiji. Reče da je — kada se zbroje uništena dobra SPC u Hrvatskoj srušeno već nekoliko Dubrovnika. Nekada se šutilo i prešućivalo, a sada razaranja i stradanja neće proći bez informiranja javnosti, naglasio Je g. Milošević.
I Srpska patrijaršija, sudeći po subotnjem kratkom prijemu, postaje svjesna važnosti civilnih, tj. društvenih glasila. Međutim, zar prilika za više susreta nije bilo i prije afere s vladikom Lukijanom? Odnosno, zar nije vrijeme da se SPC, (više) medijski otvori — čak i uz „opasnost“ da se uoče raznoglasja u Crkvi koja više ne mora biti monolit u odbrani čak elementarnih vjerskih prava pred naletima (pokojnog) režima, označenog ! forsiranjem ateizma? Medijsko otvaranje, da bi slo-
||
OZ УУ ДРЈ 2 27 27 2727 774 РАИ АЕ 27 РЕН
| / 77 /7 ДАРЕ А А
И И 72 јр 77777 Тј 75 АЕ, А
“o srpskom junaštvu, časti i nepobedivosti'\
вовва |
| | | i |
RNS A GO ON
72)
УРА Ро
Бодпо informiranje što manje stradalo, podrazumijeva da govore i novinari (a ne | kao na prijemu, da šute), a posebno da se uglednici Crkve sastaju s novinarima, čak i na redovnim konferencijama za štampu, .
i onda kada im se nemaju za što zahvalji- -
vati. Jer, novin(ar)ska istina — koja je,
razumljivo, počesto daleko od „prave“ isti- ne — ne mora se uvijek, poklapati sa inte- -
resima ili pogledima (iz) Crkve...
M. MLAKAR >"
Manipulisane У žrtvama | Rat traje već više od tri meseca. Za kriterijume normalnog građanina Evrope
(mi sve manje verujemo da živimo u Evropi!), naviknutog na mir, to je čitava VeČ-
nost. Zemlja na kojoj se ratuje u Hrvatskoj |
već je uveliko natopljena krvlju, a vlasti u čije ime se polažu životi, svoje borce ne_ smatraju ni toliko vrednima da bi Javnost, ako ne redovno, ono barem tačno izveštavale o broju poginulih i invalida.
Nedavno je iz saveznih izvora, pred jedan od haških „ćakulanja” o budućnosti Jugoslavije koju niko ne želi, izneta brojka - = od 5000 poginulih. U mnogim stranim п sredstvima informisanja kruži brojka od > 40 000 do 50 000 poginulih od početka ra- ta. Zapovednik hrvatskih vojnih snaga u istočnoj Slavoniji, bivši JNA-oficir nadim- ka „Jastreb“ izjavio je Radio-Ljubljani da je od početka borbi za Vukovar stradalo 7000 vojnika protivničke strane. Neki inostrani mediji su koristili istu brojku, ali za ukupno poginule u sukobima oko ovog 5 napaćenog grada.
___Vojska koju smo od kraja drugog svetskog rata nazivali JNA, koja bi morala da ima najbolje podatke o broju mobilisanih, na front odvedenih, te tako i onih koji se > sa njega nisu vratili još ne daje ni približ- nu procenu broja žrtava. Najviše što smo о: doznali je da je smrtnost pacijenata koji se 5 sa fronta dovode na VMA u Beograd oko 5 dva procenta. Šta je sa onima koji su 15- -5 krvarili negde u blatu slavonskih njiva? ПЕЋ su (preostali) generali prestali da broje: u'\\ jednom vojvođanskom mestašcetu, sa pretežno nesrpskim življem, gde su poginula
već petorica rezervista kažu da зи па ргуг
dve sahrane došli vojni predstavnici, posle\. ih više nije bilo. -
MS 5 .... . С
Srpski izvori, u Srbiji i u tzv. srpskim та
autonomnim oblastima, opsednuti idejom 0
onih koji se bore za prave ciljeve, takođe. ne predočavaju broj žrtava ili ga, s obzirom na žestinu i dugotrajnost borbi, znaf--\ no umanjuju. Hrvatska strana, takođe из želji da svaku žrtvu prikaže ne mnogo, skupom kada je reč o „vekovima 5апјапој slobodi“, a delom i zbog „razuđenosti“ (lj. haotičnosti) svojih raznovrsnih oružanih formacija, nema verođostojne podatke 05 · stradalim borcima i. civilima. -
Manipulišući brojem žrtava, prikriva- sy jući ga, umanjujući ili uvećavajJući, hrvati" ske i srpske vojskovođe, hrvatski i srpski vlastodršci, hrvatski i srpski istoričari tak6y\ su stvorili temu međunacionalnog trvenja za niz narednih godina i možda su, poštG\\ budu strasno prekopali po tuđim rakama, pripre: :ili „teren“ za neki naredni rat. |
U · zugom svetskom ratu, koji je !тајабу šest go. ina i u kojem je učestvovalo na de. setine „ržava i naroda poginulo je oko 50 milion: !judi. Posle 1945. svi su i зауетп16 у i Nemc. i Japanci prebrojali svoje mrtve => 5оујећ око 20 miliona, Nemci oko deve\y
= |
вазе