Борба, 02. 12. 1991., стр. 11
_ JUGOSLAVIJA
HRVATSKA KAO BOŽJA DRŽAVA ANNO DOMINI 1991. (2) |
Misa za mladu demokraciju
Od pobjede snaga desnice na izborima,
PONEDELJAK,2. DECEMBAR 1991. GODINE 11
klerikalizacija javnog života u Hrvatskoj opća je pojava Đ0 „Crkva u
Hrvata“ želi opet biti posvuda prisutna, o svemu davati svoj sud i, zapravo, odlučivati o glavnim pitanjima naci-
Piše: dr Stipe Šuvar
Klerikalizacija javnog života u Hrvatskoj nakon izbora opća je pojava. Od pobjede snaga desnice na izborima, mise za domovinu postale su neka vrsta mitinga, što, uz molitve na trgovima, procesije, uz pjevanje himne „Lijepa naša“, treba da najzad pridonese ne Samo punoj nezavisnosti Hrvatske već i tome da ona bude katolička država. „Crkva u. Hrvata“ želi opet, kao u ranijoj pretsocijalističkoj historiji, biti posvuda prisutna i o svemu, ako ne:na sceni, a ono iza kulisa, davati svoj sud i zapravo odlučivati o glavnim pitanjima nacije i države. Sve je u znaku želje za povratkom i obnovom „katoliciteta“, na koji su se bila oborila pošast boljševizma i bezbožništva. Renesansa Klerikalizma
Katoličanstvo nove nacionalne elite i najširih slojeva naroda iskazuje se ne samo na gotovo svakodnevnim vjerskim svečanostima koje okupljaju na desetine i stotine hiljada ljudi, već i u posve sekular-
nim povodima, na političkim skupovima i u privrednim i kulturnim-
prigodama, a što se inače događa rijetko gdje u suvremenom svijetu, a nikad tamo gdje su „civilno“ društvo i „pravna“ država doista na djelu. Svim političkim skupovima u režiji HDZ, pa i drugih stranaka kojima je u interesu igra i na kartu klerikalizma, prethode svečane, zahvalne ili kakve druge mise, a po uzoru na svečanu misu u zagrebačkoj katedrali u povodu inauguracije novog hrvatskog višestranačkog Sabora, a na kojima se krste i pričešćuju i mnogi dojučerašnji bezbožnici.
Sva ta renesansa klerikalizma pravda se i pozivanjem na čitavu historiju, upravo onako kako je „uzoriti gospodin“ kardinal Franjo Kuharić rekao i na novogodišnjem
'primanju za predstavnike vjerskih
zajednica u Banskim dvorima 16. siječnja 1991. godine: »u hrvatskom narodu posebno odgovorno mjesto zauzima Katolička crkva već preko trinaest stoljeća“. Uostalom, režimi se mijenjaju, a „svojim poslanjem Crkva ostaje ista u svim zbivanjima povijesti: u zgodna i nezgodna vremena; u vrijeme rata i mira, u vrijeme progona i slobode“. Novom režimu u Hrvatskoj izražava se i zahvalnost, ali s prizvukom prava koje se ne može dovoditi u pitanje: „Crkva prihvaća sa zahvalnošću priznanje da je pozitivna prisutnost u životu naroda i da ima pravo javnosti.“
WVjeronauk umjesto Marks
U Hrvatskoj su, kako se to čulo u propovijedi na blagdan Velike Gospe u Sinju 15. avgusta 1990. godine, „vlast ı narod jedno“, a to se može zahvaliti i Gospi sinjskoj, „koja je konačno i sama izašla iz sužanjstva“. Dani općina, općinski praznici po pravilu su ranije bili vezani za oslobođenje od fašizma 1944. ili 1945. godine. No, ta je nova tradicija postala proskribirana. Nije poželjno takve dane više ni spominjati. Dani općina su opet u pravilu vezani za svece, patrone iz davnih stoljeća. Vratili su se onaj duh i atmosfera, o kojima jc Miroslav Krleža pisao u svojim vari-
AUD
prigodnih skupova u Zagrebu (Sni
jacijama u povodu svetkovine Bra-
šančeva u Dubrovniku.
Svećenici su ponovo ušli u škole, uz svečane mise za učenike na početku školske godine i uz druge prigode, blagosiljanje školskih zgrada, pa i ustupanje škola i za vjerske potrebe građana. Marksizam je, dakako, protjeran iz škola, a u njih vaćen vjeronauk, doduše kao fakultativan predmet, premda će u stvarnosti biti obavezan, zbog opasnosti da ne dođe do diskriminacije učenika koji se u njega ne uključuju, pa i njihovih roditelja. Tako i u tom pogledu slijedi puni procvat vjerskih sloboda koje su „bivše komunističke vlasti desetljećima zatirale“ „Crkvi u Hrista“. Dakako, samo na tlu Hrvatske,
· potrebno je negdje oko 8.000 vje-
roučitelja, a ona raspolaže sa samo 2.000 „koliko-toliko kvalificiranih ljudi“, pa će morati posebno školovati i doškolovati vjeroučitelje. Kardinali, biskupi, popovi, pripadnici svih katoličkih redova iz prošlosti ponovo postaju u štivima i na proslavama, ali i u svijestima novih naraštaja, glavni junaci hrvatske historije. Ali ne svi. Od popova glagoljaša do onih oko čeши stotine. katoličkih svećenika koji su sudjelovali u NOB-u vodi ona „druga linija“ koja se nije uklapala u milenijsku politiku služenja Vatikanu, a i raznim stranim silama. Nije više, i opet, poželjno kao zaslužne apostrofirati, ni Josipa Јигаја Strossmayera, Franju Račkog ı mnoge ljude u svećeničkim odorama koji su zagovarali ideju jugoslavenstva, a ne i klerikalnog hrvatstva i katoličkog prozelitizma. U najveću ličnost što ju Je iznjedrila „Crkva u Hrvata“ najzad je bez straha, a u ekstazi, promoviran Alojzije Stepinac, u mladosti dobrovoljac na solunskom frontu,
u drugom svjetskom ratu nosilac,
prozelitizma, poslije rata komunistički zatočenik. Uz njega se vcličaju, a u ulozi mučenika, stradalnika, prognanika, i oni crkveni ljudi koji u ratu nisu baš bili nedužni, kao i oni koji su poslije oslobođenja stradavali. Prema nekim izborima, aktivnu političku ulogu u
RACIJI: mio: R. Radetić)
ranj
službi ustaškog režima, uključujući i sudjelovanje u zločinima, imalo je oko 450 ljudi u katoličkoj svećeničkoj odori. A otprilike toliko ih je pak, prema tvrdnjama koje se čuju iz redova „Crkve u Hrvata“, bilo, na ovaj ili onaj način, podvrgnuto mjerama represije u poslijeratnom vremenu, od nekih osuda na smrt 1945. godine pa sve do nekih osuda za tzv. verbalne delikte u posljednjim godinama.
Tuđmanova promemorija papi
Hrvati i Hrvatska ponovo hoće da budu antemurale christienitatis. O tome lijepo svjedoči promemorija, koju je, prilikom audijencije u Vatikanu 25. juna 1991. godine, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman uručio Njegovoj Svetosti Ivanu Pavlu Drugom.
Predsjednik Republike Hrvatske je
napismeno obavijestio Svetog Oca da u Vječni grad dolazi „u doba slamanja do sada najnenaravnijeg poretka u mnogim europskim
zemljama“, a nakon za Hrvatsku
„dugog tragičnog razdoblja”. „Poglavar“ Hrvatske podsjeća poglavara svih katolika, da je još prije trinaest stoljeća iz vječnog grada hrvatskom narodu, i „njegovoj današnjoj domovini, zasjalo Svjetlo Evanđelja, uvevši ga u krug europske uljudbe“. Još u 7. stoljeću je hrvatski narod „prigrlio rimsko katoličko jedinstvo“, pa je od prcthodnika današnjeg pape dobio „i prva ozračja svoje državne samobitnosti ı suverenosti“.
Papa Ivan VIII u dva je navrata pisao hrvatskom knezu Branimiru, nazvavši ga „dragim sinom“, podržavši i zaštitivši „hrvatsko vjersko i političko opredjeljenjc Zapadu“. A da: je Sveta Stolica „već od početka cijenila samostojnog Hrvata, vidi se ı po tome Što im je, jedinima, u doba Branimirovih suvremenika, svete braće Ćirila i Metoda, dopustila bogoslužjc na njihovom narodnom hrvatskom jeziku“. Dakako, „povijcst bilježi hrvatskog kralja Zvonimira kao do kraja. odanog sljedbenika pape Grgura VII“. U doba gotovo petstoljetnc borbe s osmanlijskim
đman i crkveni velikodostojnici na jednom od
_ je i države 8 O čemu je „poglavar“ Hrvatske, prilikom audijencije u Vatikanu, napismeno obavijestio poglavara svih katolika
osvajačem, kada je Hrvatska bila svedena na „reliquiae reliquiarum” i rastrgana između tri carstva „hrvatske su katoličke crkvene strukture čuvale i razvijale zajedništvo hrvatskoga nacionalnog bića“ i uz pomoć prethodnika današnjeg pape. Sa svojim teškim i dragocjenim povijesnim iskustvima, i dalje „na razlučnici između Istoka i Zapada“, a „otvorena pluralističkom suživotu s drugim civilizacijama“, Hrvatska se, eto, našla „kao sažetak i nagovještaj one cjelovite Evrope, za koju Vaša Svetost ističe da treba dišati s oba plućna krila da bi bila Europa od Atlantika do Urala“.
Hrvatska danas ima posebno tešku zadaću: „Ona se morala i još uvijek mora odupirati ugrozi protukršćanskoga bezbožnoga istočnog komunizma, kojemu se, na žalost, pridružio i strani ekspanzionizam na hrvatske zemlje. Hrvatska je u složenom trpljenju svojih katolika, ı svih humanista, svjedoka i mučenika radi vjere i domovine, predvođenih velikim mučenikom kardinalom Alojzijem Stepincem; časno položila svoj povijesni ispit, potvrdivši povijesno-misterijsku opstojnog katoličkoga, Jagelovićevskog pojasa od Baltika do Jadrana. Danas, u jeku europske humanističke obnove i pobjede nad protukršćanskim boljševizmom, Hrvatska se među prvima, na dostojanstven način, vratila u krilo slobodnoga zapadnog svije-
"
ка“.
НгмазКа 2е1 ца џ поуо еугорsko zajedništvo, kakvo ga Sveti Otac „naviješta“, iako su mlada hrvatska demokracija ı sama Republika Hrvatska „još uvijek Ozbiljno ugrožene“. Hrvatska se kleveće na onaj isti način na koji jc bio osuđen kardinal Stepinac, taj „veliki čovjek ne samo hrvatskog katoličanstva“. Hrvatsku demokraciju pokušava sc srušiti „odmcetničkim terorizmom“. Dranceći зуоju slobodu i demokraciju, „Hrvatska danas brani i Europu od pokušaja restauracije komunističkoga socijalizma i jednostranačkopg strahovlašća“. (Nastavlja se)
NE PRESTAJU ZAPLETI OKO „SLOVENAČKO-HRVATSKE GRANICE
Čija je Savudrija?
U Piranu tvrde kako je granica pomerena na štetu Slovenije u području Savudrije koju je, kako se sada tvrdi, Kardelj „dao“ Bakariću Zapleti oko slovenačko-hrvatske granice ne prestaju. Tačnije slovenačka strana, preko svojih istarskih predstavnika, traži „svoje“, što Joj je pripadalo za austrijsko-italijanskih vremena. U tu svrhu, javnosti sc upravo predočavaju katastarskc knjige, potkrepljene pisanim ili rekla-kazala svedočanstvima, O tome kako su komunisti delili područja piranske opštine od oka i na svoj način.
Na mnogim opštinskim skupštinama u Piranu se čuje kako je granica pomerena a nauštrb Slovenije u području Savudrije. Nju je, kako se sada tvrdi, Kardelj „dao“ Bakariću u zamenu za neko drugo područje u Istri, do kojeg Slovenija, međutim, nikada nije došla. No, mnogi Hrvati iz opštine Buje tvrde da su ih, na isti način, priključili slovenačkim opštinama.
Treći pokušavaju da svc dokumentuju katastarskim knjigama opština Kaštel i Savudrija i zaključuju da je na njima živelo najviše Hrvata, pa zato sumnjaju u sve priče o „komunističkoj trgovini“.
U opisu Jula Lenasija nalazi se da je 1959. godine, kod predsednika piranske skupštine, Đavorina Ferligoja, došla delegacija građana iz Savudrije i predložila priključenje tog gradića ı okolnih sela opštini Piran. Kada je Edvard Kardclj posetio Piran gradonačelnik mu je predočio zahteve i tvrdnje građana Savudrije. No, po svedočenju Lenasija, Kardelj se na to poprilično uzbudio i saopštio da su granice između Slovenije i Hrvatske administrativne, te da nema reči o promeni granica.
Građani Pirana su, kako se sada tvrdi, čuvali kamenu ploču na opštinskoj zgradi na kojoj je pisalo otprilike ovo: „Sadašnji i
-budući se sa pietetom sećaju An-
tonia Kakće, državljana Švajcarske, koji je piranskoj opštini podario svoje posede u Savudriji 18. marta 1893. godine”. Tom kamenom svedočanstvu dodaju se i zaključci sporazuma O uređivanju tršćanskog pitanja 1954. godine u kojima stoji da na području na kojem se nalazi sporna teritorija nisu dozvoljene promene u postojećim osnovnim administrativnim jedinicama. No, Kardelj i Bakarić su područje oko Savudrijc, tvrdc Pirančani, menjali.
Sadašnji predsednik opštinc Piran Andrej Grahor izjavljujc da u bujskoj opštini danas Slovenci imaju 500 vikendica i 8.000 postelja, tc da je 80 odsto kuća u Savudriji u slovcnačkom vlasništvu. Po toj logici, Grahor je nedavno ustvrdio da, uzimajući i prošlost pride, to mocsto pripada Slovcniji. No, kako sada navodi piranski gradonačcinik, taj problem višc neće potcncirati, pošto sc deco javnosti obrušio na njega. Nazvali su ga, s onc strane granicc, lešinarom, pošto je pitanjce slovcnačko-hrvatskc granicc postavio u tronutku dok sc Hrvatska nalazi u ratu. i
D. DRAŠKOVIĆ