Борба, 02. 03. 1992., стр. 11

"РР"_—_"6н»Б 56" о

DRUŠTVO

Opori stražari u ličnom zrcalu

Polemika oko izvještaja Helsinki voča potisnula je u drugi plan sadržaj pisma. Ovakva usmjerena devalvacija otkriva hrvatski duhovni i politički milje u kojem su se mogli dogoditi slučajevi o kojima svjedoči Helsinki voč

Dva tjedna nakon što je stidljivo najavljeno da je tamo neka organizacija pod imenom Helsinki voč uputila hrvatskom predsjedniku pismo s „nekim upozorenjima“ o stanju ljudskih prava u njegovoj državi, i desetak dana od objavljivanja izvoda iz izvještaja Helsinki voča u hrvatskom tisku, u javnosti se ne smiruje polemika na temu tko su ti „stražari“ nad ljudskim pravima, a još više — tko iza njih stoji. jesu li to provokatori koje su unajmili i potplatili neprijatelji mlade hrvatske države, kako sugerira sam adresant ove epistole, dr Tuđman, za kojega bodljikavi Ivan Zvonimir Čičak tim povodom ističe kako je očigledno dobro proučio „rane radove" nekadašnjih „drmatora Hrvatskom, Dragosavca i Baltića, ili je ipak riječ o uglednoj međunarodnoj organizaciji koja je u, najboljoj namjeri, naivno nasjela lažima „žute štampe“ i propagandi doušnika s onu stranu fronta. Postoji, naravno, i treće polemičko polazište da se radi o nepristrasnoj organizaciji za zaštitu ljudskih- prava, uz Amnesti internešenela, najuglednijoj u svijetu koja je, zbog visokog moralnog kredita, izuzetno utjecajna i u javnosti i politici. Nisu problem zločini...

I mada je ova polemika potisnula u drugi plan sadržaj pisma u kojem se upozorava na brojne slučajeve kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj, konkretnije, na teritoriju kojeg kontrolira hrvatska vlast, skrenula je raspravu s bitnih na ipak marginalna pitanja, upravo ovakva usmjerena devijacija otkriva hrvatski duhovni i politički milje u kojem su se mogli dogoditi slučajevi o kojima svjedoči Helsinki voč. Naime, pojednostavljeno, ali vrlo blisko stanju stvari, jeste i, manje da nije najvažnije, da li se nešto od onoga što piše HV dopodoilo, nego činjenica da takav raport šteti ugledu Hrvatske i njezine vlasti u svijetu. Najgrublji oblik takvog pristupa demonstrirala je ovih dana jedna novinarka koja se pred svojim koleвата iščuđavala „Tomislavu Merčepu, savjetniku u MUP-u, kojemu izvještaj HV na savjest tovari zločine,što se glasno hvali kako je u jeku ratnih operacija „Čistio teren“. Neka to čini, ali tiho, savjetuje spomenuta kolegica. Nije reklo bi se problem u samim zlodjelima, nego u tome što ih se obznanjuje na velika zvona.

Pljuska „najdemokratskijoj“ državi ı

. Na suprotnom je polu mišljenje da je problem upravo u zlodjelima, ali i u javnoj šutnji koja ih ohrabruje i opravdana. „Sjajno, svijet nas ucjenjuje demokracijom i ljudskim pravima“, zaključuje povodom pisma HV komentatorica „Danasa“, Jelena Lovrić, koja očito ne dijeli mišljenje gore citirane kolegice. Naprotiv, i ona i njen list mjesecima su pisali o slučajevima koje spominje HV uprkos različitim pritiscima i prijetnjama. I bili su uz „Slobodnu Dalmaciju“, do-

sljedni u osudi zločina, svejedno da li ih je počinila.

Izvještaj Helsinki Voča jeste pljuska „najedmokratskijoj“ državi na svijetu“, ali je i njezina Vlada dala pljusku svojoj propagandi,pa i od države plaćenim nadobudnim čuvarima doDrog imidža Hrvatske u svijetu, okvalificiravši pismo iz SAD kao ozbiljno i upozoravajuće. Međutim, i principijelan stav Vlade, koja svoju dobru volju, naravno, tek ima potvrditi konkretnim postupcima, pa makar oni za mnoge (žrtve) bili u nepopravljivom zakašnjenju, pokušali su minirati pojedini čelnici vlasti i vladajuće stranke. Pridružilo im se u javnosti potpuno anonimno Društvo za zaštitu prava. Obraćajući se organizaciji Društvo, baš kao neki hrvatski funkcioneri, poučava kako ne treba nasjedati „neprovjerenim iskazi-

та“, „nepouzdanom tisku” te kaže da je poprilična količina onoga što američki izvještaj navodi, kukavičje jaje srpske propagande protiv Hrvatske. Pritom je indikativno da prvi dio

izvještaja HV, onaj upućen Miloševiću, nitko od krugova ne samo da ne dovodi u pitanje, nego ga „potpisuje“ do posljednjeg zareza i, čak, smatra — prekratkim. Odraz vlastitog lika

Radi se o logici pogrešnih zaključaka utemeljenih na krivim „uzorima“. Misli se da je vlastito zlo manje, što je ono tuđe veće. Zaboravlja se da slika o nama uopće neće biti nimalo bolja, ako je naš neprijatelj gori. To znači da se ne treba veseliti smeću u tuđem dvorištu, nego je uputno zabrinuti se nad vlastitim. Na žalost, takva optika teško sebi krči put, pa je stoga možda najvećem šoku sada izložen obični hrvatski građanin pred kojim je njegova vlast stalno predstavljena samo umivenim, evropskim i demokratskim licem.

Samo vlast svjesna je, pak, da sada mora pružiti neka објазпјеnja. No, sklona je opet upasti u zamku ponavljajući da Je, cto

rat, a u ratu se svašta i događa. Pažljivijem oku, međutim, ne može promaći da se ljudska prava brutalno krše i na područjima koja nisu omirisala barut, a upravo na tome inzistira i HV. Uostalom, teško će i najdobronamerniji relativizirati ili prihvatiti kao slučajno što ni jedan sudski postupak protiv onih koji su dizali kuće u zrak, vršili egzekucije nad civilima, palili i pljačkali, do danas nije okončan, a neki poznati počinitelji krivičnih djela pušteni su na slobodu „nalogom sa višeg mjesta“ i sada slobodno šetaju inozemstvom, ali i Hrvatskom.

Još manje će Hrvati, čiji su stanovi i kuće opljačkani i poharani, moći razumjeti zašto ih kažnjava njihova vojska u kojoj se zdušno bore za obranu svoje domovine. Naime, kako objasniti Hrvatima iz Novske, kraja oko Pokupskog i drugih područja u koja nisu stupile neprijateljske čizme, tko im je pokrao imo-

„vinu, a potom zapalio „očišće-

ne“ domove. "Na takva pitanja Hrvatska —

kako to primjećuje Čičak — ne bi smjela odgovoriti bacanjem kamena u zrcalo. Odraz njezinog vlastitog lika u zrcalu Helsinki voča možda se u svim detaljima ne poklapa s činjeničnim stanjem, pošto nije moguće teleskopski detektirati svaku pojedinost. Uzmimo da HV:'i nije u nekim slučajevima pogodio, ali je on u načelu pravu, čak i ako Je jedan jedini zločin u pitanju. Uostalom, upravo neshvaćanje prave misije organizacija za zaštitu ljudskih prava, zaprepašćuje više od samog pokušaja da se istina sakrije, umanji ili ublaži uspoređivanjima s drugima. To pokazuje koliko je Hrvatska daleko od demokratskog svijeta s kojim se verbalno tako nametljivo i upadljivo pokušava izjednačiti. Ohrabrenje, međutim, ipak postoji, tako primjećuju pojedini nezavisni intelektualci u Hrvatskoj. Kažu: svijet nas promatra „kroz deset naočala“, a samim tim što to tako puno košta — Hrvatskoj nipošto neće biti dopušteno da lekciju ne nauči. Seada VRANIC

Sanja MODRIC

PONEDELJAK,?. MART 1992. GODINE 41

NOVA INICIJATIVA ZA KRIVIČNIJ ODGOVORNOST KURTA VALDHAJMA

Izručenje uz pomoc UN?

Beogradski advokat Borivoje Borović obnavljajući „slučaj Valdhajm,“ uz nove dokaze traži od tužilaštva pokretanje krivičnog postupka protiv austrijskog predsednika kako bi odgovarao za ratne zločine e

Zahtev za hitno izručenje

Sudeći po krivičnoj prijavi beogradskog advokata Borivoja Borovića „slučaj“ austrijskog predsednika Kurta Valdhajma koji je svojevremeno izazvao uzbuđenje jugoslovenske javnosti, što se domaćeg pravosuđa tiče — još nije okončan. Borović je, naime, obnavljajući optužbe protiv Valdhajma nedavno zatražio od Okružnog javnog tužilaštva Bijelog Polja da zahteva njegovo izručenje kao ratnog zločinca kome: bi bilo suđeno na osnovu Krivičnog. zakona SFRJ jer je na njenoj teritoriji „počinio krivična dela u toku Drugog svetskog rata”.

Borivoje Borović navodi u krivičnoj prijavi brojna Valdhajmova (ne)dela potkrepljujući ih poznatim ali i novim dokazima. Predlog tužilaštvu označen je kao hitan a u njemu se, između ostalog, kaže: „Prijavljeni Kurt Valdhajm je učinio krivično delo iz člana 142 KZ SFRJ, jer je kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata naređivao da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, raseljavanje, primenjuju mere zastrašivanja i terora, prisiljavanje na prinudni rad i to na teritoriji opštine Pljevlja i Banjaluke i drugim delovima Republike Bosne a u periodu od 1942. do 1944. godine“.

U obrazloženju krivične prijave, Borović navodi da su na Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu proglašene zločinačkim organizacijama Nacional-socijalistička stranka SD, Abver, Gestapo i SS a svi njihovi rukovodioci postali su podložni istrazi i utvrđivanju krivične odgovornosti. „U tom smislu, poručnik Kurt Valdhajm u vreme kad je bio član i „rukovodilac“ zločinačke organizacije a boraveći na jugoslovenskim ratištima kao oficir Vermahta, krši odredbe o zaštiti žrtava rata „Ženevske konvencije“, pa je počinio krivično delo“. Borović dalje konkretno nabraja kako su krivična dela izvršena „revnosnim službovanjem“ u jedinicama Vermahta odnosno u „C“ odeljenju Abvera“.

Borović takođe navodi:

„Kao poručnik Ib odeljenja neposredno učestvuje u nemilosrdnom smirivanju pobunjeničke zone, organizacijom sabirnih logo-

ra, kvalifikacijom i posrednim iz borom žrtava i uticanju na njihove sudbine (Dokaz: dosije F-25572 u Arhivu Jugoslavije)”.

„U Pljevljima je po nalogu Kurta Valdhajma, tada oficira za vezu pri italijanskoj diviziji „Pusteria”, streljano 71 civilno lice koji su prethodno uzeti kao taoci. (Dokaz. ratni dnevnik „Pusterie“ od 25. aprila 1942)”. Borović potom ukazuje da je po nalazu Komisije Ujedinjenih nacija za zločine na osnovu dokumenata Jugoslovenske državne komisije utvrđeno da je Valdhajm zločine počinio od aprila 1944. dc pada Nemačke, ali uprkos tome i pisanim dokumentima kao i neposrednim svedočenjima pa čak i odlikovanjem ustaških vlasti (dokaz: odlikovanje Pavelića), nije proglašen ratnim zločincem.

Da je Kurt Valdhajm u Drugom svetskom ratu bio obaveštajni oficir direktno podređen Generalštabu nemačke grupe u čijim će rukama često bila sudbina civila, piše advokat, izrečeno je i na svetskom jevrejskom kongresu a ove tvrdnje zasnovane su na zaplenjenim nemačkim dokumentima koje je Val: dhajm lično potpisao „u operacijama čišćenja sredinom 1942. godine u Zapadnoj Bosni. Dokumenti iz nemačkih i ustaških arhiva potvrđuju navode iz krivične prijave i opovrgavaju tvrdnje predsednika Austrije da u navedenom periodu i na navedenom mestu nije bio prisutan.” Na kraju zahteva Okružnom tužilaštvu Bijelog Polja, Borivoje Borović konstatuje kako je tačno da je Valdhajm pripadao intendantskom odeljenju“ ali je pomenuto odeljenje imalo sasvim OOU karakter i precizne zadatke“. „Cinjeni su brutalni masakri nad stanovništvom na Kozari, pa se pored kriminalne aktivnosti Valdhajma utvrđuje ovakva delatnost i sadejstvo između odeljenja Ic ı Ib koja su prihvatila ustaški monstruozan plan o genocidu od 68 hiljada ljudi“. Zbog toga Borović predlaže da okružni javni tužilac u Bijelom Polju pokrene istragu te da se posredstvom Ujedinjenih nacija traži izručenje predsednika Austrije.

B. OPRIJAN-ILIĆ

ANTIRATNA GRAĐANSKA KAMPANJA Neću i neću na druga svog

Pred turneju po Bosni, sredinom februara, ansambl predstave „Majka hrabrost i njena deca“ Preduzeća za pozorišne poslove nije imao posebnih strahova kako će proći pred tamošnjom publikom. Medijski uspaljene priče o šovinistički rastrzanoj sredini nisu pokolebale članove OvOZg pozorišta. Nešto od obaveze prijavljivanja oružja za scenske efekte oblasnim stanicama MUP-a na granici BiH i Srbije, bio je tek znak da će zveket oružja dojučerašnjep Кгуаvog rata neminovno učestvovati žestoko ı recepciji ove inače anti-ratne predstave. Ostalo je bilo kao nekad.

Ovacije u Goraždu i Sarajevu. Ni traga od „antisrpskog raspoloženja“, „antibeogradskog, sindroma“, „šerijatskog. militantiz ma“, i sl. U eri referenduma

„kakvu Bosnu hoćemo“, građani u goraždanskom Domu kulture i sarajevskom Narodnom pozžorištu iskazali su zavidan stepen zajedništva — po nadnacionalnoj OSnOVI.

Posle predstave, kako to biva, otišlo se u mesnu kult kafanu gde se uveliko igralo. Rade Šcr bežija je zapevao „Dva stara druga“ i pesmu o generaciji I? '72. Na spomen reči ZAGREB kafana je zapljeskala . A kada је krenuo refren druge pesme „I neću i neću na druga svog, na narod svoj” — kafana je ustala na noge. Stali da se grle i ljubc muževi i žene, poznati i nepo? nati, domaćini i gosti iz Beogra da. Svi su znali da će se na to za pevati pesma Jugoslavijo. Pesma odlasku. 3

Zorica JEVREMOVIC