Борба, 12. 05. 1992., стр. 20

istorije

Uz konzervaciju, mikrofilmovanje i fototipsko izdanje najstarije srpske iluminirane knjige, Fond će brinuti i o 1554 stare i retke knjige

"Beograd. — U nastojanju da se zaštite stari i retki rukopisi, a posebno Miroslavljevo jevanđelje — koji predstavljaju kulturna dobra od neprocenjivog značaja — juče je u Narodnoj biblioteci Srbije osnovan Fond „Miroslavljevo jevanđelje“. Fond koji nosi ime najstarije srpske iluminirane knjige, osnovan je na inicijativu Ministarstva za kulturu Srbije, NBS i Narodnog muzeja, što je materijalno podržalo još tridesetak institucija i preduze(са. Time su stvoreni uslovi za konzervaciju, mikrofilmovanje i fototipsko izdanje Miroslavlje. vog jevanđelja — najznačajnijeg sačuvanog „spomenika stare srpske književnosti, čije stanje nije zadovoljavajuće. Ali, ne samo ovog dvanaestovekovnog rukopisa, već i 1554 starih i retkih knjiga koje je Narodna skupština Srbije svrstala u kulturna dobra od izuzetnog značaja.

Novozavetna knjiga, pisana je prema rečima prof. dr Aleksandra Mladenovića starim crkvenim jezikom po porudžbini humskog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje, za potrebe njegove zadužbine. Deleći sudbinu srpskog naroda, ovaj ćirilični rukopis je nakon sedmovekovnog mirovanja u Hilandaru (gde je dospeo nakon pretvaranja bijelopoljskog manastira u džamiju) „podelio sudbinu srpskog naroda. Dospeva 1896.

ŠTA SU REKLI NEZAVISNI INTELEKTUALCI BEOGRADSKOG KRUGA NA ČETVRTOJ SESIJI O

ženje

e +

IIC

u Beogradu gde je „zagubljen“ početkom. veka. Stari hilandarski kaluđeri — beleži solunska „Tribuna“ — plakali su kao deca za ovim dragocenim spomenikom. Tokom prvog svetskog rata rukopis preživljava golgotu srpske vojske, da bi se ponovo našao u Beogradu pred drugi svetski rat. Deo drugog rata, Miroslavljevo jevanđelje bilo je zakopano u manastiru Rači, da bi posle oslobođenja bilo preneto gde se i sada nalazi — Narodni muzej.

Od takvog putešestvija, ali i osmovekovnog zuba vremena pergament je postao presušen i

ko sli

lomljiv, ljuspaju se boje, što dovodi do propadanja minijaturnog slikarstva.

Sada ovo maestralno delo, prema rečima Miodraga Đukića, ministra za kulturu, postaje predmet najneposrednije brige srpske države. U vremenu kada se s razlogom vraćamo svojim kulturnim korenima, Miroslavljevo jevanđelje postaje ne samo kulturno — istorijski spomenik bez premca već duboko određenje naše kulturne politike. Potrebnije nam je više nego ikad da „svekoliki svet sazna kakva je kolosalna vrednost nastala u krilu srpskog naroda“, veli Đukić, jer neke sile koje se bezobzirno ustremijuju na našu egzistenciju ne znaju da su Srbi po svom udelu u kulturnoj riznici stekli atribut istorijskog naroda, što nikom ne daje pravo da se poigrava s njegovom sudbinom.

Istovremeno, ovo je krajnje

vreme za ovaj poduhvat, kaže”

upravnik Muzeja SPC Slobodan Miliusnić, jer „tisućljetnja uljudba, ponavlja svoje povjesne do? gađaje“ i ponovo uništava pisanu reč u srpskim duhovnim sredinama u Pakracu, Zagrebu, Karlovcu i drugim mestima nekadašnje Hrvatske.

U nastavku je stare duhovne pesme pojao Pavle Aksentijević, čitani su tekstovi iz Jevanđelja, a otvorena je i izloža „Pohvala pismu“ Milice Jovanović Marković. S. KOSTIĆ

Ре;

U PARIZU OBJAVLJENA KNJIGA „ŽIVOT I SMRT

JUGOSLAVIJE“

о

posle Tita

Pariz. — U Parizu je upravo objavljena nova knjiga o našoj zemlji pod naslovom „Život i smrt Jugoslavije“, čiji je autor Pol Gard, naziva „esejem, istorijskim priručnikom i vlastitim putopisom“. Autor, naime, tvrdi da već četrdeset godina „krstari širom Jugoslavije koju voli i poznaje“.

Autor prebacuje Zapadnoj Evropi „da je bila iznenađena događajima u Jugoslaviji, jer je verovala „da ona postoji“. Međutim, smatra Pol Gard, „ona nije shvatila da je „Jugoslavija i 1986. godine

još bila u procesu stvaranja i da je za to 1991. godine bilo kasno“. Prema njemu, razloge za poraz naše zemlje treba tražiti u „totalnom nepostojanju svesti o zajedničkoj sudbini i volje za zajedničkim životom“. Autor tvrdi da je Tito posle masakra (ne kaže čijih) u drugom svetskom ratu pokušao „njeno nasilno ozdravljenje, ali da u suštini ništa nije učinio zbog čega su se posle njegove smrti pojavili stari demoni“ (nacionalizmi). (Tanjug)

Besede novih akademika

Beograd. — U SANU je juče pre

| podne počelo dvodnevno pred-

stavljanje novoizabranih redovnih članova Srpske akademije nauka i umetnosti.

Pristupne besede prvog dana držali su akademik Zvonko Marić (Tumačenje kvantne teorije), akademik Milosav Marjanović (Topološka klasifikacija prostora zatvorenih skupova) akademik Drago-

mir Vitorović (Hemijska karakterizacija i klasifikacija kerogena, najobilnije organske supstance Zemljine kore: Organsko-geohemijski značaj), i akademik Dragutin Đrežić (O rastvaranju metala).

Skup se nastavlja danas pristupnim besedama akademika Matije Bećkovića, Milorada Pavića, Vasilija Krestića, i Vojislava Koraća. R.S.

Priznanje Mirjani Đorđević

Beograd. — Mlada beogradska umetnica Mirjana Đorđević, student IV godine Fakulteta likovnih umetnosti u klasi profesora Momčila Antonovića, osvojila je najveće priznanje Umetničkog bijenala u Ankari, „Zlatnu nagradu Ataturk“. Umetnica je izložila dva rada — „Mesec“ (delo čini 28 segmenata koji simbolišu Mesečeve me-

de!

ıiokratiji

ne) i „Horizontala-Vertikala“, ko-

_ jom spaja staklo, gumu i alumini-

jum u veliki krst.

Ovi radovi su realizovani u Likovnoj radionici beogradskog Studentskog kulturnog centra, uz pomoć sponzora, Industrije stakla Pančevo, i Fabrike gumenih proizvoda „Rekord“ iz Beograda. SJ.

Vladajuće političke elite nacionalnim razdeobama i rasparčavanjem zemlje hoće da zadovolje sve veće vlastodržačke apetite, ne mareći za ljudske gubitke i razaranja

Zagorka Golubović

Bili smo poneseni iluzijom o brzom demokratskom preobražaju zemlje posle pada komunizma, te nismo predvideli na vreme drugu mogućnost. Naime, da se komunistički totalitarizam može preobratiti u nacionalizam kao surogat demokratskog razvoja. Demokratski intelektualci kod nas, ali ni na istoku ni na Zapadu, nisu obratili dužnu pažnju na sve moguće ishode pada komunizma, gde je demokratski preobražaj bio samo jedna opcija, i to najteža. Nismo uzeli u obzir mogućnost da stari režim može biti zamenjen anti-komunističkim totalitarizmom u uslovima kada su nas promene pritiskale takvom brzinom da smo zaboravili na potrebu stvaranja smisaonog dugoročnog projekta transformacije društva.

I upravo nam se dogodilo ovo poslednje. A pod uticajem dugogodišnje duboke ekonomske, društvene i političke krize stvoreni su pogodni uslovi za nastajnje populističkih pokreta koji lako generiraju ekskluzivni nacio-

nalizam, pa i fašizam. Budući da se nisu mogli aktivirati kao slobodni građani, jer je „real-socijalistički“ poredak suspendovao građanina, kompenzaciju za to ljudi su nalazili uključivanjem u masovne populističke ı nacionalističke pokrete.. A obnavljanjem nacionalne mitologije i

· glorifikacijom sopstvene nacije,

pojedinci su kompenzirali svoju nesigurnost i bespomoćnost, živeći u uverenju da i sami tako dele deo moći „velike nacije“. Na taj način, emocionalno se identifikujući sa nacijom i njenim vođom, oni su i sami sticali dostojanstvo koje im je kao poJedincima nedostajalo. Time se može objasniti zašto je veliki broj pojedinaca bio skloniji da prihvati nacionalizam, nego 21lavu borbu za demokratski pre-

obražaj, budući da ovo drugo postavlja zahtev da se i same individue emancipuju i postanu odgovorne za akcije koje preduzimaju, a to je nesumnjivo mnogo teže postići, nego biti sledbenik masovnog populističkog ili nacionalnog pokreta.

Snagu nacionalističkog pokreta shvatili su i komunistički

lideri i zato su pokušali sedam-

desetih godina da, u koketiranju s nacionalizmom, obnove legitimnost svoje vlasti. Međutim, oni nisu shvatili da će crv nacionalizma kada počne da razjeda tkivo „komunističkog režima uništiti taj režim iznutra. Ali danas postajemo sve više svesni da je nacionalizam, ostvarivši se, ugrozio i sam opstanak nacije kako reče Latinka Perović. To, izgleda, još nisu shvatile vlada-

Nacionalizam bez argumenata

U vreme velikih rascepa i anomije postoji snažna potreba za identifikacijom. Nacionalistički pokreti su to shvatili i ponudili mnogo opipljiviji i primamljiviji i lakše ostvarljiv objekt identifikacije u vidu nacionalnog interesa kao najvišeg cilja, koji se lako vezuje za izvorni nagon pripadanja. Jer, kako kaže Derđ Konrad: „Nacionalistička retorika je najočiglednija i najjednostavnija budući da za veliki broj ljudi nije neprijatno da se identifikuju isključivo sa sopstvenom nacijom i da se ogluše o istine i pravdu druge, odbacujući čak irazmenu ideja“. Utoliko pre što je nacionalistički pokret zasnovan na emocijama i ne traži argumente, stoga, kada se nacionalistička ideologija jednom ukorčni, ona se automatski reproduku-

je.

таваници лишили тишини auuu air c uuu пиши aa ar aa

juće političke elite, ali i sve one nacionalne stranke koje bi htele. da se preko raspaljenih strasti penju lestvicama političke hijerarhije (Valter Komarek). Nacionalnim razdeobama i rasparča– vanjem zemlje hoće da zadovo-, lje sve veće vlastodržačke apeti-i te, zato nastavljaju rat ne mareći za ljudske gubitke i razaranja., Ukratko, nacionalizam je postao naša zla kob ı dok se ne oslobodimo tog udesa ne možemo računati na izlazak iz sadašnjeg haosa i bezumlja. Stoga, mora-. mo biti svesni da tek povratkom na normalne uslove, možemo stvarati pretpstavke za razvoj demokratskog civilnog društva. A to znači definisanje takvih kriterijuma prema kojima će se međuljudski odnosi uspostavljati prema stvarnim vrednostima individua, i naroda a ne po nacionalnoj, verskoj ili ideološkoj pripadnosti. Može zvučati banalno, ali potrebno je da se ponovo učimo da ljude procenjujemo po njihovim ljudskim vrednostima, a ne po umišljenim nacionalnim stereotipima. Tek onda ćemo moći shvatiti da je vrednost individualnih prava i sloboda, kao osnova suvereniteta građanina, temeljniji princip nego suverenitet nacije, budući da slobodni građani, sa OSnOVnim pravom na autonomiju, utemeljuju i princip ravnopravnosti nacija i njihove autonomi-

je, dok nacionalno samoodređenje ne podrazumeva samo po sebi konstituisanje građanina kao slobodne ličnosti — zato se i može lako pretvoriti u nacionalistički totalitarizam.

Druga Srbija se ne može stvarati na obnavljanju mitova prošlosti. Ona ne može nastati na projektima koji se inspirišu prevaziđenim modelima društvenog ustrojstva i tipa vladavine. To su samo dokazi nemoći da se ponudi stvarna moderna alternativa. A moderno društvo nije a priori u suprotnosti sa srpskom tadicijom. Srpsko društvo je kroz svoju istoriju poznavalo i negovalo različite oblike lokalne autonomije, na čemu, smatram, treba da se temelji i konstitucija budućeg tipa upravljanja. To, naravno, podrazumeva i regionalnu autonomiju u onim delovima Srbije u kojima su koncentrisane nacionalne manjine. Miloševićeva Srbija se preterano glasno hvalila stvaranjem jedinstvene srpske države, što su slavili i mnogi intelektualci. A šta je iz toga proizašlo kao vidljivi učinak? Potpuno ukidanje autonomije na Kosovu — Kosovo je danas stavljeno pod prinudnu upravu — i znatno ograničavanje prava nacionalnim manjinama u Vojvodini. I ne samo to, slaveći istorijsku pobedu srpstva, vlast je vešto uspela da

OI ak