Борба, 15. 06. 1992., стр. 22

22 PONEDELJAK 15.JUN 1992. GODINE

POSLE KONKURSA MINISTARSTVA KULTURE SRBIJE ZA FILMSKI SCENARIO

Nominacija za pare

Žiri Ministarstva kulture obelodanio je u petak rezultate konkursa za filmski scenario. Dvadeset tri scenarija za igrani film dvadeset dva za kratkometražna ostvarenja, imaju šansu da budu pretočena u umetnička dela. Ali, to je tek početak priče.

Jer da bi se projekti realizovali, biće, najpre oformljena producentska komisija od strane Ministarstva, čiji je zadatak da komunicira sa producentima. Ona će da proceni koliko bi svaki od izabranih projekata mogao da košta. I da se raspita sa koliko para koji producent raspolaže, šta bi od predloženog mogao i bio zainteresovan da uzme. U ovom trenutku, najviše šanse imaju već započeti igrani projekti ili oni iza kojih već unapred stoji određeni producent. Ostali će morati da sačeka-

ju bilo zaniteresovane produ- .

cente, bilo bolja vremena. Ali još se ne zna kojom sumom za ovu svrhu rasolaže Ministarstvo i sa koliko para će u kom projektu pomoći.

Ono što je sada izvesno je učešće Televizije Srbije u finansiranju odabranih filmova. I to

sa Zakonom određenim jednim i po procentom, koji se od televizijske pretplate namenski izdvaja za finansiranje domaće kinematografije. Proglašavajući se za preduzeće Vlade Srb:sje registrovano i za proizvodnju filmova, Televizija Srbije, će naime, za zakonski izdvojeni procenat biti i vlasnik filma.

Kako stvari stoje, konačnu finansijsku reč imaće producenti. Jer, filmovi su do sad snimani u Srbiji, uz sopstvenu finansijsku organizaciju i eventualnu „stimulaciju“ države. I ovoga puta novac Ministarstrva biće samo pomoć u realizaciji određenih projekata. Pri tome su se na spisku našli i igrani projekti koji su uveliko računali na inostrane partnere. Kako će se oni izboriti sa dnevno-političkim i materijalnim ograničenjima, to se naravno ne zna.

Po svemu sudeći, u najpovoljnijim okolnostima naći će se kratkometražna produkcija. Od 22 predložena scenarija, sedam je već realizovano i prikazano. Tako su, barem, oni izbegli finansijsku neizvesnost.

V. PETKOVSKA

Srbi, na početku

Beograd — Kako je predviđeno akademik Dobrica Ćosić danas otvara skup „Srpski narod na početku novog doba“, koji će do 19. juna trajati u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti.

Prvi dan ovog skupa posvećen je nauci, tehnologiji, komunikaciji i ekologiji, a tokom celodnevnog rada govoriće Dušan Kanazir, Ljubisav Rakić, Aleksandar Despić, Zvonko Marić, Dragan Popović, Miloje Sarić, Zoran Kovačević, Branislav Vi-

dić, Branko Popović, Vlastimir Matejić, Vukašin Pavlović, Mara Đukanović, Dragutin Muškatirović, Mihajlo Maletin, i Vojo Anđus.

Sutrašnji dan posvećen je kulturi, prosveti, civilizaciji, a oglasiće se Ratko Božović, Miodrag B. Protić, Trivo Inđić, Nikola Pantić, Dejan Medaković, Pavle Ivić, Nikša Stipčević, Aleksandar Ilić, Jovan Babić, Milan Popović, i Irinej Bulović.

R.S.

KULTURA,

Glumački debi Đinđića

Beograd. — Na Novoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta večeras će premijerno biti izvedena predstava „Narodni poslanik“. Predstavu su pripremili učenici Dvanaeste beogradske gimnazije (smer lutkar-glumac) sa svojim profesorom glume Savom Radovićem, „skupljajući“ autentične ispovesti ljudi različitih sudbina. Narodnog poslanika, pred kojim će oni iznositi svoje zahteve, „igraće“ Zoran Đinđić, koji će biti u publici ali „scenografski odvojen“.

Građanski bukvar

„Građanski bukvar“ — naziv je izložbe koja se sutra, u 18 časova, otvara u foajeu Pozorišta

ТК.

u Zrenjaninu. Reč je o karikatu- ·

rama Predraga Koraksića objavljenim u poslednje tri godine u našoj i stranoj štampi, najčešće na stranicama listova „Borba“, „Vreme“ i „Republika“.

Knjigu pod istim naslovom upravo je izdala „Republika“, uz moto: „Sve reči su potrošene, osvežite čula, smislite nešto novo i napokon učinite nešto za sebe i druge.“

Predgovor „Bukvaru“ napisao je naš poznati filmski režiser i prvi čitalac ove knjige Dušan Makavejev koji će, zajedno sa autorom, sutra i govoriti na Otvaranju izložbe.

K. R.

TV KADRR

0d farse od apsurda

Geneza savremene srpske drame, ali ne teatarske već Životne, sjajno se mogla pratiti poslednjih godina posredstvom malih ekrana. Urednici iz informativnog sektora preuzeli su uloge od reditelja dramskog programa, i tako se uživeli u njih da su životne fakte potpuno podredili sopstvenoj imaginaciji. : Posebne uzlete i samosvojan „umetnički rukopis“ su demonstrirali u dramatičnim situacijama kada je presudno bilo prikazati sveopštu narodnu podršku vođi nacije, da ne posustane ı ne preda se. Do pre neku godinu svi ti mitinzi, pisma podrške, izjave lojalnosti, delovali su kao farsa, da bi sa dolaskom dramatičnijih godina, pomenuta TV dramaturgija, zaplovila u dramske, potom i tragične vode. Čim se ocu nacije ponovo zaljuljao tron fabrikovanje podrške naro-

da opet uzima maha. Samo što se to Ovog puta ne čini smešnim ili farsičnim — tragično se spustilo do najcrnjeg apsurda.

Zaista, u kojoj zemlji da poveruje da živi onaj koji po podne čuje na radiju da su radnici kruševačkog „14. oktobra“ upravo ostali bez posla zbog blokade, a uveče na televiziji, sluša o mitingu podrške tih istih radnika onima zarad kojih je uvedena blokada. Taj, čin je valjda zaludniji i od onog iz drame apsurda: četiri spodobe koje na pustoj sceni čekaju Godoa kanda imaju više šanse da ga dočekaju, nego ovi radnici da dožive bolje dane.

Ciničnije od ovog mogle su zazvučati samo reči iz intervjua Radomana Božovića toj istoj televiziji kada je doslovce izjavio da ne samo da ne treba da paničimo, nego ni da se ne damo uznemiriti!“ Milutin MIŠIĆ

SEĆANJE: KORDIJA KVEDER

Reči za svet

Kao kćerka našeg iseljenika, Kordija Kveder je došla iz SAD u Jugoslaviju neposredno nakon završetka drugog svetskog rata, da li iz patriotskog entuzijazma ili prosto zbog toga što joj se nije živelo u Americi, ko će znati! Ovde, u svojoj pravoj domovini, počela je da radi ono što je znala i umela — da prevodi na engleski. Gotovo čitavih pedeset godina bavila se tim teškim, napornim, odgovornim, divnim, nezahvalnim i kod nas specijalno (materijalno i duhovno) obezvređenim poslom, bez koga ne bi bilo nasušnc komunikacije idcja među ljudima i narodima. Prevcla je tomove knjiga i hiljade članaka koji su izašli u „Me-

đunarodnoj politici“ i mnogim drugim časopisma i publikacıjama, kako se to kaže, „namenjenim inostranstvu“. i

Lepote, otmene i životne u isti mah, koja se retko sreće, Kordija Kveder nam u pamćenju rneće ostati u prvom redu kao žena slavnog generala i ambasadora, za razliku od onih koje su to jedino bile, već kao neumoran, požrtvovan, savestan, briljantan prevodilac koji je uvek mogao da prevede bilo koji tekst — bolje i brže od drugih!

Svakom prevodiocu to bi bilo vrhunsko priznanje, ali je nedovoljno za ono što je bila neponovljiva Kordija Kveder.

Dr Ranko PETKOVIĆ

POGLED NA TEKST MOGUĆE HIMNE SRBIJE

Miroljubivi poziv u boj

Popovićevi stihovi „Marš na Drinu“ spadaju u novokomponovane „namenske“ pesme, za jednokratnu upotrebu & Paradoksalno, i verovatno mimo volje autora, ova borbena pesma dobija jednu satiričnu dimenziju i u krajnjoj liniji ostvaruije pacifističku funkciju

Piše: Ivan

Čolović

Retki su oni koji su čuli da neko peva „Marš na Drinu“. Međutim, još 1965. godine RTB je objavio ploču na kojoj Ljubivoje Vidosavljević peva ovu popularnu kompoziciju S. Biničkog. Reči je prethodne godine napisao Miloje Popović, inspirisan 50. godišnjicom Cerske bitke. Danas kada je „Marš na Drinu“ glavni kandidat za državnu himnu Srbije, Popovićev tekst je izišao iz zaborava. Čitajući ga (u „Večernjim novostima“ od 9. juna), postaje nam razumljivo što se „Marš na Drinu“ u obliku pesme nije „primio“.

Popovićevi stihovi spadaju u onu vrstu novokomponovanih pesama koje njihovi autori zovu „namenskim“. To su pesme sročene za jednokratnu upotrebu u određenim prilikama (proslava nekog istorijskog jubileja, puštanje u pogon nekog privrednog objekta, predizborna kampanja), ponekad za račun poručilaca, a, pre svega, s namerom da se iskoris-

ti konjunktura određene teme na estradnom tržištu. Što zbog ritmičkih i melodijskih specifičnosti kompozicije, što zbog Popovićeve nevičnosti ovoj vrsti posla (koji ima svoje kanone i svoje oprobane

· majstore), tek kvalitet njegovog teksta je

ispod nivoa koji tvorevine ove vrste obično dosežu.

Naizgled jednostavna, Popovićeva pesma je, zapravo, krajnje konfuzna. Tome je prvi uzrok autorovo slabo vladalje sintaksom i frazeologijom srpskohrvatskog jezika. Tako je, u prvoj strofi, Drina dovedena u gramatičku situaciju da trcba da „čuje“ „slavu, hrabrost, Junačku ruku srpskog sina“. U refrenu se pojavljuje stih „za nju život uvek rado predaj“, s idejom da „predati život“ znači isto Što i „dati život“, što je zabluda koja u jednoj borbenoj patriotskoj pesmi izaziva posebno nezgodnu dvosmislenost. Ni fraza iz treće strofe „pričaj kad su padali“ ne drži se najbolje. Isto se može reći i za frazu „krv se lila Drinom“, u završnom stihu ove pesme, a posebno za izraz „vojevo se boj“, koji iskrsava nešto ranije.

Zbrkanost ovog teksta uvećava haos koji vlada njegovim. komunikacijskim planom. Različiti primaoci i pošiljaoci poruka smenjuju se tu zbrda-zdola. Anonimni govornik najpre se obraća „junacima“, zatim naglo prelazi na „ti“ sa nekim neidentifikovanim primaocem, na koga

sc odnosc reči „Cer da čuje tvoj“. To bi mopao biti „borac“ iz refrena. Ali, tog primaoca poruke smenjuje Drina, od koje se, opet, traži ua i sama preuzme ulogu simboličnog govornika („Poj, poj, Drino.. pričaj“). I to se, u istom stihu, obesmišljava, stavljanjem Drine u ulogu objekta i uvođenjem novog pluralnog govornika („sa rcke maše drage“). Zbrka vlada i poslednjom strofom, ali se u završnim stihovima komunikacijski plan pesme neočekivano iz temelja menja. Likovi pesme gube svoje mnogostruke i zbrkane komunikacijske uloge, a sada anonimni pripovedač o njima.s odstojanja govori anonimnom primaocu poruke („pevao je stroj, vojevo se boj“, itd).

Retorička i pesnička sredstva upotrebljena u ovom tekstu svode se na nekoliko slabo uobličenih i povezanih borbenih pokliča, epskih formula i pesničkih slika.

Sve to zajedno, a posebno pokliči iz refrena — „ne daj, nikad ne daj“, „rado predaj“, „al' je nikom ne daj“, može samo da zbuni i zaustavi za boj spremnog ratnika. Drugim rečima, ova borbena pesma paradoksalno, a najverovatnije mimo volje autora teksta, dobija jednu satiričnu dimenziju i, u krajnjoj liniji, ostvaruje pacifističku funkciju. Zbog toga će svaki građanin Srbije kome su na srcu vrednosti mira i ljudskog života (danas potrebnije nego ikad!), s radošću dočeka-

ti proglašenje ove u suštini obeshrabrujuće i razoružavajuće pesme za državnu himnu.

MILOJE POPOVIĆ

Marš na Drinu

U boj, krenite junaci svi kren'te, kren'te i ne žal'te život svoj Cer da čuje tvoj, Cer nek'vidi boj A reka Drina slavu, hrabrost Junačku ruku srpskog sina.

Napred, borče

brani svoju zemlju

ne daj, nikad ne daj, . za nju život uvek rado predaj al' je nikom ne daj. (refren)

Poj, poj Drino, vodo hladna ti pamti, pričaj kad su padali

pamti hrabri stroj

koji je pun ognja, silne snage proterao tuđina sa reke naše drage.

Poj, poj Drino, pričaj rodu mi

kako smo se hrabro borili

pevao je stroj, vojeV'o Se boj kraj hladne vode krv je tekla

krv se lila Drinom zbog slobode.