Борба, 05. 12. 1992., стр. 21
=
. UNUKE: Dr Boštjan M. Zupančič
rilizacijski obojen. Ali, ta civilizacijska oboenost je eks post fakto kao oznaka nečeg to se događa na sasvim drugom nivou. Ho"u reći da kolektivna krivica nije samo na trani Srba, već i na strani Muslimana i TIrvata. A da je reč o kulturnom konfliktu asvim je jasno jcr se tamo susreću ne samo ever i jug, već istok i zapad. Uzmite samo azlike između katoličkog i pravoslavnog nentaliteta. Katolički nije pravi reprezent "apada pošto je to protestantski, a pravosavni poznajem iz Atine. Razlika je tolika da e po meni Grčka nikada u potpunosti neće ntegrirati na racionalističko-reduktivno nentalnu shemu. Na drugoj strani, kada su
jjaviti neko sa veoma jakom ličnoš3 patološki previše otvoren — spoprimitivnih. To se, po meni, u odre-
pitanju Srbi i Hrvati, reč je o onome što se iče sporova zbog malih razlika: Na silu se okazuju razlike.
— Kako uopšte karakterišete događaje a tlu bivše Jugoslavije, odnosno rat koji niako ne staje? Rat u Bosni. _ — Radi se o totalno iracionalnoj histeri: Lek za to nije neko nacionalno ubeđivaije. Poznato je da procesi aktiviranja kolekwne podsvesti imaju svoj rok raspadanja. isihoanalitičko je pitanje koliko će ta ludnia trajati. Racionalne osnove nije bilo ni za aspad Jugoslavije. |
— Vraćamo se svetu u kojem besne drui sukobi: Kako će se, po Vama, završiti su(05 pacifičkog i atlanskog sveta? · — U izveštaju Rimskog kluba, države ao Japan, Singapur, Hong-Kong slove kao azijski zmajevi“. Sledeći svoja iskustva iz :.merike, mogu da zaključim da je reč o rasjom pitanju. Cini se da su pripadnici te rase nteligentniji, imaju stabilniji nervni sistem, posobni su više da rade i možda su manje "reativni. Ne gledajte samo Koreju. U samoj umerici možete videti da pripadnici tog svea enormno uspevaju. Dodajte tome ı ono a što, kada je u pitanju Japan, upozorava imski klub: veoma dobar edukativni sisPm. Klinton sada želi da popravi američki 'dukativni sistem, ali nemoguće je da ga odigne na evropski nivo. Shvatajući sve to ıimerikanci svoje osnovne potencijale preJacuju sa Atlantskog na Pacifički region, a гора Као да зуе [0 ne shvata.
ı — Sukob je očit. Kako će se razvijati?
— Sukob po Nostradamusu ne осекиPm. Očito je samo da kada uporedite Japan D:VrOpu "да su šanse Japana neuporedivo iolje.
А
~ Piše: Ivan Čolović
oslednjih nedelja se u izveštajima i
svedočenjima o ratu u Bosni često go-
vorilo o bolesti i zdravlju. Čuli smo i zabrinjavajuće vesti o pojavi tifusa i kolcrc ı poražavajuću prognozu da bi zaraza mogla da odnese čak više ljudskih života od ratnog ubijanja, hladnoće i gladi zajcdno. Čitali smo i slušali o prilikama u sarajcvskoj bolnici, gde su hirurzi prinuđeni, da bi spasili što više života, da pribegavaju amputacijama nogu i ruku i tamo gde bi ih inače u normalnim uslovima mogli spasti, o tamošnjem porodilištu gde poslednjih meseci žene dolazc skoro isključivo radi pobačaja.
Uporedo sa tim pojavili su se u našim medijima opisi ratnih prilika u Bosni ı portreti nekih od njihovih glavnih učcsnika, iz kojih proizlazi da tamo ima ljudi koji su nc samo sačuvali fizičko i mentalno zdravljc nego su ga čak toliko učvrstili da danas, što no se kaže, pucaju od zdravlja. Prva nas jc u to, svojom pričom i svojim izgledom (na NTV „Studio B“ i u „Borbi“), pokušala da uveri Sonja Karadžić, apsolvent modicinc, rođena u braku dva Ickara, sada na dužnosti šefa Kabineta Ministarstva za informacije Republike Srpske, na Palama više Sarajcva.„Dolazim“ — izjavila je Karadžićeva „mlada, zdrava, nasmijana, komunikativna iz jedne zdrave sredine, gdc sc ratujc i ra-
di...“
Ali Bcograd izgleda nijc bio naročito impresioniran ovom vesclom i krcpkom ratnicom, što jc nju koja, kako kažc, „voli Bcograd“, „jako razočaralo“: „Ja sam jako razočarana Beogradom i naglašcnim slobodarstvom prestonice moje maticc...” Drugo imc ovog beogradskog naglašenog slobodarstva pod znacima navoda jc bolest, a Karadžićcva će nam odmah otkriti i dva osnovna uzročnika te bolesti. Prvi je u tomc što u l}cogradu ima „ljudi svih fcla koji su izbcgli iz Sarajeva a njihovi bližnji dole vršc gconocid nad Srbima“ a drugi što Bcograđani razmišljaju o političkim promenama u Srbiji. „O tomc se razmišlja samo u Beogradu“, kažc Sonja Karadžić. „U unutrašnjosti jc omladina dalcko zdravija, neoptcrećcenija“.
U isto vreme kad i Sonja Karadžić, kazivanja o zdravlju i Icpoti srpskog naroda na primeru njegovih vođa u Hcpublici Srpskoj, doneo je „ekskluzivno sa ratišta“ i u „Dugi“ objavio publicista i slikar Dragoš Kalajić. Tamo je vodio grupu šcfova ruske opozicije i izveštača takozvanih „ruskih patriotskih medija“, sa penzionisanim gcncralom Filatovom na čelu. I ovde se iz pohvala kojc sc izriču Srbiji i srpskom narodu isključujc Bbocograd, jer, kako kaže Kalajićcv gost Jurij Loščic, „Srbija koju volim i kojoj sc divim nije Beograd već ovaj narod ovdo što sc hcrojski bori sam protiv svih“.
I po Loščicevom sudu, Srbi (nc računajući Beograđanc) obdarcni su izuzctnom vitalnošću, ali ona u njcgovoj intcrprctaciji dobija mistično značcnje. Na Kalajićcvo pitanjce: „A šta je to toliko izuzctno i jedinstvcno u Srbima?“, njcgov sagovornik uzvraća ovim rečima: „Svetlost što prosijava iz pogleda i lica, svetlost nepokorivc i ncpobcdivc Žživotnosti...” Tri svetla lika, tri oličenja necpobcdivc životnosti srpskih ratnika u bosni opisujc Kalajić u svojoj reportaži. Prvi od njih jc pencral Mladić, u čijem pogledu pisac vidi „sjaj nepokolebljive odlučnosti borbenog duha... čelični sjaj stečen kroz ncka strašna iskustva i saznanja, probojima poslcdnjih barijcra straha od smrti“. Još jači utisak na Kalajića ostavlja susret sa Radovanom Karadžićem,
. koga opisuje kao „ličnost sazdanu od najboljeg gorštačkog matcrijala srpskog ctnosa i ethosa“, kao narodnog vodu čija moć zrači „svctim užasom“.
Ipak, najupoečatljiviji i najlepši primcr fizičke i dušcvnc krepkosti među Srbima na bosanskom ratištu našao je Kalajić u liku Biljanc Plavšić, koju je prcdstavio kao „vcliku figuru živc Ilcgcndc srpskc borbc“. Kalajić 5 prezirom odbacujc mogućnost porcdc«nja оус поус згрзке legcndc sa La Pasionariionı, legendom španskog prađanskog rata. „Prc svega”, objašnjava on, „Dolorcs Ibaruri је vcoma ružna žcna, fizička i moralna nakaza
SUBOTA-NEDELJA 5-6. DECEMBAR 1992. GODINE Xi
DRUŠTUO |
Pucanje od zdravlja
intelektualci i rat
Brojne priče o zdravu i bolesti, koje danas Jedna drugu sustižu, zaslužuju da se nad njima ozbijno zamislimo. Jer u svakoj od njih je, na ovaj Ili onaj način, formulisana jedna ista poruka. To Je poruka razularene, bahate sile
— dok je Biljana Plavšić oličenje cvropskc lepote i magnitudo animi.“ Sam njcn pogled na čudesan način odstranjuje umor iz Kalajićevog tcla, tako da on na sopstvenom primcru otkriva „moć dr bBiljanc Plavšić da okrcpi i najumornijc“, a ta moć i njoj samoj dajc ncuništivu krcpkost i Icpotu. „Opažam, glasno“, nastavlja Kalajić, „da jc ona krepka i lopa kao da jc upravo ustala iz dugog počinka“. Nedavno sc, u jcdnoj tclcvizijskoj rcportaži (TVB, 12- novcmbar), zdravoj Icpoti srpskih vođa na Palama zadivio još jedan slikar i pisac — Momo Kapor. Tu jc našao tip čistokrvnog srpskog gorštaka, oličcn u Radovanu Karadžiću i Nikoli Koljcviću, i suprotstavio ga tipu muslimanskog čovcka iz Sarajcva, komc su, po njcgovom nalazu, svojstvcni tupost, vonj na loj i zlikovački izobličeno licc. Kaporovi primoeri tog bcdnog ljudskog varijctcta su Alija Izetbcgović i Juka Prazina. Svoja antropološka zapažanja
А 2
А А А РА А 7
upotpunio jc on occnom da jc Sarajcvo bilo „neprirodna tvorcvina“ i da sc taj grad zapravo „urušio sam od scbc, od zlobc i mržnjc“.
Ove najnovije primoerc vcličanja krcpkog zdravlja i lepotc bosanskih Srba zaokupljcnih ratom, a poscbno njihovih vođa, nc iznosim ovdc tck zato da bismo sc nasmcjali tu prisustnim svakojakim stupidnostima, prencmaganjima i prctcrivanjima i tako sc oslobodili onc moešavinc osećanja odvratnosti i zabrinutosti koju slušanjc ovakvih priča u nama stvara, zajedno sa žcljom da im sc nasmcjemo. U stvari, mislim da ovc i njima sličnc pričc o zdravlju i bolcsti, koje danas jedna drugu sustižu, zaslužuju da sc nad njima ozbiljno zamislimo. Jcr u svakoj od njih jc, na ovaj ili onaj način, dclimično ili u cclini, formulisana jcdna ista poruka. To jc poruka razularcnc, bahatc silc. Ona nam sc, kroz usta njomc opčinjcnih novinara i pisaca, mcđu kojima jc i u prošlosti umcla da nađe svojc žrccce, ·'hvališc svojim zdravljem i svojom okrutnošću prcma svCmu što joj stoji na putu. Uz to nam poručujc da jc ona opet jcdini zakon, jcdina vcra i jcdina istina ljudskog života.
Ova bahata sila hoće naročito da nam kažc da sc zdravi, okrcpljujući život vođen vitalnim instinktima, nciskvarcn bolesnom cvropskom civilizacijom, to jcst život u harmoniji sa mističnim silama krvi ı pravovcrja, najpotpunijc ostvarujc u ratu, u vromcnima kad sc čovck s radošću ı slobodno prc-
pušta razaranju, pljački i mučenju i ubijanju drugih ljudi, pokazujući da ubilačka strast koja ga tada ispunjava nema granica ni premca. Šapuće nam i to da je zdravlje potrebno za rat, ali da je još više rat potreban zdravlju, fizičkom i mentalnom zdravlju naroda i njegovih vođa. Zahvaljujući ratu oni imaju sjajnc, čclične poglede, nepobedivu krcpkost, svežinu jutarnje rose ili gorštačku žilavost. Ko bi od ratom obodrenih i oduševljenih kazivača ovdc pomcnutih priča i njihovih polubožanskih junaka mogao iskreno požclcti da to životodavno ubijanje i razaranjc prestanc? Čujcm ih kako jedni drugima govorc: „Samo da potrajc!“
U ovim naizglcd šaljivim i glupavim pričama o ratničkom zdravlju sadržana je odlučna, preteća objava noprijatcljstva slobodi, misli, miru, blagostanju, ljudskom zajedniš-
„tvu, vrednostima kojc su proglašene za bo-
lest i đubrc, odnosno objava rata mestima U kojima sc takvc bolesne, ncprirodne i prlja-
(Foto Zoran Sinko)
vc pojavc najrasprostranjcnijc, vclikim i starim gradovima. Njihovo razaranjc i satiranje njihovog stanovništva, uvcliko u toku, predstavljeno jc kao odavno prižcljkivana, prirodi i zdravom životu ncophodna sanitctsko-higijenska opcracija. Ta opcracija je zamalo uspcla u Dubrovniku, srećno je okončana u Vukovaru, a ima dobrc izglcdc na potpuni uspch i u Sarajevu i mnogim drugim gradovima takozvanc bivšc Jugoslavije.
A Bcograd? Pre nckoliko dana na televiziji je govorio šcf jednc rodoljubive partije, čijog: sc imcna nc scćam, ali prcd očima imam njegovu zdravljem nabijcnu pojavu: dcbcli vrat ispod kratko podšišanc kose, štucovani crni brčići i, da bi slika bila potpuna, sivkasta košulja sa kravatom. Rckao je: „Beograd jc antisrpski kontcjncr“.
Da li to znači da zaista prcdstoji pucanje od zdravlja na Bcograd? Umcsto odgovora na to pitanjc, jcr ja zapravo odgovor i ne znam, navcšću ovdc jcdnu rečenicu Davida Rusca, jcdini moto u knjizi Hanc Arend 7otalitarni sistom. „Normalni ljudi“, kaže Rusc, „nc znaju da je sve mogućno“. Ta naoko obična a, u stvari, strašna rečenica danas mi sc čini kao najsažotiji i najtačniji opis naše situacije, situacije ljudi koji u nekoj vrsti giupe opčinjcnosti i bcz ikakvog jemstva da semogu nadati nečem dobrom čekaju da vide šta će još uraditi svc ljući i sve zdraviji ratniс1. (Izlaganje na tribini Beogradskog kruga „Intelcktualci i rat“ 1992.)