Борба, 05. 12. 1992., стр. 23

BORBR == DRUSTUD SUBOTA-NEDELJA 5-6. DECEMBAR 1992. GODINE ХИ

Od utopije

dobrog. Kad danas vidim da neko ispred

svog imena stavlja „doktor“ ja se odmah

setim tih debelih, podbulih fizionomija sa stranica „Politike“. I drugi, verujem, imaju sličnu reakciju. Na taj način oslobodili smo se titula i približili se anglo-sanksonskom svetu koji titule ne stavlja, i, na sreću, odaljili od centralno-evropskog gde se one stavljaju (Austrijanci i Nemci stavljaju i po dva „Dr“, što se približava farsi). Titu'le su još jedino ostale za dr Danila Z. Markovića i dr Stipu Šuvara.

Pređimo na srednju klasu. Ovde treba posmatrati dve grupe. Prva je srednja klasa koju su komunisti razvlastili. Druga je srednja klasa koja se formirala u poslednjih četrdesetak godina. U ovu drugu uvršćujem doktore, inženjere, učitelje, profesore, činovnike državne administracije i državnih trgovačkih firmi i slično. Ponašanje ove dve grupe bilo je različito. Predratna buržoazija (većina njih već su bili penzioneri kada se Milošević pojavio) bila je iz razumljivih razloga, antikomunistička. Za njih su svi komunisti bili isti: Buharin ili Staljin, Latinka ili Draža, niko od njih nije ni pomišljao da im vrati otetu imovinu. Zato se oni kumunističkim prvacima nisu mnogo ni bavili. Četrdeset godina preživeli su u hibernaciji, baveći se svojim sitnim poslovima, a za politiku nisu marili. To je bio razlog zbog čega ih je Milošević privukao. Odjednom se pojavio neko ko je razumljivo govorio (nije bilo „daljeg razvoja proizvodnih snaga“) i ko je uz to još pominjao Srbiju. Nije pomagalo što su im drugi govorili da se radi ne samo o komunisti, nego i o većem komunisti nego što su bili oni prethodni.

Drugi deo srednje klase, verovatno više nego bilo koja druga društvena grupa, odupro se Miloševiću. Jedan deo te srednje klase sačinjavali su ljudi koji su se, dok su bili mladi, politički angažovali. Često su u taj angažman bili ili gurnuti, jer su bili dobri studenti (setimo se: najbolje đake srednjih škola terali su da se učlane u SKJ) ili ih je privukla marksistička teorija (ona je bila svetski popularna šezdesetih godina). Malo ih je u tom partijskom angažmanu i ostalo jer su već posle nekoliko godina videli da se komunistički sistem stal-

no reprodukuje negativnom selekcijom: što je neko gori, spreman da drugove potkazuje, a zapisnike krivotvori, to ima veću šansu da napreduje.

Zato nije čudno, recimo, što je Slobodan Milošević napravio briljantnu kompartijsku karijeru, a drugi koji su sada političari opozicije, a nekada takođe počeli kao „svesni omladinci“, bili izbačeni iz partije. Ima još jedan razlog: oni koji su bili loši studenti nisu imali druge mogućnosti nego da krenu partijskim stazama. Od lošeg hirurga niko, čak ni u socijalizmu, neće napraviti dobrog. Ali, zato, loš hirurg može da postane partijski sekretar i da zarađuje više nego i najbolji hirurg. Ovi nekadašnji partijci najbolje su osetili Miloševića: znali su odmah sa kim imaju posla, jer su njemu slične tipove stalno sretali u toku svog kratkog boravka u Kompartiji. Bili su protiv njega, jer im je staljinizam bio poznat: videli su ga iz blizine. U toj meri, propaganda Miloševićevog režima, naime da mu se često odupiru ljudi koji su nešto predstavljali u titoističkom režimu, jeste tačna.

Spontana opozicija

Najveći deo srednje klase bio je politički neaktivan: i u Titovom režimu, i pod Miloševićem. Oni se Miloševiću nisu di-

LW

rektno suprotstavili, jer ih politika nije ni interesovala. Njihova opozicija bila je spontane prirode. Oni su bili zainteresovani za sve ono zašta su zainteresovani i njihovi parnjaci i vršnjaci na Zapadu: da

_ rade u normalnim uslovima (recimo, da

doktori imaju sa čim da operišu pacijente, a inženjeri da imaju kompjutere), da održavaju kontakte sa svetom, da odlaze na odmor, da podižu decu i nadaju se da će deca imati bolji život od njihovog. U početku nisu bili niti protiv, niti za Miloševića, jer im se činilo da se tu radi samo o još jednoj komunističkoj meni: otišli Stambolići, došli Markovići (ili obrnuto). Tek kad su videli da Milošević misli ozbiljnc, da počinje da rastura fabrike, prekida odnose sa Slovencima, tek kad su videli da ne mogu više mirno da putuju u Rovinj, shvatili su da nešto nije u redu, i počeli da se odupiru Miloševiću.

Slična je situacija bila i sa studentima: i oni su smatrali da se sve to dešava negde daleko od njih i da njih ne može pogoditi. A onda, malo po malo, jedna po jedna stvar je nestajala: letovanja, druženja, disko klubovi, dok ne dođoše regrutacije i umrlice. Ali, tada je već đavo odneo šalu.

Za srednju klasu bilo je kasno. Ona je platila danak svojoj političkoj neangažovanosti (ne shvatajući da u komunizmu, onaj ko nije angažovan jeste topovsko meso), i svojoj relativnoj malobrojnosti. Da se Srbija brže razvijala i da je obrazovni nivo stanovništva rastao brže (a onih doktora tipa Dače Makrovića bilo manje) sigurno je da bi i srednja klasa bila politički snažnija i artikulisanija. == "ари

Srednja klasa je pogrešno verovala da argumenti imaju još uvek neku težinu: da» će, recimo, Milošević shvatiti da nije u interesu Srbije da sa Slovenijom prekine sve odnose. Ni prethodni komunisti nisu, istina, srednju klasu i njeno mišljenje uzimali previše za ozbiljno, ali su se bar pretvarali da je slušaju: tako je Račan tvrdio da čita „Ime ruže“, a Vlaškalić pisao knjige iz političke ekonomije. Srednja klasa nije shvatila da su se vremena izmenila ı da se ovi novi bave samim supstratom politike: pre-

Foto: Marija Ćalić

tnjama, ucenama, tučom, i kasnije ubijanjem. Politika je za njih bila rat, samo drugim sredstvima. Ta greška se nekima osvetila: uspeli su da se osramote. Tako je Miodrag Savićević, tadašnji direktor Geneksa, u nadi da će pripitomiti Miloševića, ispričao „Ninu“ čitavu gomilu gadosti na račun Slovenaca sa kojima je godinama sarađivao. Sebe osramotio, Miloševića pripitomio nije, i evo ga sada, kako bi to rekao Laza Lazarević, kako tuca kamen u opoziciji. U kakvom će stanju i broju srednja klasa preživeti Miloševića, pitanje je od suštinske važnosti za Srbiju. Srednju klasu finansijski već ugrožava nova klasa koja je izrasla na pljački Hrvatske i Bosne i ratnom profiterstvu: gazda Jezda i braća Karić mogu da pokupuju pola srednje klase Srbije. Veliki broj kvalifikovanih ljudi, sudenata, profesora, iz zemlje je pobegao. Drugi se spremaju. To predstavlja uništavanje nacije: jer nijedna nacija koja sistematski tera najbolje, ne može pretendovati na boljitak. Srbija će posle Miloševića izgledati kao Ekvatorijalna Gvineja posle diktatora Masijasa Ngueme: on je trećinu stanovništva pobio, trećinu proterao iz zemlje, a trećinu ostavio — tck da ima koва да ugnjetava.

(Autor je savetnik u Svetskoj banci u Vašingtonu)

до КГ

Kako odvojiti državu od nacije

Problem manjina onako kako se danas postava izgleda apsolutno nereši. Mikakve aufonomije·i zakonske garancije manjinskih prava neće гаизтаит тедиетско амјапје sve dok nacionalna pripadnost ne postane zaista „privatna slvar“ svakog građanina

Piše: Mihajlo Mihajlov

rganizacija Ujedinjenih Naroda

priprema svetsku konferenciju o

problemu etničkih manjina u junu sledeće godine. Ustvari, od kada je pao Berlinski zid te počelo međuetničko klanje na Kavkazu i u Jugoslaviji, u svetu je održan ne mali broj konferencija i simpozijuma na temu etničkih manjina. U junu mesecu ove godine takva jedna konferencija je održana i u Subotici. Učesnici svih tih skupova se, naravno, slažu da manjinama treba pružiti sve moguće autonomije i garancije za slobodni politički i kulturni život, školovanje na maternjem jeziku i tome slično. I vodeći političari i državnici su, uglavnom, s time saglasni. Pa ipak međuetnički sukobi, obično između većinskog i manjinskog naroda, sve češće se rasplamsavaju na celoj planeti. A kako nema te države, ili teritorije, ma koliko bila minijaturna, na kojoj ne bi živela neka nacionalna manjina, to u ovom času rešenje manjinskog pitanja, barem u teoretskom planu, predstavlja preduslov za održanje kakvog takvog mira na zemlji.

Meni lično se čini da je problem manjina, onako kako se danas postavlja, apsolutno nerešiv. Sve dotle dok postoji etnička većina i entička manjina, — nikakve zakonske garancije, nikakvi međunarodni paktovi i nadzorne službe neće ukloniti opasnost od međuetničkog sukoba. Jer pripadnici etničke manjine će se uvek osećati građanima drugog reda, sve dok žive u zajednici sa većinskom nacijom. A današnja izmešanost svih mogućih naroda, jezika, kultura i rasa na našoj planeti je takva, da uopšte ne postoji nikakva mogućnost razdvajanja raznih etnosa i stva-

“ranja manje-više jednonacionalnih država.

Današnja jugoslovenska tragedija je najbolja ilustracija te misli. I srpski i hrvatski graditelji svojih „nacionalnih domova“ su ne manje utopisti od komunista, koji su gradili „besklasno društvo“. Posledice pak delovanja sledbenika različitih utopija su uvek iste: beda, krv i smrt.

ao što je poznato, pitanje etnosa,

to jest, „nacionalno pitanje“ postoji

u istorijskom planu tek oko dva veka. Pre toga glavne podele među ljudima, a takođe najkrvaviji ratovi vodili su se ne zbog etničke, već zbog religiozne pripadnosti. Sve do Velike Francuske revolucije aktuelan je bio problem religioznih manjina, skoro na isti način kako je danas aktuelan problem etničkih manjina.

Od otkrića Amerike pripadnici najugnjetenijih evropskih religioznih manjina su odlazile u novi svet gde su sukobi pripadnika raznih religioznih grupa često bili ne manje žestoki nego u Evropi. U Konektikutu su još u 18. stoleću adventisti vešali kvekere. Jedina razlika je bila u tome što u novom svetu nije bilo jedne religije ili crkve, koja bi bila daleko nadmoćnija nad ostalim. U raznim državama su razne protestantske grupe vodile glavnu reč. Religiozni mir je nastupio ne kao rezultat za-

konskih osiguranja prava manjinskih religioznih grupa ili stvaranja autonomnih teritorija za njih, već onog trenutka kada je američki ustav odvojio religiju od države i proglasio je „privatnom stvari“, svakog građanina.

Posmatrajući današnju borbu takozvanih „seksualnih manjina“ za гаупоргауnost u Sjedinjenim Državama, nemoguće je izbeći zaključak, da nikakve garancije i zaštite prava tih manjina neće dovesti do realne ravnopravnosti, sve dok pitanje tzv „seksualne orijentacije“ ne postane zaista „privatna stvar“ svakog građanina.

Ista je stvar sa etničkom pripadnošću. Nikakve autonomije i zakonske garancije manjinskih prava neće zaustaviti međuetničko divljanje sve dok nacionalna pripadnost ne postane „privatna stvar“ svakog građanina. Naravno, pokušaj stvaranja nacionalnih država je proces suprotan „privatizaciji“ te vrste, uostalom, kao i eko-

Ideje uređenja Bosne Izetbegovića i Ovena su daleko perspektivnije za budući mir na Balkanu od predloga onih koji zagovaraju etničke podele.

nomskoj privatizaciji. Nikakvo stvaranje teritorijalnih autonomija ne može rešiti probleme etničkih manjina. Uvek će i u okviru najmanje autonije postojati još manja etnička manjina koja će se osećati ugnjetenom. Rešenje laži u suprotnom procesu, u postupnom ukidanju svih međudržavnih granica. I u tom pogledu ideje uređenja Bosne Izetbegovića i Ovena su daleko perspektivnije za budući mir na Balkanu od predloga onih koji zagovaraju etničke podele.

ešenje za problem manjina leži u prihvatanju činjenica da je najfunamentalnija realnost ljudskog ži-

vota i ljudskog. društva — individualna

ljudska ličnost, a ne etnos, nacija, država,

" klasa, rasa, religija itd. Sve druge realnosti

privatna su stvar svake ličnosti. I kao što je religiozni mir stvoren odvajanjem države od religije, tako se i od etničkog mira može doći isključivo odvajanjem države od nacije. Samo tako će se ukinuti etničke manjine i većine u društvu.

Zaštita individualnih građanskih i po- ·

litičkih prava je dovoljna zaštita i protiv narušavanja etničkih prava manjina. Naime, nemoguće je narušiti etničko ili religiozno pravo manjine, a ne narušiti individualno pravo. Individualno pravo u sebe uključuje i nacionalno i religiozno pravo, a ne i vice versa. Razumljivo je da nema nikakve garancije da će čovečanstvo mirnim putem doći do rešenja osnovnog problema današnjice, bez obzira na planiranu konferenciju Organizacije ujedinjenih nacija. Možda nam predstoje decenije krvavih ratova pre toga. Iskustvo međutim pokazuje, da se i na ratove ljudi privikavaju kao i na totalitarno ropstvo. Kako je nekada Babelj napisao — „Covek nije svinja. Na sve može navići“.

(U Vašingtonu, 3. decembra 1992.)