Борба, 05. 12. 1992., стр. 27

1. го

Kako će, i na ovim izborima, Slobodan Milošević osvojiti 104 odsto glasova? Vrlo prosto. Svojih pripadajućih dvadeset pet odsto, Ćosićevih (odustao) pedeset odsto i dvadeset devet odsto glasova onih koji neće moći da sc opredele između Milana Panića i Vuka Draškovića.

2.

Nije mnogo čudno što među stranačkim prvacima vlada protivurečen osećaj spram prcdstojećih izbora. Čak i kada su na najvišoj tačci svog predizbornog optimizma, mnogi lideri ne propuštaju da upozore kako je njihov ulazak u ring decembarskog odmeravanja političkih snaga na neki način iznuđen, ili, drugačije rečeno, da će se prcd biračima opozicione partije pojaviti pri uslovima sumnjive legitimnosti. Postavlja se pitanje — zašto se onda uopštc izlazi na izbore? Odgovor nije naročito komplikovan: u situaciji kada su neke opozicione stranke apriori pristale na bilo kakve izbore, eventualne apstinentske partije suočilc su se sa perspektivom svog dugotrajnog budućeg autsajderstva, kako u podeli vlasti, tako i u sferama političkog uticaja.

Izbori su, dakle, za mnoge čist hazard u cajtnotu, kada poslednja zrnca peska cure u donju posudu hronomet-

ra građanskog strpljenja prema hoću-neću političkim sub-

jektima. S druge strane, opet, izlazak na izbore koji se nije mogao izbeći otvara dugu ruku ovdašnjeg političkog pasijansa, čiji je ishod izvestan i takođe neizbežan: sva Je prilika da će za mnoge koji na ovim izborima propadnu politička karijera biti definitivno završena. Zato neka ne zazvuči odveć cinično ako kažemo da su decembarski izbori, bez obzira na svoj ishod, neobično korisni i značajni po našu opštu političku sudbinu. Srbija je zbilja premorena od nekih lidera. Naročito nadstranačkih.

3.

Eli Vizel je, u verziji ovdašnje televizije, nova nada da će se naša istina konačno probiti u svet. Pokazuje se sve više da Srbi nisu isključivi krivci za rat u Bosni, odnosno, preciznije, da su zverstva podjednako raspoređena. Neko je jednom rekao da se naš pad najbolje može izmeriti radošću kada se ustanovi da smo ravni onima koje inače smatramo pedigriranim, genetskim zločincima. No, svejedno, lično nisam ubeđen da će Vizel izmeniti situaciju, osim što će možda uticati na izmenu sudbine preostalih jevrejskih zatočenika Sarajeva. I to je nešto. Ono što je najznačajnije oko Vizelove posete jeste da se, u svim izveštajima o njegeovom hodočašću ovdašnjim paklom domaći televizijski gledalac suočavao sa slikom jednog gotovo izbezumljenog čoveka, osobe na ivici živaca, sasvim sluđene, zapravo uništene onim što je videla. A o predmetu viđenog Eli Vizel, za razliku od mene ili vas, poseduje nezanemarljivo lično iskustvo. a

4.

Televizijski događaj nedelje — a verovatno i čitavog ovog meseca — jeste pojava propagandnih spotova političkih stranaka. Za sve postoji prvi put, pa smo, eto, dočekali da se i u nas budući predsednici i poslanici reklamiraju kao svaka druga roba. Generalno uzevši, većina spotova je vizuelno dopadljiva, vešto urađena, u svakom slučaju — daleko „lepša“ od političke zbilje našeg višepartijskog života. Najbolji su spotovi DS, koji, nasuprot svim maskirnim uniformama i čelenkama političkih programa, reafirmišu vrednost ljudske kože, višeznačnost dodira; oni bude sećanje na iskonsku nevinost primarnih osećanja, početka svega ljudskog. Ni spotovi DEPOS-a nisu loši. A Arkanova „reklama“ nabijena je značenjem ko šipak košticama. O značenju SPS-ovske kampanje može se ispisati čitava stranica opisa kauzalnosti upotrebljenih elemenata, od muzičke podloge, preko zastava što vijore, do im-

kojim su bili nošeni Svetozar i Tucovići kojeje,od | Vase Pelagića do Dragoljuba Jovanovića, imalo nesumnjivog odjeka u masama. To im, doduše, nije obećavalo neposredan politički uspeh, ali im je omogućavalo častan izlazak iz istorijskog ćorsokaka i koliko-toliko duhovnog spokoja u zbrci nastaloj posle rušenja Berlinskog zida. Ono malo komunista-idealista, što ih je u Titovoj partiji bilo, vaspitavani su u toj tradiciji, toj školi. To je poććlo, i trajni obrazac svakog levog opredeljenja u nas. Zanimljivo je da im vraćanje izvorima ni na kraj pameti nije bilo: svako pominjanje socijalne pravde i jednakosti u ovoj je deceniji nepopularne, reč socijalzam izaziva gadljivo mrštenje, dakle — dođavola s njim. Stvar je kompromitovana, a prva vrlina vlastoljubaca je da se ne obaziru na ono što im umanjuje izglede u borbi za posedanje vlasti. Jedva su izvukli glave iz brodoloma, i sad bi, zbog nekakvih načela, trebalo da stupe na trulu dasku! Pas si b6tes!Do sredine osamdesetih Tito je, kao garant legitimiteta, bio pod zaštitom države. Kad se razumelo da upravo on počinje ugrožavati taj legitimitet, preko noći je, surovo, odbačen i izložen bespoštednom ogovaranju i blaćenju. Među nedelima, prebacuje mu se da je imao dvadesetak žena. Kao da je to laka O istrpeti bubice i podnositi teror dvadeset žena!

edina karta, koja im je bila pri ruci, bila je karta nacionalizma. Nisu se mnogo dvoumili. Zaigrali su na nju s vulgarnošću i isključivošću s koji-

·

Rasprodaja lidera

Druga (TV) strana

Prognoza — Umorna Srbija — Eli Vize! — Doдадај педвје — Рјап, ра Мап! — SVI naši stranci — Ргораја гавја — 1. десетбаг

Piše: Bogdan Tirnanić

perativnog slogana „Tako treba!” Ovako ili onako, stvari su ozbiljne. Ali je, bilo kako, „cstctika“ zakoračila u našu politiku. Tek kada sec to dogodilo; vidcli smo šta ncdostajc ovdašnjoj politici: u njoj nijc bilo ničcg Icpog, ona Jc bila onaj deo života koji Je izuzctan po tomc što nc imitira umetnost.

5.

Bilo kako bilo, prava je ironija da je RTS, koja bi da opet odluči izbore za stranku na vlasti, svoj najveći prihod u novijoj istoriji ostvarila baš na cmitovanju propagandnih spotova opozicionih partija, istih onih kojima prircđuje tolike predizborne zvrčkc. Računa sc da jc inkaso ovog posla već premašio sumu od milion ncmačkih maraka. Neke su partije, štaviše, unaprcd uplatilc broj sckundi propagandnog emitovanja koji nadaleko nadmašujc optimalnu operativnost broja njihovih spotova, tako da tclcvizija, kako ne bi morala da vraća parc, jednu tc istu poruku emituje više puta zarcdom ili u tako kratkim vrcmcnskim intcrvalima da sc ona prctvara u suprotnost sopstvcne namere, delujući sasvim kontraproduktivno svojim izazivanjem zamora gledalačkog matorijala. Čitava situacija je, razume se, dokaz mazohističkc provcnijcncije našeg političkog bića. O nckoj principijelnosti jedva da možc biti govora. No, da li je takva rasprava uopštc dozvoljena kada se zna da je politika dclatnost koja sc obavlja spuštcnih pantalona?!

6.

Niko više ne možc reći kako institucija ostavkc tcško „zaživljava“ u našem političkom životu: prošic jc ncdcljc troje saveznih ministara dcminsioniralo sa svojih funkcija baš u času kada je postalo izvcsno da ćc sc njihov šcf, prcmijer Panić, kandidovati na srpskim predsedničkim izborima. Dok je Oskar Kovač svoju ostavku obrazložio principijelnim razlozima — i zaćutao — prcostalc dvc ministarske persone, Šainović i Milcntijcvićcva, su brojnim javnim istupima pružile ncdvosmislcnc dokazc da jc njihov

ла su, jednako kruto i nciskrcno, prc toga igrali na kartu samoupravnog socijalizma. Kao ni tamo, ni ovde nisu imali kritičnosti, smisla za nijansc, istorijske mudrosti i promišljcnosti, i još nckih vrlina. koje su činioci kulture. Krcnuli su na juriš, sad ili nikad, da ostvarc vckovnc tcžnjc svojih naroda: vlast nije imala vremena za gubljcnje, pa tako, ostvarivanjc tih težnji nijc trpelo ni minut odlaganja. Jednim korakom se iz prolctcrskog intcrnacionalizma uskočilo u najgluplji šovinizam; za rodoljubljc na nckom višem stupnju oni nisu bili priprcmljcni.

Politički život je laboratorija u kojoj sc lako zapažaju izvesnc psihološkc odlikc, poroci i vrlinc, pobude i razlozi, kako dobrovoljnih tako i prinudnih učesnika tc složcnc društvcnc igrc. Tu jc, ponckad, teško razlučiti plemcnitc tcžnje od cgoističkih podsticaja ı računa, kako kod onih koji su sc dokopali vlasti, tako i kod opozicijc. U ovom, drugom slučaju, veoma su glasni oni koji ne mogu da prcžale privilegije svojih predaka, svojih roditclja, ili sopstvene povlastice izgubljcnc u raznim čistkama i lomovima. Titovci su iza scbc ostavili nckoliko naraštaja razvlašćcnih, i svi bi oni, sada, da sc rcvanširaju. Ncki su udaljeni s komandnog mosta 1945, drugi su otpali 1948, trcći su otpuštcni 1966, četvrti najurcni 1973, a poslcdnji na Osmoj scdnici. Neki su danas u levim, drugi u desnim partijama, a cilj im je isti: da povratc ono što im po naslednom pravu pripada. I opct su najdovitljiviji bili oni koji su se već nalazili na položajima: postavili su sc kao branioci naroda i njegovog prava na opstanak, a

__SUBOTA-NEDEIJA 5.6. DECEMBAR 1992. GODINE ХУНИ

čin uslovljen pragmatskim potrebama OdredenoB političkog marketinga. Prevedeno na jezik naše političke zbilje, Šainović i Milentijevićeva su podneli ostavke Paniću kako bi ga što uspešnije mogli ogovarati. Držim to izrazom krajnje lošeg ukusa, svojstvenog u svemu pomenutim OSObama. Otuda ova beleška za svoj Jedini cilj ima nameru da upozori na sve „sumnjive“ konstatacije Radmile Milentijević, izrečene na njenoj konferenciji za štampu 30. XI. Naime, kao krucijalni dokaz Panićevog antisrpskog delovanja, gospođa Milentijević navodi činjenicu da je premijer okružcn savetnicima koji su strani državljani. Ova je optužba ncosnovana u trenutku kada se od samog Panića traži da dokažc kako nije strani državljanin, a posebno je ncumecsna kada je izriče osoba koja je, poput gospođe Milcnitjcvić, takođe strani državljanin.

S druge strane, pokazujući Panića kao samoreklamera u borbi za ličnu vlast, gospođa Milentijević je istakla njegovo napadno svojatanje Cosića, izjavivši da, suprotno tome, predsednik Ćosić nikada nije potvrdio premijerove

tvrdnjc o njihovom timskom delovanju. To, jednostavno, ·

nijc tačno: u svom poznatom pismiu poslanicima Savezne skupštinc Ćosić je decidirano podvukao da bi izgalsavanje ncpovcercnja vladi Milana Panića dovelo u potanje i njegov, prcdsednikov, politički autoritet, učinivši nemogućim da on i dalje obavlja funkciju na kojoj se nalazi.

7.

Dvadesctak sati prc pomcnutc konfcercncije za štampu, gospođa Milcntijcvić bila je — razumljivo — gost RTS i dala opširni „stcjtmcnt“ o svojoj ostavci odušcvljenom Krsti Bijcliću, koji jc od srećc toliko porastao da je nogama dotakao pod studija. Ovom prilikom bivša ministarka imala jc i poscban claborat o kolcgi Pcrišiću: ko šta radi, Mile čita novinc. Istini na volju, toza gospođe Milentijcvić da jc naša nevolja plod viška istinc i manjka informacija jestc nešto što čini mi sc, drži vodu. Ledi Radmila je, u prilog tomc, ispričala kako jc u SAID) organizovala ckipu mladih stručnjaka srpskog porckla, koji su izrazili želju da svojc iskustvo u „pablik rilcjšnu“ stavc na raspolaganje vladi i ministarstvu informacija. Od njihovog dolaska u zemlju nijc, mcđutim, ispalo ništa.

Kako svc to pomalo liči na jednu davnu ideju pisca ovih rcdova, dužan sam da, u cilju izbcgavanja cvcntualnih nesporazuma, istaknem da moj svojecvrcmcni prcdlog za angažovanjcm iscljcničkih mas-spocijalista nije računao sa njihovim dolaskom u zcmlju. Pod prctpostavkom da poznaju informaciono tržište u Amorici ti bi spccijalisti srpskog porckla, kao naši „undcrcovcr“ propagandisti, „poručivali“ od ovdašnjeg ministarstva onc i onakvc informativnc „softvcrc“ koji ćc sc na tamošnjoj mcdijskoj sccni najbolje „prodavati“. Ostajc dubiozno da li jc savozno ministarstvo za informisanjc uopšte osposobljcno za jcdnu ovakvu scrvisnu službu. No, to jc danas od malc važnosti jcr je prvobitni plan i ovako ncostvarljiv. Razlog tomc jc prost: većina naših iscljcnika postala jc, u mcđuvremcnu, žrtva indoktrinacijc postojećim, domaćim sistcmom informisanja, tc jedino ponavlja „istinu“ satclitskc vcrzije RTS-a, koja jc, znamo, savršcno kontraproduktivna za srpskc intcrcsc u svctu. Dolazak tako prcpariranih stručnjaka u zemlju ništa nc bi izmenio na globalnom informacionom planu, tim prc jcr je blizu pamcti da je nckom ko dolazi iz inostranstva potrcban dug pcriod „aklimatizacijc“ kako bi sc, bcz obzira na svojc srpsko porcklo i cvcntualnu stručnost, uopšte snašao u ovdašnjcm galimatijasu. Ekipa ckзрегага Radmilc Milcntijcvić bi, prema tomc, imala svrhu samo kao „unutrašnje upotrcbljiv“ faktor, kao novi katalizator propagandc režima, zaklonjcn dvostrukom fasadom (amcričkog) objcktivizma i (srpskog) patriotizma.

8.

Danas je sasvim izvesno da 1. decembar nikada ncćc biti državni praznik. No, dan kada jc (prvi put) stvorcna Jugoslavija ipak jestc datum koji sc obcicžava: to Jc svCtski dan borbc protiv „sidc“ (AIDS). Simbolično?

protiv suscdnih naroda i njihovih sličnih tcžnji i prava... Prcvišc sc, i u opoziciji, tcži vlasti i vladanju; da im jc da se dokopaju kormila a onda ćc, već, pokazati šta ćc i Како се...

Narodu, kojem jc pola vcka bilo uskraćcno pravo na izražavanjc bilo kakvih nczvaničnih osećanja i mišljenja, naposletku jc dopuštcno da izrcknc svoj gncv zbog nacionalnc uskraćcnosti. Gnev nije bio usmcrcn na onc koji su ga obcspravljivali, nego na isto tako uskraćenc susede. U trenutku kad im je bilo najtcžc, naši su vlastodršci pokazali pravu genijalnost u borbi za samoodržanjc. I zato smo, zajedno s njima, tu pgdc smo.

I drugdc u svctu političari teško podnosc silazak s vlasti. Neki amcrički predscdnici, a pogotovo njihovc supruge, izlazeći iz Bclc kuće, umcju i da otplaču. U Francuskoj sc povlačc u privatni biznis, u. opštinsku upravu, u raznc parlamcntarnc komisije, na rad u partijama, ili ulaze u vladu u scnci, gde čekaju novu priliku. Naši su sc upravljači, došavši u opasnost, toliko raspamctili da su aktuelizovali vckovnc sporovc i istorijskc težnje, c da bi dokazali svoju ncophodnost i pravo da i dalje ostanu na sceni, ili da sc, odjurcni jučc, na nju ponovo popnu. Јег kod nas, kad ncko padne sa vlasti, gubi sve, pošto pre zaposcdanja komandnog položaja nije imao ništa. Ncki sc razvlašćcni rukovodioci toliko zbune pa, naviknuti da ih svugde voze automobilom, u prvo vreme nc umocju ni da hodaju kako treba, nego se ljuljaju ulicom kao mornari kad, posle višenedeljnc plovidbe, stupe na kopno.

OE

Kit aaa aaa YT

(VH)

~ У

дуо Дара НО

lagi Nara AAN и ~

3 | | = = а 1 Е

пар ла ата те,

пагана

e

мамута волу

иза ла а равни па ле