Борба, 24. 04. 1993., стр. 11
~ о У, “222
У РО С
–
~
~
ДО ~
–
= о и O ~
пена инфинитива
du.
Subota-nedelja 24—25. april 1993.
Grad u grobu
Izašao pesnik iz Sarajcva. Kratko vreme pre našeg susreta obavešten sam da ćemo se videti. Imao sam utisak da idem u sretenje pesniku Milanu Milišiću, koji je poginuo u jednom isko tako zatvorenom gra-
Obojicu nisam video od kako su u takvim gradovima, a drugog i od kako je umro. 1zaći iz Sarajeva, ili iz groba, isto je, iako mi to ne možemo shvatiti, dok nismo u takvom gradu ili grobu.
Da sam umesto ovog iz grada ugledao onop iz groba, ne bih se iznenadio. Sada sam čuo kako je biti u takvom gradu, a da se pojavio drugi anao bih kako je i u grobu takvog grada, ali onda bih i ja bio na jednom od ta dva mesta.
Vojislav Donić
oridor na kraju sveta
Piše: Radivoj Cvetićanin
atezanje naših živaca trajaće vero-
vatno i do nedelje uveče. Tada bis-
mo konačno mogli saznati da li su gospoda kojoj nas je Bog predao u ruke odlučila da nastavimo naš spor sa celim svetom, da s njim možda i zaratimo, ili su okrenula drugačije.
To je ono što je valjda jedino izvesno u petak, kada nastaje ovaj tekst i kada su sve glavne karte u vezi sa Vens-Ovenovim planom i bosanskim Srbima još u rukama. Tek počinju Ovenovi susreti sa Karadžićem (koje je Karadžić najpre proglasio suvišnim i nemogućim), tek će zasedati Savezna skupština Jugoslavije, tek će se karte, dakle, baciti na sto. Možda će ı Milošević nešto javno kazati, ili će on izaći tek pred zavesu, kad se zavesa spusti.
Giljotina koju će Savet bezbednosti u ponedeljak spustiti na srpsku i jugoslovensku ekonomiju ukoliko Karadžić ne potpiše Vens-Ovenov plan izaziva, razumljivo, javnu reakciju ovde. Ali, manje je razumljivo to što u senci te reakcije ostaje jedna druga posledica eventualnog ignorisanja tog plana od strane Srba. Ona nije upisana u neki papir kao prva, ali je izvesna gotovo isto toliko koliko i ona ekonomska. Ta druga moguća posledica je vojna intervencija. Raniji mutni nagoveštaji i taktičke vojne pretnje sve više se razbistravaju ı samo onaj ko ne želi ı neće da vidi ne vidi da su ratni planovi Zapada — Amerike i NATO pakta — pred samim izvršenjem. Istorijske analogije govore da su odluke već verovatno, ı donete, i da je malo nedoumica u tom pogledu moglo još ostati. Jedan smo ovakav vojni scenario preživeli u Januaru. Ono što izgleda da je sada korigovano to je težište akcije. Početkom godine više se govorilo o planovima u vezi sa Jugoslavijom, sada, pak, više o srpskim ciljevima u Bosni.
Kad se bolje pogleda, nije šija перо vrat. Ovde su već pale izjave da ako Srbi u Bosni budu napadnuti, Vojska Jugoslavije neće moći sedeti skrštenih ruku. Logiku daljeg razvoja događaja ne bi ni trebalo razrađivati: dovoljno je reći da bi se građanski rat završio, i počeo novi, još strašniji, ako strašniji može biti.
Karadžić je prekjuče prvi put izjavio da respektuje američke vojne pretnje. Za пјеga, bosanskog Napoleona, reklo bi sc da je to čak suviše racionalno stanovište, upućeno ne Amerikancima koji su ga Napoleonom i prozvali nego pre svega, SOpstvenim borcima. Ako je to priprema jedne odgovorne, ne-fanatične atmosfere, ako nije samo psihološki manevar, onda bi ta izjava mogla biti ohrabruiući znak za pokretanje stvari u dobrom pravcu.
Dani zategnutih živaca
!
Мата nije lakše nego priključiti se mišljenju da mir nema alternativu. All, sleduje samo jedno pitanje: kad je Između rafa i mira Izbor za razumnog čoveka poznat, čemu-onda suvišne reči, zašto se Izbor ne Izvrši decidno, bez okolišenja | oklevanja? Praznu retoriku svet i onako Vidi Kao 0Z7-
bijnu bolest aktuelne srpske polilike
Cosić je izjavio da se samo ludak može dvoumiti između rata i mira. Ništa lakše nego priključiti se mišljenju da mir nema alternativu. Sleduje nakon toga stava sa-
mo jedno pitanje: kad je između rata i mira izbor za razumnog čoveka poznat, сеmu onda suvišne reči, zašto se izbor ne izvrši decidirano, bez okolišenja i oklevanja? Praznu retoriku svet i onako vidi kao ozbilinu bolest aktuelne srpske politike.
Ma kako to možda izgledalo i čudno, izjave takvoga tipa nije lako danas ni davati. U klimi koju su stvorili i najuticajniji mediji, junačenje a ne odgovornost postalo je stil i moda, zahtev i zavet. ·
Treba slušati šta kažu Karadžić i Ćosić, ali treba oslušnuti i šta govori Šešelj. Zvuči vam cinično? Možda, ali Šešelj nije bitan kao persona, nego kao relej. Šešelj je, dakle, spreman da ratuje, tu reč on izgovara bez groze kao da rat nije ništa, i to da ratuje sa taktikom napada kao najboljom: odbranom. Da li je osnovano iza toga slutiti da naš vojni sastav, ili njegov radikalni
deo, hoće da ratuje protiv sveta, pa kud puklo da puklo?
To je, na žalost, ono što sve ovdašnje zvanične antiratne deklaracije stavlja pod
= с“
sumnju, i što uostalom, pokazuje da su i u tkivu srpskog političkog društva snage rata i snage mira podeljene u takvoj meri da je svaki debilans lako mogućan, a ni jedan odgovor neočekivan.
no što je gotovo izvesno, jeste to da srpski potpis na Vens-Ovenov plan otklanja vojni sukob sa svetom, i pouzdano štiti srpsku maticu zemlju. Da li znači taj potpis i prekid građanskog rata u Bosni, posebno je pitanje na koje se ne može odgovoriti sa sigurnošću. Bolje rečeno, ako ne bi došlo do korekcije plana, barem u smislu otvaranja i osiguranja srpskog koridora, izvesno je da i kad bi bio potpisan — taj plan teško da bi opstao u stvarnosti. Moglo bi se reći da oko toga — Što je inače retkost, postoji srpski konsenzus. Zakopčanost srpskop pregovaračkog trougla Cosić-Milošević- Karadžić, i škrtost
međunarodnog, posrednika lorda Ovena ne daju prevelikog prostora za analizu toka stvari. Bočni nagoveštaji kakav je i Tanjugovo saznanje da je, u suštini, u pitanju uglavnom koridor — navode na zaključak da srpska strana ne stoji sjajno sa tom svoOjom željom, i da preko državne agencije nastoji poslati poruku svetu što je njen mi-
" nimalni uslov. Sudeći po tome, Oven nije
bio sklon promenama plana — one će, možda, biti moguće tek pošto se on danas sastane sa Tuđmanom i Izetbegovićem u Zagrebu.
Srbi, ne samo oni iz Bosne i Krajina, stavljeni su da biraju između više loših mogućnosti. Kako je do toga došlo, posebna je priča, skoro da smo svi i zaboravili kako je sve počelo. Ovo sada, očito, pak nije situacija za ljude vrućih glava, sirovih osećanja i strasti, nego je prilika za pribrane, mudre i trezvene. Za one koji su idealna rešenja zaboravili i koji imaju smisla i snage da realnosti i istini pogledaju u oči, i suoče sa njima. Vitalij Čurkin je, sa diplomatskom filozofijom Života, svojim srpskim sagovornicima nedavno kazao da njihov potpis na Vens-Ovenov plan — ma koliko im se činio nemogućim i nepravednim — ne bi bio i kraj istorije. Čurkin im je dao priliku za razmišljanje da život i istorija imaju svoju dinamiku, i da tek kroz procese jedino i postoje. Prvi put ga njegovi srpski sabesednici nisu poslušali. Da li će se sada, u samrtnoj igri koju OvVOg Vikenda igraju sa engleskim lordom, setiti Čurkinove filozofije, nije izvesno. U svakom slučaju, moraće imati na umu to da kraj istorije jeste ako koridora bude a ne bude Srba.
U senci onoga što donosi kao tešku pretnju i kaznu, ostali su oni, završni, delovi Rezolucije Saveta bezbednosti koji govore o tome šta bi međunarodna zajednica mogla preduzeti pozitivnog ako bosanski Srbi potpišu Vens-Ovenov plan. Ponude, kratko rečeno, nisu ni male ni beznačajne. Da li se one prenebregavaju zato što se ne veruje u iskrenost Saveta bezbednosti, da li zato što se to smatra neprincipijelnom trgovinom, da li, napokon, i zato što zaokret u odnosu međunarodne zajednice ovde nekima ne bi odgovarao? Istini za volju, ni međunarodna zajednica ne insistira previše na svojim darovima. Ali, svaka zrela politika ovde morala bi uzeti i taj
„segment toga inkriminisanoga papira i
mahati njime: ako je već trampa, neka bude sa dobitkom koji se ipak nudi. Vredi se potruditi u igri — mi vama potpis, vi nama labavljenje i skidanje sankcija. Realna policentričnost srpskih interesa, s obDzirom na peografiju i državni raspored srpskih zemalja, nalaže da se ti interesi u ovome vremenu usklade. Unisona nacionalna patetika može biti pogubna i za najosnovniji među tim interesima — Za biološko održanje nacije. Srpske zemlje u kojima su groblja najviša nacionalna dostignuća, besmislene su koliko i nemoguće.
dgovor koji će naše živce naprezati, rekosmo, verovatno do nedelje, razumni ljudi već znaju. Da
li će se tim ljudima priključiti Cosić, Milošević i Karadžić?