Борба, 27. 04. 1993., стр. 13

пољ и врфе

__ВОРВА

UTORAK 27. 4. 1993.

PUTEVI i STRANPUTICE SPOLJNE POLITIKE JUGOSLRVIJE (6)

Moramo ostaviti po strani sujetu, lažni ponos i slična opterećenja, rasteretiti se Jednostrane nacionalne opijenosti, natopljene mistikom i nerealnim ambicijama „van sveta i vremena“, jer nas to vodi još većim greškama i bolnoj izolovanosti ,

MILIVOJE MAKSIĆ

Nikola Burzan

Borba: Danas se kod nas sreću različita tumačenja promena na svetskoj sceni i iz toga izvlače različiti zaključci o međunarodnom položaju i sudbini SRJ. Kako Vi to vidite? Milivoje Maksić: Zapazio sam da se uporno — i kao na osnovu istih priručnika — sugerira ocena

· po kojoj je, uprošćeno govoreći,

raspad blokova, zapravo sovjetskog bloka, otvorio put dominaciji onog drugog i stvaranju neke vrste jednoblokovskog sistema, u kojem vladaju SAD i Nemačka i nameću svoju volju drugima. Tako se, po pravilu, tumači tzv.

„novi međunarodni poredak“.

Sve to da bi se, na kraju, stiglo do teze da smo, ostavši bez direktne ili indirektne zaštite drugog bloka, osuđeni da budemo žrtva onih koji nam se svete za rezultate dva svetska rata ili za otpor težnjama Amerike da vlada svetom.

Zlehudu sudbinu, dakle, dodelio nam je hod događaja na svetskoj sceni, van nas i protiv nas. Onda se tu više ništa ne može, preostaje — „sagnuti se“ ili ponašanje u duhu Kosova i Lazara opredeljenje za „carstvo nebesko“, pa nek barem ostane

. spomen o nama. Bojim se da je

ovakvo tumačenje daleko od objektivne analize, a blisko propagandnim potrebama kratkog daha. -

~ „Novi međunarodni

poredak“

B: Mnogo se govori, a i Vi ste ga зротепић, о 120. порот тедипаrodnom poretku. Šta je to, u stvari?

M.M.: Nije to ni „pax americana“, ni „pah germanica“. To je, po mom mišljenju, izraz koji treba da odrazi novo stanje, principe i ciljeve u izmenjenim međunarodnim odnosima. Polazeći od njih, to bi, ukratko podrazumevalo: Prvo, podjenaku bezbednost svih država, što su upravo omogućili raspad blokova i odsustvo nadmetanja. S tim u vezi, mi OSlonce za svoju bezbednost ne treba da tražimo u zaštiti bilo koje strane. To vodi nadmetanju drugih na našem tlu i nad našom sudbinom. Taj oslonac treba da tražimo u opšteprihvaćenim principima koji štite sve zemlje bez izuzetaka, pa zašto ne bi i nas, u primeni tih principa, kao i u interesu međunarod-

-ne zajednice da mir i stabilnost

podjednako vladaju u svim delovima našeg kontinenta.

Drugo, novi međunarodni poredak zabranjuje nasilje i afirmiše sporazumevanje kao jedini metod rešavanja sporova.

Treće, otvara široke prostore za ekonomsku i tehnološku razmenu, za cirkulaciju ljudi i znanja, što je objektivna potreba sveta i preduslov prosperiteta svih.

Četvrto, stavlja u centar ljudske slobode i prava čoveka kao bitni preduslov za novu emancipaciju svake ličnosti, a time i svake nacije.

Ne ostvaruje se to idealno, sukobi interesa su vidljivi. Ali,

Svi pofrebniji

to je već sada nov kvalitet koji je zamenio međublokovske sukobe, pune opasnosti za sve.

U ovim principima i celjevima KEBS, sve — bez izuzetka — evropske zemlje, kao i SAD i Kanada — ali po suštini i druge zemlje — našle su istorijski sklad između preuzetih međunarodnih obaveza i svojih Osnovnih nacionalnih i demokratskih interesa. Našli smo ih i mi, kao potpisnici helsinških i pariskih dokumenata. Da li smo u njima našli i svoju perspektivu ili smo je potražili u anahronim istorijskem naslagama? Zašto su svi drugi u tome našli svoju šansu, a kod nas se u tome traži opasnost i zavera?

Hteo bih još asmo da dodam da je novi međunarodni kontekst istorijska realnost, sa mnogim rizicima, ali daleko većim šansama. Svi ih koriste. Mi u tom, upravo u tom, svetu živimo. U meri u kojoj, bez predrasuda, opterećnja i mistifikacija, budemo shvatali realnost oko nas, novu sliku i težnje sveta, i budemo u njima nalazili — poput drugih — vrednosti i prednosti za sebe, zavisiće ritam i domet prevazilaženja naše izdvojenosti od sveta i brzina naše reintegracije u međunarodne odnose. Vidim u tome naš suštinski nacionalni i ljudski interes.

B.: Jesu li i sankcije sastavni deo tog „novog poretha“?

M.M.: Ako bismo se, u ovom kontekstu, osvrnuli na veoma važno pitanje sankćija, rekao bih da je to jedan od primera potpuno pogrešnih koraka međunarodnih činilaca. Njima se jedan narod neosnovano, i van duha novih evropskih strujanja, osuđuje na patnje i zaostajanje što opet rađa emocije koje ne vode dobru, ni za nas ni za Evropšu. Produžavanje i zaoštravanje sankcija, a pogotovu makar i ograničena vojna dejstva, mogla bi samo otežati realne izglede da nađemo demokratski izlaz u svoju korist i u korist svih, a mogla bi — skoro sigurno — stvoriti na ovim prostorima još veće i opasnije Žarište. Toga bi u OUN morali biti svesni. 'B.: Kad smo već tu: ima li izlaza iz

krvavog lavirinta u BiH?

M.M.: Relativno lako bi bilo dati kabinetski odgovor. Njega pogotovu mogu lako dati profesori međunarodnog prava ili diplomati zemalja drugačijih od naše. Realniji i pouzdani odgovor,

“ dakle takav da budu zadovoljeni

i pravda i pravo, i da svi veruju da je to najbolje, teško je dati. Isprečavaju se odmah istorijske predrasude i naslage, uzavrele emocije — mnoge dužne poštovanja — i očajništvo, ambicije da se dostigne nemoguće ili sačuva ono što je neodrživo. Isprečava se neznanje, nepoznavanje sveta u kojem živimo i čijih se normi moramo d:gžati, jer čine to i svi drugi. Tu su i grobovi, znani i neznani, sa krstovima i

mnišanima, sa imenima ispisanim

i ćirilicom i latinicom. Pa i preko dva miliona ljudi koji su morali da napuste ili su izgubili svoja vekovna ognjišta. Tu su porušeni domovi i svetilišta, razorene porodice, prijateljstva i ideali.

izlaz iz bosanskog lavirinta

Gde je izlaz i ko će ga naći? Možda će to biti onaj (oni, ona strana) ko prvi smogne snage da se izdigne i za sve te grobove i sve crkvene zvonike i minareta, i sve te tužne beskućnike i kuće u zgarištima, i hiljade invalida među mladima, kaže — ali i oseti: izgubio sam deo sebe, sve su to naši ljudi, čovek je u pitanju, nisu krivi samo drugi.

Nisam ni pozvan, a verovatno ni u stanju, da dajem konkretne formule. Ali bih podsetio na iskustvo primenjivano od davnih vremena: ako danas ne možemo sve — učinimo bar ono što možemo. Sutra ili prekosutra bićemo smireniji, a već time i mudriji da rešimo i ostatak. Govoreći profesionalnim rečnikom, potrebne su, kako vidim, pre svega dve stvari.

Prvo, da svaka strana ostavi po strani svoje prvobitne ratne ciljeve, jer se već dovoljno pokazalo da su neostvarivi i vode sve većem zlu za sve, i da prihvati neizbežnost življenja zajedno ili jednih pored drugih. i drugo, da se — uz neodiožnu i pouzdanu obustavu rata i svih vrsta progona — odmah sa svih strana pot-

- piše sve što je tokom pregovora

usaglašeno, a sve sporno prihvati kao tranzitorno rešenje, s tim da usledi snažna međunarodna

Zivo blato nesloge

B.: Kako biste definisali poslednjih nekoliko godina?

_ M.M.s: Bilo je to razdoblje velikih nada, propuštenih šansi i izgublje-

nih bitaka. Vreme je da, nošeni realnostima i mudrošću, preokrenemo tok stvari. Traži to mnogo razgovora sa samim sobom, realno poznavanje onoga što nudi savremena Evropa i svesno i hrabro prevazilaženje zabluda. Onaj i oni koji tome najviše stvarno doprinesu, imaju i najviše izgleda da budu upamćeni po dobru. A to pamćenje

moglo bi da nadvisi sva druga.

Traži to i nacionalni konsenzus oko platforme koja bi se izdigla iznad razlika i obračuna oko prošlosti i koja bi ponudila pouzdani izlaz na temelju onih demokratskih dometa i kriterijuma koji su svetle tačke u istoriji ove zemlje i koji vladaju u međunarodnoj zajednici. Bio bi to pravi preporod nacije i prepoznavanje pravih, savremenih i moderno shvaćenih nacionalnih interesa. Traži to i mnogo novih umnih ljudi, bez frustracija vezanih za prošlost i sposobnih da se

usmere prema budućnosti.

Bez toga, bojim se, naš narod će, da upotrebim nadahnute reči pes-

nika Dobrice Erića, sve dublje padati ,,u živo blato nesloge i nemaš-.

tine“.

pomoć za obnovu privrede i da kroz tri ili pet godina na međunarodnoj konferenciji budu sporazumno nađena trajna rešenja. Bićemo tada dalje od krvi i zaslepljenosti, sa već opipljivim rezultatima aktivirane privrede, sa hladnijim glavama i realnijim rezonovanjem.

Bitno je odmah zaustaviti rat u BiH. Njegov nastavak uvlači u TIrat i susede, možda i Balkan, a to već automatski vodi širem sukobu. Ko ima pravo da to čini?

Bez neozdanovskih pred ubeđenja

B.: 1, posle svega, gde je izlaz? Za-

· pravo, koji bi osnovni pravci i ak-

centi naše spoljne politike mogli bi"п сен зћодп12

M. M.: Taj odgovor duguju drugi, mnogo pozvaniji od mene da ga daju i obrazlože, hrabro i ubedljivo. Ako već treba da se uključim u razmišljanja o temi koju ste formulisali, rekao bih nekoliko stvari, bez ambicije da bilo koga savetujem. : Prvo, morali bismo se rasteretiti jednostrane nacionalne opijenosti, natopljene mistikom i nerealnim ambicijama „van sveta i vremena“. To nas vodi još većim greškama i bolnoj izolo·vanosti. I većina ličnosti u opoziciji, u suštini, greje se na istoj vatri. Niko i dalje ne nudi duboke misaone, savremene konceptualne alternative, koje nas realno mogu uvesti u evropske to·kove. Tu vidim i pravi teren za bitku za uklanjanje sankcija. Drugo, mislim da je Srbija dovedena (ili dovela sebe) u stanje da mora, pre svega, pomoći sebi da bi bila sposobna da pomogne onima kojima je dužna da pomogne. Nije to udaljavanje od problema Srba van Srbije, kao što bi neko brzopleto mogao da zaključi, već odgovoran i realan prilaz upravo obavezi da im pomognemo i sposobnosti da to činimo. Smatram da Srbija ima pravo da se to uvidi i shvati. Uzajamno oslanjanje i solidarnost ne mogu se ni u međunarodnim odnosima, a pogotovo u jednoj porodici ili narodu, graditi na pretpostavci da su jedni

uvek samo dužnici, a drugi uvek samo poverioci.

Treće, vidim apsolutni prioritet u sređivanju odnosa i obnavljanju saobraćajnih i privrednih tokova sa svim bivšim jugoslovenskim republikama, bez oklevanja i sa punim uzajamnim uvažavanjem sadašnjih realnosti, Ugled i kredibilitet jedne zemlje polažu prvi ispit na njenim odnosima sa susedima i najbližim okruženjem. Bez te legitimacije nemamo pristupa Evropi i njenim institucijama. A to je i put za obnovu proizvodnih i uopšte privrednih tokova, građenih u višedecenijskom zajedništvu. Bez toga niko ne može dalje.

etvrto, smatram da se glavni međunarodni faktori, a posebno dve velike sile, pa i Kina, moraju posmatrati i prihvatiti bez neoždanovskih predubeđenja i olako davanih kvalifikacija. Svi su oni drugačiji i u drugačijem svetu, svi su nam veoma potrebni i niko nas a priori ne mrzi. Svoje interese i stavove prema svemu, pa i prema nama, fOormulišu na trajnijim i važnijim za njih pretpostavkama nego što su naša priželjkivanja. Moramo to osetiti da bismo bili na pouzdanom tlu, bez čega nema realne politike. A ona podrazumeva (trebaju li nam iskustva iz sopstvene novije diplomatske istorije?) aktivni odnos sa svim koji nešto znače u svetu, sviđali nam se ili ne, da bismo i mi nešto značili.

Peto, sve navedeno vodi povratku u međunarodne i regionalne organizacije, u kojima smo bili ili želeli i upravo trebalo da budemo. To je danas uslov ne samo napretka, već i opstanka. Svi napori su opravdani koji nas vraćaju na taj put. Ostavimo po strani sujetu, lažni ponos i slična opterećenja. Svi su роtrebniji nama nego mi njima. To je surova istina, ali je istina. Kada savladamo sebe, svaladaćemo lakše i druge prepreke. A uspeh u tome poslužiće kao pravi osnov za pravi ponos i za povratak zemlje spokojstvu i dostojanstvu koje toliko želimo i koje vredi onoliko koliko ga uvažavaju i drugi. SUTRA:

Prof. dr Svetozar Stojanović

а KI DO OI