Борба, 06. 12. 1993., стр. 8

88 Та] ·

ди

__ЈИТМА АРКЈКА РКЕО МОММ 15КИЗЕМИМА

Jugoslovenski ђаок na afrićckom junu

Ono čega se mirna većina najviše pribojavala, postalo Je stvarnost: separatizam je u naletu, a pretnje secesijom i građanskim ratom pljušte sa raznih strana

Milovan Jauković

specijalni izveštač „Borbe“ iz Pretorije

{„Mond“): Pariz

„Zamislite Južnu Arfiku koja se raspada na republike (provincije) i protektorate. Predsednici novonastalih država traže prijem u Ujedinjene nacije i međunarodno priznanje i kreiraju novu spoljnu politiku,

_ koja se svodi na vođenje rata. Transval napada Oranž, slobodnu državu, počinje tamo da sprovodi etničko čišćenje i istovremeno ističe зуоје 1510rijsko pravo na delove Severnog Kejpa,pa šalje trupe da izvrše aneksiju“.

Ovim imaginarnim i sarkastičnim scenarijom (uz napomenu da je ipak malo verovatno da slična tragedija pogodi Južnu Afriku) vrlo vešto poigrao se jednom prilikom specijalnih izveštač visokotiražnog johanesburškog dnevnika „Star“ iz bivše Jugoslavije, kako bi čitaocima omogućio da što lakše shvate šta se stvarno događa tamo daleko na brdovitom Balkanu. Na veliku nesreću, pa i užas ovog maštovitog izveštača, njegove fantazme kao da počinju da se materijalizuju u južnoafričkoj zbilji.

Avanturizam crno-bele desnice

Bauk jugoslovenskog iskustva, koje je ovde odavno postalo sinonim za užase građanskog rata, teže nego ikada pritiska, izgleda, zemlju iznad Rta Dobre nade. Uprkos brojnim očekivanjima da će usvajanje novog, privremenog ustava, značajno redukovati opasnost od izbijanja konflikta širih razmera, Pandorina kutija zla kao da je tek sada otvorena. Ono čega se mirna većina najviše i

pribojavala, postalo je danas njena dnevna mora: separatizam je u naletu, a pretnje secesijom i građanskim „ratom pljušte sa raznih strana. _ Ukaz predsednika De Klerka o stupanju na dužnost multipartijskog Prelaznog izvršnog saveta — koji će zajedno sa vladom Nacionalne partije upravljati zemljom do slobodnih izbora — u taboru „Alijanse. slobode“ (okuplja konzervativne i ekstremno desne stranke iz redova belaca i crnaca, koje su bojkotovale pregovore i odbijaju da prihvate privremeni ustav) dočekan je kao otvorena objava rata. Konzervativna partija i „Afrikanerski narodni front“ počeli su i da realizuju svoje pretnje o jednostranom proglašenju „Afrikanerske. narodne države“: imenovana je alternativna, privremena izvršna vlada koja će upravljati „narodnom državom do izbora samo za belce. Lider ovog fronta, Konstantin Filjoen, bivši komiandant južnoafričke armije, pozvao je „afrikanerski narod da oružjem zaštiti svoju vladu od komunističke zavere u liku Privremenog izvršnog saveta“. „Ukoliko nova vlada pošalje tenkove da sprovede svoju vlast, pretvorićemo Južnu Afriku u novu Bosnu”, poručuje ovaj penzionisani ali i dalje veoma ratoborni general.

Osim belih separatista, oružjem preti i „Inkhata partija slobode“, sa bazom u Zulu plemenu. Secesijom mašu i Bantustani Bofutacvana i Ciskej (takođe članovi Alijanse slobode), ukoliko nove vlasti pokušaju silom da sprovedu zakon o ukidanju „nezavisnos-

ti“ ove dve kvazisamostalne države.

Front profiv ekstremista

Lider ANC Nelson Mandela, u razgovoru sa delegacijom američkih biznismena, izjavio je da „Južna Afrika ne može sebi da dozvoli luksuz da šačica belih fanatika pod firmom manjinskih.prava protura novi vid aparthejda“. On je tom prilikom upozorio da će „ANC pozvati mase da formiraju antifašistički front ukolikko Alijansa slobode nastavi da potkopava napore za izgradnju nove Južne Afrike.

Oštru poruku najtvrdokornijim potomcima Bura poslao je i predsednik De Klerk, koji je zapretio da će „protiv prekršilaca zakona i dogovora biti upotrebljene najstrože mere“.

U tako konfuznoj i amorfnoj atmosferi većina južnoafričkih listova je ovih dana, sasvim razumljivo, dala izuzetan publicitet upravo objavljenoj knjizi „Otvaranje uma aparthejda“, Herberta Adama i Kogli Mudli, bračnog tandema kanadskih sociologa. Ovo dvoje naučnih istraživača uživa,

_ inače, veliki ugled i kredibili-

tet u Južnoj Africi. Adam i Mudli su još 1971. u analizi „Modernizacija rasne diskriminacije“ predvideli promene u politici Nacionalne partije, a 1986. anticipirali današnji, istorijski kompromis bele manjinske vlade i ANC.

U najnovijem delu autori, pak, nude portret budućnosti zemlje gde je „tiranija aparthejda zamenjena multirasnom, ali ne baš i pravom demokratskom vladavinom“, koju nazivaju „autoritarnom oligarhijom centra“. Drukčije rečeno, prema mišljenju autora, Južnom Afrikom će vladati kombinovana elita, pri čemu

će rukovodstvo ANC biti srećno kooptirano u postojeću strukturu bele vlasti, dok će se legitimnost tražiti kroz izbore.

S druge strane, skepticizam ovo dvoje analitičara prema mogućnosti da „stvarna demokratija“ uskoro pusti dublje korene u Južnoj Africi, posledica je izgleda i veoma onovane procene da će se veoma visoka očekivanja crne zajednice u pogledu tempa i dimenzija promena vrlo brzo sudariti sa ekonomskom realnošću. Vrlo je verovatno, kažu autori, da bi korupcija u redovima vladajuće elite i zastoj u ekonomiji mogli značajno da pogoršaju političku tenziju i izazovu Višerasni sudar ograničenog intenziteta, poput sadašnjeg sukoba ANC i „Inkhata partije slobode“. Е

Оразпа гемојодопата klima?

Na kraju knjige autori nude nešto vedrije tonove, zaključujući kako je mala verovatnoća da Južna Afrika iskusi strahote jednog opšteg građanskog rata ili, pak, doživi masovni egzodus belaca koji je zadao tako mnogo jada i muka Zimbabveu, na primer. U tom kontekstu veoma je, čini se, zanimljivo i poređenje da je „i pored ogromnih razlika u jeziku, tradiciji, poreklu, kulturi i civilizacijskom razvoju rasa i Dplemena, Južna Afrika bila znatno integrisanije društvo od bivše Jugoslavije, čak i za vreme aparthejda“.

Politički analitičar Vilijam Klejhnans, profesor na Univerzitetu „Južna Afrika“, ima,

BORBA' PONEDELJAK 6. DECEMBAR 1993.

međutim, suprotno i znatno.

pesimističnije mišljenje. On

smatra da Južna Afrika neumitno klizi u anarhiju i katastrofu, jer novi ustav ima „dva fatalna nedostatka“. Pre svega, tvrdi profesor, vlada nacionalnog jedinstva teško može da funkcioniše u praksi. Animozitet između većinskog ANC i manjinskih partija na prvom mestu, Nacionalne partije, u predizbornoj kampanji će se još više produbljivati i kobno blokirati rad vlade. Osim toga, ustav nije prihvatljiv za Inkhata-partiju slobode i bele desničare, što bi moglo da stvori revolucionarnu klimu, mnogo ozbiljniju i opasniju od one koja je postojala pre početka pregovora.

Mogli bi se, međutim, mirne duše složiti sa utiskom jednog uglednog novinskog komentatora da današnja Južna Afrika ima dva potpuno kontradiktorna lika. Na jednoj strani je ona većinska Južna Afrika u pregovaračkoj sali, gde se kreiraju uslovi za prve nerasne slobodne izbore i krči put prema demokratiji. Druga Južna Afrika je zemlja užasavajućeg nasilja, ogromnih socijalnih devijacija, pada ekonomije, političkog kolapsa i pretnji građanskim ratom.

Koji će od ova dva južnoafrička lika preovladati u budućnosti? — pita se ovaj komentator, kao uostalom, i većina Južnoafrikanaca.

Je li Južna Afrika zaista osuđena na tužnu sudbinu da postane samo još jedna afrička priča o katastrofi, znaće se možda i pre arilskih izbora.

PRVI NOVINAR U RATNOM ŠTABU NATO U NORVEŠKOJ

Strogo kontrolisano otvaranje

Nlister Dojl

izveštač Rojtera iz Kolsasa

Iz jednog tajnog bunkera, duboko u brdima u blizini Osla, stotine pripadnika NATO mogli su upravljati ratom protiv bivšeg Sovjetskog Saveza, bez opasnosti da budu izloženi nuklearnom, biološkom i hemijskom udaru.

Sve prostorije unutar „Ratnog štaba“, sagrađenog tako da preživi najgore hladnoratovske. more „dSevernoatlantskog pakta, počivaju na gigantskim amortizerima kreiranim tako da apsorbuju potres izazvan spoljnom atomskom eksplozijom. U bunkeru se moglo obezbediti boravište za oko 400 ljudi — čitavo malo selo — da bi odatle komandovali savezničkim snagama u Severnoj Evropi, u slučaju da NATO bude izložen ma kakvoj neposrednoj pretnji.

Dvospratni bunker, koji se rasprostire na 8.500 m?, može ostati hermetički zatvoren oko sedam dana pre nego što se ukaže potreba za dodatnim snabdevanjem, uljkučujući i priliv svežeg vazduha. „Glavni iimitirajući faktor je vazduh“, kaže major Fleming Erntsen. Nuklearni, biološki i hemijski filteri istrošili bi se za par dana, i vazduh bi se ustajao.

„Pretpostavijalo se da smo ovde prilično bezbedni“, kaže major E sen novinaru Rojtera u kontroli

пој 5 bi koja se

nalazi u srcu bunkera, iza niza ogromnih čeličnih vrata duž jako osvetljenih, tristotinjak metara dugih hodnika. „Sve vazdušne, kopnene i pomorske bitke mogle bi se kontrolisati odavde“, priča on ispred džinovskog ekrana na kome su kompjuterizovane mape trupa u severnoj Norveškoj i susednoj Rusiji. ! dodaje: „Iznad naših glava se nalazi oko 175 metara debeo sloj stena“. .

Zvaničnici NATO kažu da veruju kako nijedan novinar nije ranije posetio ovaj bunker. Radnici koji su ga 1950. gradili,

" тогац sp sc zakleti\na ćitanje —) isto |

kao i vojno osoblje koje je tu angažovano. Fotografisanje nije dozvoljeno.

Slom komunizma i reorganizacija NATO podstakla je odluku da se bunker od 1. jula naredne godine, kada komandu NATO u Norveškoj preuzimaju Britanci, preda na korišćenje norveškim oružanim snagama. Norveška vojna komanda još nije odlučila šta će sa njim.

U kontrolnoj sobi kompjuterski operatori imaju na raspolaganju dvanaestak terminala na kojima su prezentirani neprijateljski avioni, brodovi i podmornice. „Prijateljske snage označene su plavom bojom“, kaže Ernsten. „Oranž boja predstavlja neprijatelje, ako ih još uopšte imamo“.

„Ovde je obično bilo angažovano ukupno oko 700-800 ljudi, dok je sada taj broj smanjen na oko 500,“ kaže potparol NATO, potpukovnik Gir Anda. Šešt generala se još nalazi u štabu NATO u Oslu, odakle komanduju trupama razmeštenim u Norvoškoj, Đanskoj i delu Nemačke. Norveška stražari severnom ivicom NATO, i na poluostrvu Kola se graniči sa Rusijom; poluostrvo je sedište ruske Severne flote i Norvežani smatraju da u tom području još postoji najveća koncentracija. nuklearnog oružja na svetu. Ratni štab sagrađen je pedesetih godiпада bi između JJ62.U 19007 na vrh

~ % 2

hladnog rata, bio dograđivan, a počeikom osamdesetih i obnovljen. Zvaničnici kažu da je, uprkos hladnoratovskim tenzijama, tunel zatvaran samo za vreme vežbi. Neke delove bunkera oni i dalje ne žele da otvore za javnost, navodeći da bi to, uprkos okončanju globalne konfrontacije, bilo rizično zbog osetljivosti opreme — posebno one u kompjuterskoj i komunikacijskoj sobi.

Tunel koji vodi đo bunkera prokopan je ravno kroz planinu, da bi se u slučaju nuklearnog udara personal udaljio što više od oko 20 cm debelih čeličnih vrata na ulazu. Iza njih, u dugom, pravolinijskom hodniku probijenom kroz stenu, obavlja se kontrola eventualnih posetilaca. „Cvrstina stena apsorbovala bi đeo pritisaka ako bi spoljašnja -vrata bila otvorena, a napolju došlo do nuklearne eksplozije“, kaže Per Kristijan Bogstad, šef odseka za inženjering i održavanje.

Oficiri kažu da je hrana uskladištena za hitne slučajcve još dobro — na primer, jaja i slanina za doručak, goveđina i konzervirano povrće za ručak. U kantini, mural koji se rasprostire duž zidova prikazuje miroljubivi norveški pojgzaž, čime se nadoknađuje mocdostatak prozora. Duž hodnika su, da bi se atmosfera učinila familijarnom, postavljenc velikc slike trolova — bića iz norveške mitologije. Bunker je, inače, napravljen tako da može izdržati cloktromagnctnc šokovc, koji

. bi, posle nuklearnog udara, mogli urništi-

ti kompjutere. A u slučaju da šspak budc.

potrebno da osoblje budc ocvakuisano,

svi bi morali da kronu ka šumi strmom а

stazom, popularno nazvanom „Sstcpcni-

cama za ncbo“. У Sa OON BZBEZO