Борба, 27. 12. 1993., стр. 18

PISMA

Tajna uspehu

Vlast u Srbiji je na izborima izgleda htel (Šešelj), neke da stvori (Arkan), ali da socij Žirinovskog, prevazišao sva očekivanja i

blast

" U razmaku od nedelju dana održani su parlamentarni izbori u Rusiji i Srbiji, na najosetljivijim područjima onog dela Evrope koji je nekad obuhvatao komunistički sistem. Srbija je važna, jer se tu pojavio prvi pravi nacionalistički pokret u postkomunizmu, a Rusija kao najveća evropska država, atomska sila od koje zavisi stabilnost celog kontinenta. Ponekad izgleda kao da je u Srbiji prvo isproban recept koji je onda više ili manje radikalno primenjivan u drugim istočnoevropskim državama, pa čak i u drugim delovima Evrope i sveta. Nacionalistička propaganda koja se svodi na nekoliko slogana o ugroženosti našeg naroda, O zaveri stranaca, našoj superiornosti zbog koje svet pribegava podlim metodama da bi nas osiromašio i oslabio i slično. Ta propaganda, naravno, nije izmišljena u Srbiji sa dolaskom Miloševića, ali je tada dobila novu dimenziju i pomalo se pretvorila u planetarnu modu, tako da se danas češće nego juče, u mnogim demokratskim državama mogu čuti slični nacionalistički slogani.

Autorsko pravo za lansiranje ove mode niko ne može poreći Miloševiću i srpskim nacionalistima, i ovi, bez sumnje ponosni nu ovaj prilog evropskoj istoriji, nikako ne bi prihvatili interpretacije koje se mogu čuti tu i tamo da je i dolazak Miloševića bio isplaniran iz nekog starog komunističkog centra i da je sve

“то deo strategije da prežive privilegovane klase starog sistema pretvarajući demokratske reforme u haos i raspaljujući ekstremističke pretnje i sukobe. To je njihov, i samo njihov, recept i u ovome ne može se Miloševiću odricati izuzetno državničko vizionarstvo. Predosetio je, pre drugih, kuda idu promene, kojim snagama pripada budućnost, koje snage društva su najživlje. Oslanjajući se na te snage, koje su u svakom pogledu, kao što je banalno pravilo u razvoju fašizma, predstavnici društvenog dna i u moralnom i u inte-

lako ne može biti upoređivan sa Miloševićem, Jeljcin ima sličnu fehnicku vešfinu u političkim manipulacijama. R i najbitnija karakteristika im je zajednička — lakoća sa kojom izvode tehnicki deo posla u stabilizovanju vlasti.

lektualnom i u ekonomskom smislu.

Milošević je ne samo zamutio Srbiju, odigrao glavnu ulogu u razbijanju Jugoslavije, poneo najveću odgovornost za izbijanje svih ratova na području Jugoslavije i najveću za zločine počinjene u Bosni, nego se u celom tom razvoju pokazao dalekovidiji u odnosu na slabosti međunarodne zajednice, tako da su diplomati ne retko priznavali da on zaista vodi igru i u ratu i pregovorima. U svemu što je preduzeo Milošević je uspeo da postigne ono što je planirao i onda nije čudo što se na kraju ove godine valjda nalazi na vrhuncu svoje karijere, jer više nema gde. Dobio je ratove, napravio veliku Srbiju, izvršio etničko čišćenje Muslimana u Bosni. Na mirovnim pregovorima u Ženevi niko ne

može da izbegne utisak da on diktira uslove, ako ne i brzinu sklapanja sporazuma, a u samoj Srbiji evo trijumfalno dobija izbore. Kod kuće ga vole, u diplomatskim krugovima poštuju, jer se političari kao cinici, često osrednje pameti, dive ljudima iz svoje struke koji su imoralni, ako imaju tehničko savršenstvo da izvedu i najgore projekte. Tako su svojevremeno Hitler i Musolini, bez upoređivanja sa Miloševićem, fascinirali zapadne političare dok nisu došli ljudi kalibra Čerčila i De Gola koji znaju da je tehnika izvođenja, ako je nezavisna od poštovanja vrednosti, ne samo odvratna stvar, nego i sposobnost koju mnogi beskrupulozni ljudi malog kalibra lako da razbiju.

Teži je problem i važniji, kako je moguće da se trijumf jedne skoro apsolutne vlasti poklapa sa nezapamćenom katastrofom društva za koju je odgovorna.

Jer svi, ali baš svi Miloševićevi .

uspesi mogu biti viđeni i iz dru-

. gog ugla, koji je možda ugao isti-

ne, iz kojeg oni izgledaju kao promašaj. I razbijanje Jugoslavije, i ratovi u Hrvatskoj iu Bosni,

i stvaranje velike Srbije, i ovakva pobeda na ovakvim izpborma, i nametanje na mirovnim:pregovorima, mogu biti viđeni kao uzastopne katastrofe Srbije i srpskog naroda. Uzastopne katastrofe koji su dovele do gladi u Srbiji, do njene izolacije na međunarodnoj sceni, do mržnje prema Srbima kod njihovih suseda, do stvaranja velike Srbije u kojoj je teže složiti Srbe među

sobom i sve narode koji u njoj .

žive nego u bivšoj Jugoslaviji. Nekako ispada da mu je sve uspešno i istovremeno sve promašeno, to jest promašeno baš zato to je uspešno.

Za nacionalističke pokrete je to pravilo davno utvrđeno. Kad dostignu svoje ciljeve i ostvare snove, to je onaj trenutak kad zbrišu i svoju državu i svoj narod. Zato je toliko vidljiv element ludila u tim pokretima. To je razlog što im se stalno svi čude što se uzaludo muče da shvate logiku neshvatljivog.

Ima nešto slično u Rusiji, iako Jeljcin ne može biti upoređivan sa Miloševićem. On zasad nije pokazao toliku ravnodušnost prema žrtvama, stradanju ljudi i narodima. Zato je verovatno i manje efikasan od ovoga, mada ima sličnu tehničku veštinu u političkim manipulacijama. I on uspeva da se igra ljudima kao pionima, da izvrda zamke, iznudi zapadnu pomoć, proturi svoje zakone da bi izveo

i neuspeha

a da pojača neke partije (Đinđić), druge da oslabi alisti ipah dobiju izbore. Narod je, kao i u slučaju glasao za one koji nedvosmisleno predstabljaju

svoju vlast i vlast onoga što se u komunizmu zvalo aparat, istovremeno se namećući kao nosilac reformi. On to možda i jeste i to

U svemu sfo je preduzeo Milošević je uspeo da posfignme ono 510 je planirao i onda nije ćudo sfo se na kraju ove godine valjda nalazi na vrhuncu svoje karijere, jer vise nema gde.

bi bila glavna razlika u odnosu na Miloševića. To ćemo videti.

A i najbitnija karakteristika im je zajednička, lakoća sa ko-

jom izvode tehnički deo posla u ·

stabilizovanju vlasti. Ta tehnička lakoća u manipulacijama izaziva prave košmare kod zapadnih političara i komentatora. Stalno se dvoume oko toga da li

'su u pitanju pravi političari koji

se bore sa teškoćama, da li je počela haotična demokratska igra i sukobi raznih partija, ili je to sve organizovano od strane starog aparata koji namešta i razmešta opozicionare koliko i

M. Đerlek

vlast. Ova dilema je onda porodila jednu dosta raširenu besmislenu i tačnu sintagmu da je u pitanju organizovani haos.

Francuski sovjetolog Elen Karel Dankos kaže o pobedi ekstremne desnice u Rusiji sledeće: „Ona je u anketama pred izbore bila vrlo slaba. Onda je vlast odlučila da je pogura kao protivtežu komunistima, misleći da je bezopasna, pa je poslednjih dana bukvalno reklamirala Žirinovskog na televiziji i onda je ovaj, umesto da po planu uzme desetak procenata opasnim komunistima, prosto dobio izbore“. Jedan ruski novinar je napisao da su ljudi u Rusiji imali izbor između komunista pod pravim imenom, komunista pod maskom reformista, to je Jeljcinova partija i komunista pod maskom fašista, to je Žirinovski. Iza svega bi se onda ukazivao stari aparat koji.upravlja bivšim i novim službenicima, možda u sukobu sam sa sobom, što bi objašnjavalo razna lutanja.

Slično je bilo i na izborima u Srbiji i tamo je vlast izgleda htela da pojača neke partije, kao Đinđićevu, oslabi druge kao Šešeljevu, stvori treće kao Arkanovu, ali da ipak vladajući socijalisti dobiju izbore. Narod je, kao i u slučaju Žirinovskog, prevazišao sva očekivanja i glasao za one koji nedvosmisleno predstavljaju vlast, i eto velike pobede socijalista. Stanko Cerovic

BORBA PONEDELJAK 27. DECEMBAR 1993.

„PODOBNI | NEPODOBNI” („BORBA“, 24.12.'93.)

I „nepodobni“ osfaju

„Borba“ je objavila pismo M.M. koji tvrdi da „podobni“ oficiri, tj. rođeni u Srbiji i Crnoj Gori, ostaju u VJ, a „nepodobni“, rođeni van SRJ, moraju da trpe diskriminaciju, nemilost, prekomandu u rodne krajeve, itd.

Veliki broj tih „nepodobnih“, na žalost, nikada nije pomislio da ih oficirska i VOJnIČka čast zove da se među prvima nađu u odbrani svog rodnog kraja, kuća i okućišta, pa i starih roditelja, prepuštenih 1 milost i nemilost protivni-

а.

Međutim, samo je izuzetno mali broj njih odista upućen u Vojsku Republike Srpske, ili Vojsku Republike srpske krajine. Oni koji su ostali zauzeli su, pre svega, mesta oficirima rođenim u Srbiji: mnogi Srbijanci nikada ne mogu da napreduju u više oficire, a kamoli do čina pukovnika; mnogi moraju u penziju, a veliki deo njih popunjava mesta u unutгазпјоз!. 2а 10 угете оу1 „пеpodobni“ oficiri „prodaju“ svoje rodoljublje po kancelarıjama SSNO i drugih viših komandi (većina ih stalno nosi maskirne uniforme) u svojim porodicama, a najčešće među istomišljenicima.

Predlažem zato „Borbi“ da od načelnika Generalštaba VJ lično zatraži broj pukovnika (Ličana i Bosanaca) koji su od njega dobili „paraf“ da su nezamenljivi, te da i dalje ostaju u Beogradu. Ovo Je u interesu javnosti, transformacije VJ, a pre svega, oficira Srbijanaca i Crnogoraca, koji ni u svojoj zemlji ne mogu biti u svojoj VOJSCI. Kapetan | klase

D.D.P.

IZBORNI REZULTATI

Pirova pobeda SPS—a

Sa 123 osvojena poslanička mandata, SPS nije osvojila apsolutnu parlamentarnu уестnu. Pa, i ako bude „nategnula“ tih nekoliko mandata do željenog broja 126, SPS ipak neće uspeti da ostvari proklamova-

“ni ideal „stabilnu vladu i po-

željnu parlamentarnu većinu“. To se implicira da će i u narednom periodu politika SPS—a ostati izvor političkih nestabilnosti, kao i da će se parlamentarna kriza preneti i na federalni i lokalni nivo (gde se, takođe, očekuju prevremeni IZbori) a možda i na ulicu.

U pravu su oni koji tvrde da još jedna ovakva „pobeda“ i SPS će ostati i u fizičkom smislu bez glasača. Nije li to, ipak, „Pirova pobeda“.

Zoran Popović Beograd

„NEGLASAČI — NAJBOLJI GLASAČI SPS“ (ВОКВА“, 23. 12. '93)

Izgubljena bifka

na Kosovu

Umesto da traži objektivne razloge za iskazane rezultate u

izbornoj jedinici Priština, au-'

tor teksta se, po mom mišljenju, bavi špekulacijama. Srbi glasači rekli su svoju reč. Glasali su jasno i nedvosmisleno protiv opcije građanske Srbije, a za trajnu vlast i vladavinu socijalista. Pravdanja u OVOm slučaju su izlišna. U pravu su oni znalci političkih zbivanja u Srbiji koji tvrde da su jug i sever Srbije dva pola koji karakterišu želje i nadanja birača.

Prema tome, glasanje Albaпаса danas, a sasvim izvesno I sutra, ništa bitno ne menja na političkoj sceni Srbije, bar kad je odnos snaga u parlamentu u pitanju. Albanci, a to i vrapci znaju, ne bi nikada ušli u koaliciju sa političkom desnicom, ostrašćenom u nacionalizmu i velikosrpstvu. A politička pozornica sadašnje srpske opozicije gotovo da i nema politički pokret, izuzimajući deo u sastavu DEPOS-a, koji demokratsku Srbiju posmatra drugačije do — unitarističku državu. Albanci, koji bi već sutra glasanjem za srpski parlament mogli znatno da izmene političku pozornicu Srbije, sasvim je izvesno, neće podržati nac!onalističku opciju, jer će i oni, to je takođe opštepoznato da istrajavaju u ostrašćenom nacionalizmu. |

Demokratska Srbija je izgubila bitku na Kosovu. Voljom birača Srba i njihovim istrajavanjem u podršci opciji za koju uporno i tvrdoglavo tvrde da im je, voljom srpskog predsednika, donela mir, a valjda i prosperitet. Svako drugo objašnjenje je, u najmanju ruku, polovično. I, nadam se, privremeno. Bićemo najverovatnije svedoci, i to brzo, ove istine i pored svih upinjanja ostrašćenih srpskih nacionalista da krivce (opet) traže u drugima, a ne u sopstvenom narodu...

Jovan Debeljački Beograd

LIKOVI NA NOVČANICAMA

Pofrošeni velikani

Jedan od primera vrhunskog cinizma i prezira prema duhovnoj i istorijskoj baštini srpskog naroda, koji ispoljava aktuelna vlast, jeste i ređanje likova velikana na novčanicama Čiji „život“ traje koliko i vilinog konjica. Doduše, to su „samo“ pesnici i naučnici, Čiji značaj, besmrtnost i trajanje ni u kom slučaju ne može da se uporedi s važnošću onih koji te bezvredne banknote emituju!... S obzirom na skučeno poznavanje kulture sopstvenog naroda, spisak tih stvaralaca je ubrzo iscrpljen, pa su naredbodavci prešli na istorijske ličnosti, vešto izbegavajući krunisane glave, da ih ne bi njihovi privrženici optužili za ideološko verolomstvo. Za očekivati je da se na novčanicama, koje malte ne svake nedelje obznanjuju NB i Topčider, neće pojaviti ni crnogorski kralj Nikola, pa čak ni knez Mihailo, a kamoli kralj Petar I. Još je manje verovatno da ćemo USkoro na novčanicama ugledati jednog Nušića ili Domanovića, koji su vlast, kao takvu, ismevali, ili one stvaraoce koje je bivša (komunistička) vlast proglasila otpadnicima (Ćopic, Crnjanski, Pekić i drugi).

Ako već inspiratori „ilustracija“ na banknotama izbegavaju značajnija lica iz Bosne 1 Hercegovine (mislim na tamošnje stvaraoce, Srbe), onda bi, možda, najadekvatnije bilo da se „ovekoveče“ likovi hajduka i aramija, koji su kasnije postali junaci u borbi za slobodu srpskog naroda; bilo bi u tome neke dirljive simbolike.

Još bi, možda, bilo prikladnije, s obzirom na to da je marka postala nacionalna va-

luta — da se na novčanicama·

pojavi, recimo Hans Ditrih Genšer, Helmut Kol, :a možda ig. Alojas Mok. | Stevan Babic

Novi Sad