Борба, 27. 12. 1993., стр. 19
88098
BORBA PONEDELJAK 27. DECEMBAR 1993.
уза mrajmo ас у ! "у
ZAŠTO SU EKONOMISTI KISELO DOČEKALI PETI PAKET MERA SAVEZNE VLADE?
\
Novi (anti) inflacioni „melšpajz“ lako su ekonomisti upozoravali vladu da se ne bavi „hozmetihom“, već preduzme radikalan antiinflacioni program, Kontić se odlučio da uoči Nove godine ponudi peti set „sSpasonosnih mera“
Tanja Jakobi, Bojana Jager
Tek što su minuli izbori, biračko telo dobilo je unutrašnju blokadu u vidu „deviznih izlaznih taksi“. Državne TV međutim nije bilo na licu mesta, da na završnom danu Savetovanja ckonomista Jugoslavije slikom ovckoveči, makar ministra za ekonomske odnose sa inostranstvom Milorada Unkovića, koji je najavio ovu grandioznu ideju savezne vlade. Koji minut posle toga, među novinarima koji su pratili savetovanje, iskrsla je di-
lema: hoće li se i povratak na-
plaćivati u markama? Jedan od odgovora bio je „Ne, patriotima će ulaz biti besplatan — zapleniće im se samo roba“.
I tretman na zvaničnoj TV i obraćanje saveznih ministara ckonomistima, pokazali su da država nema mnogo uvažavanja za ovu struku. Tako su im ckonomisti strpljivo dva dana objašnjavali da se manu mera-savezna vlada je, kako je procurilo u Javnost, i na startu 1994. spremna da raspakuje novi peti po redu ekonomski paket „za sređivanje monctarnog haosa“. U trenutku kad je zemlja pred finansijskim kolapsom kako je zapisano u poruci Savetovanja — jedan od ckonomista je vladin pristup nazvao „melšpajzom“ po receptu „smućkaj pa prospi“.
Savezni prepad na špajz
U ovom trenutku najopasnije su upravo mere sa kojima bi sc po stoti i jubilarni put ekonomska politika pokušala prilagoditi već stvorenom monctarnom haosu, upozorili su ckonomisti Kontića, Unkovića i Simovića. Ncop-
hodno je hrabro hvatanje ukoštac sa hipcerinflacijom, a to podrazumeva tri konkretne stvari-smanjivanje potrošnje, kresanje budžeta i prestanak štampanja para.
Sudeći po onom što je rekao ministar Unković vlada se opredelila upravo za suprotno umesto da rešenja traži na rashodnoj strani, Kontićev kabinet skoncentrisao se na prihodnu stranu: pokušaj da se ipak nekako namaknu sredstva za jedva smanjenu potrošnju. „Koliko je vladin recept faličan pokazuje i to što se vrlo lako može desiti da se posle uvođenja taksi smanje šoping ture Jugoslovena u inostranstvo — barem kada su u pitanju „individualci“ koji popunjavaju samo svoje špajzevc i frižidere. Država će u tom sluča-
„ји ostati bez prihoda na koje je
bacila oko, a svi rashoda na koje je bacila oko, a svi rashodi, ostaće nesmenjeni“ — prokomentarisao Je jedan od ekonomista za „Borbu“.
Još je ncjasnije kako će biti izvedeno „uravnotežavanje budžeta“ koje je najavio Unković kad se uporedi sa podacima koJe Je izneo dr Đorđe Đukić — da je budžet u ovom mesecu realno bio pokriven sa 1,2 odsto, a 99 odsto je primarna emisija. Unkovićevo nadanjc da će savezni budžet biti deficitarno finamsiran sa svoga trideset odsto (a republički sa 10 odsto), kako to zakon i nalaže — samo pokazuје koliki je optimizam saveznih plancra. Doduše u nezvaničnim razgovorima premijcr Kontić, izgleda, pokazao je malo više zdravog gledanja na stvari, pa i
bojazan da jaki pritisci na štampanje para neće splasnuti, a vlada neće moći odoleti.
Uprkos javnom optimizmu saveznog premijera, o brzom ublažavanju sankcija, savezni paket mera koji se najavljuje, objašnjava se upravo činjenicom da kompletni stabilizacioni program (kojim je inače dr Oskar Kovač mahao kao sa predizbornim adutom SPS) verovatno neće noći da bude primenjen pre drugog polugodišta iduće godi-
ne. Drugim rečima, očito je da su stvarne državne proccne, da sankcije neće tako brzo biti ukinute. Kakvih se još socijalnih potresa boji vlada kad je već sad jasno da bi, uz ovakvu hiperinflaciju, 21. januara marka vredela 88,5 kvadriliona dinara. Odnosno ne bi, zahvaljujući saveznoj vladi koja voli da briše nule. Aktuelna vlast tvrdi da bi radikalno smanjivanje hiperinflacije, koju preporučuje većina ekono-
mista, imalo visoku socijalnu cenu — i po nju neizvestan ishod. Ekonomisti, međutim, upozoravaju da nečinjenje ima još višu cenu i da ćemo posle monetarnog sloma, doživeti i potpun privredni slom.
— Država, s nestankom dinara, gubi sve izvore prihoda, a to znači da više neće imati iz čega da finansira ni socijalne transfere. Upravo tada će početi socijalni nemiri, a ovakva nekontrolisana emisija vodi direktno u to
— Upozorio Je dr Nebojša Savić.
Recepti ministra Unkovicća
„Socijalna izdržljivost stanovništva već je dovedena na tako nizak nivo da cena odlučnog i naglog presecanja inflacije upravo sada ne bi bila naročito visoka. Obzirom na izuzetno nizak društveni proizvod, (u ovoj gOdini, ukupno oko deset milijardi dolara i hiljadu dolara po stanovniku), na drastično niske za-
rade i ostala lična primanja (od nekoliko, do najviše nekoliko desetina maraka) i na ukupne količine novca u opticaju izražene u konvertibilnoj valuti, ceo takav program u trajanju od samo nekoliko meseci, mogao bi se isfinansirati sa relativno malim sredstvima“ — гекао је prof. dr Jurij Bajec.
Vizija dr Unkovića o sređivanju socijalne problematike je nešto drugačija. „Ne može više centralizovano da se pokrivaju potrebe svih fondova, nek se svaki fond bori za sebe, pa ako u penzionom fondu nema para daj da ih smenjujemo svaki dan, ako treba“. Kako se može uspešno raditi, Unković je potkrepio ličnim primerom iz vremena kad je bio predsednik grada.
— Meni je došlo sto hiljada pisama u kojima su mi ljudi tvrdili da ima mnogo građana koji nemaju šta da jedu. Rekao sam, nek se sve ti ljudi prijave i dobijaju besplatan hleb i mleko. Moji iz stručnih službi, tvrdili su mi da ne može to bez socijalnih karti. Rekao sam, pustite to, nek dođe svako ko hoće i stane u red. I šta mislite koliko ih je bilo? Samo šest hiljada. To bismo mogli i sad da uradimo“.
U hodnicima, u pauzi savetovanja, čulo se ono što niko nije izgovorio za govornicom — da bi i saveti ekonomista bili bolje prihvaćeni, da je ishod izbora bio malo drugačiji. U njihovoj tradicionalnoj poruci (dok glasovi još nisu konačno izbrojani) prvi put se pominju političke stranke. Valjda s pritajenom nadom, da bi se u novoj republičkoj vladi mogli naći ljudi, koji će imati više sluha za ne-socijalističku ekonomiju.
TRADICIONALNI NOVOGODIŠNJI VAŠAR — SVE ISTO, A NIŠTA KAO NEKAD
Malo posetilaca i pokoji kupac
Prodaje se inače sve, od igle do lokomotive. Cene su — zna se u bodovima, to jest u nemačkim markama. Čehove uglav-
nom niko ne prima
Zvuci dragačcvskih trubača, miris icskovačkog roštilja, luna park i
kafana sa „pevaljkom“ su svc ono —
što čini novogodišnji vašar na Bcogradskom sajmu. Ovc godine kao da su izostali najvažniji začini: dcca, omladina, posetioci i naravno — kupci.
U „stara“ dobra vremena na najveći vašar u Beogradu se hrlilo sa svih strana. Autosubi su dovozili posctioce iz unutrašnjosti, viКепдот 51: рогодсе, iz okolinc Deograda, dolazilc kolima na svojevrsnu prednovogodišnju zabavu, železnica je davala u to vremc popust za dolazak na sajam. Nekad bilo sad sc samo spominjalo.
Ovc godine, do uvođcnja besplatnog ulaza, vašarom jc prošctao tek poncko. Prodavci kažu da su prva dva dana delovala „sablasno“; „Ncgdc živce duše. Jeza nas jc bila uhvatila. Mislili smo da niko ncćc doći“, jada se prodavačica па štandu YU Optika.
Novogodišnji vašar je svc do ovc godine važio za najbogatiju i najjcftiniju zabavu za siromašne. Danas su, izgleda, ti „siromašni“ toliko siromašni da nc pomišljaju da izadu iz svojih kuća. Njima jc mučan ı odlazak u prodavnicu po hleb, a na Novu godinu su Zasigurno ı zaboravili.
„Ma, znate kako je to nekad bilo. Narod jc sa sajma odlazio prctrpan paketima, držao ih je u rukama, na leđima, kupovalo se sve: od prehrambenih proizvoda do televizora i mašina za veš. Danas, (ск poneko prođe sa po jednom kesom, ali najčešće i bez nje“ —
priča organizator vašara Ljuba Rakočević. Zato nc trcba ni da čudi potez Веортадзког sajma; besplatan ulaz za tri dana. A već razmŠljaju da tako ostanc do kraja vašara. „Naš narod voli sve što je džabe, ан гије зато (0. Једпозгаупо зто htcli da omogućimo i ljudima za koje je i ovako niska karta skupa da dođu, da vide, da se zabave, a ujedno da obczbcdimo veću posctu, kako izlagači ne bi rckli, eh, da ima. višc posetilaca bilo bi i višc kupaca“ — kaže Rakočović.
I zaista to je upalilo. Droj posctilaca sa „mizcrnih“ 10.000, koliko jc bilo prvog dana sajma, u „bcesplatnim danima“ sc krctao oko 40.000. No to jc svc malo kada sc zna da je Novogodišnji vašar, na primcr 1989. godine, u toku jcdnog vikenda vidclo prcko 150.000
| ljudi.
Ре! „мтапаса“ рего milijardi
Droj izlagača, međutim veći je ncBo prošle godinc. Sa prošlogodišnja 563 štanda ovc podinc broj sc povećao na 720, plus stalni bazar sa 360 tczgi, mada je doduše u „sretno vrecm“ bilo i preko 1000 izlagača.
Jedino što, isto kao nekad može ovdc da sc kupi sve — od iglc do lokomotive. Presuđujc samo novčanik. „Imamo tri vrste posetilaca. Oni koji dođu samo da vide kako to izgleda, oni koji bi da štogod kupe za Novu godinu, jer izbor prehrambenih proizvoda u gradu
~“
Redovi su sad na drugom mesiu: Sa Beogradskog novogodišnjeg vaša-
ra pre koju godinu
je očajan, a ovde vrlo dobar, i kao treći — bogat svet koji dovodi decu da sc zabave u luna parku, prošetaju pa usput nešto i kupc“ konstatuje Ljuba Rakočević. Međutim, prodavci su nczadovoljni prometom. „Kako ide? Pa, dobro, poscbno sa ovim čekovima. Prošle godine je bilo mnogo bolje“. Ma, slabo, ali valjda će biti bolje“. „Neću više ni doći na vašar. Ovako najčešće glase komentari prodavaća. Ipak, nikom kažu he pada na pamet da cene svojih proizvoda snizi iako su predviđanja organizatora sajma da će jednostavno biti prinuđeni na tako nešto, ako ne-
će da se kući vrate.sa nerasprodatom robom.
Cenc su — zna se — u bodovima, odnosno u nemačkim markama. U dinarima se cena menja tri puta u toku dana. Čekove uglavnom ne primaju a ako to i činc nemačku marku računaju po 4 puta većem kursu nego što na crno važi tog momenta. Tako kilogram pečenice staje 15 nemačkih maraka, kilogram oraha — osam, banana tri, a pomorandže su marku i po. Prašak za pranje je od 6 do 15 nemačkih maraka za tri kilograma.
„Imao sam na raspolaganju dva sata i rešio sam da ih ovdc utro-
šim. A i da nešto kupim. Mislim da je ovde i jeftinije, a u gradu prerađevine od mesa recimo, uglavnom ne možete ni da nađete. U odnosu na ostale cene ovo nije skupo, ali spram plata je užasno. Da nisam radio u inostranstvu ne bih mogao ništa da pazarim“ objašnjava R. J. ekonomista.
Prosto da ne poveruješ“
„Došla sam sa nekim rođacima. Kako mi se čine cene? Šta ima da mi se čine kada je sve tako skupo i kad nemam para ni za sitnicu“ vajka se penzionerka sa praznom kesom.
Neki posetioci su rekli da su ranije kupovali ćebad, posteljinu, kobasice, slaninu. Sada su uzeli tek nekoliko kilograma šećera i vino. Drugi nisu hteli ni da razgovaraju. Kao da se stide što su sa 500 milijardi (plaćajući na čekove naravno) uspeli da kupe pet litara „vranca“.
„Ko kupuje? To se i ja čudim“ odgovara prodavačica balona na helijum“. Sigurno su to oni koji imaju nekoga u inostranstvu i butikaši, privatnici. Oni kupe odmah četiri balona, a cena jednog je pet maraka, k'o nečija plata. Dete ispusti ı balon, a oni dođu i kupe ponovo. Ranije nas je bilo desetoro i prodavali smo po 800 balona dnevno. Danas sam ja jedina i sretna sam ako prodam 50 komada“. Na izlazu iz sajma, u kasnim večernjim satima, kao da se razaznaju tri kategorije posetilaca: vescla deca „bogataša“ sa balonima, užurbani ljudi sa svojom kesom suhomesnatih proizvoda, bežeći kao da će im.je neko oteti i uplakana deca siromašnih, koja nisu uspela da ubede roditelje da im plate ni jednu vožnju ringišpilom.
Jedna prodavačica je ipak dobacila: „Ovo je ludnica. Prosto da ne poveruješ koliko ovaj narod ima deviza“. Koji to narod ostalo je pomalo nejasno. Tatjana Ostojić